- Peščanik - https://pescanik.net -

Farsa

Foto: Konstantin Novaković

Poseta ministra odbrane Srbije Aleksandra Vulina Moskvi izazvala je neočekivano malo interesovanje javnosti.

Gotovo bi se moglo reći da su njegovi razgovori sa ruskim kolegom Sergejem Šojguom ignorisani. A šta god ko mislio o Vulinu kao političkoj ličnosti, za prvi odlazak u inostranstvo ministra vojske važi isto što i za premijera – vrlo se gleda gde će on otići i ta poseta se po pravilu uzima kao znak i pokazatelj (spoljno)političke orijentacije jedne zemlje, tj. vlade. U tom smislu, dakle, bilo bi normalno, tj. u skladu sa zvaničnim opredeljenjem Srbije, da je Vulin za svoj prvi put preko granice izabrao neku susednu ili zemlju Evropske unije. Ali, nema sumnje da Vulin nije sam birao svoje odredište, pa se otud postavlja pitanje zašto ga je Vučić poslao baš u Moskvu.

Prisustvo tenkovskom biatlonu – to je ona, ako neko slučajno ne zna, trka sa pucanjem – u kojem je, uzgred, Srbija zauzela šesto mesto među 19 ekipa, teško da može da bude i ozbiljan povod, a kamoli razlog.

Nije to ni nabavka “migova” i druge vojne opreme, pošto je to sudeći po Vulinovoj izjavi (“da se nada da će MiG-ovi stići do kraja godine, a posle toga i tehnika koja će pripasti našoj kopnenoj vojsci”, kako stoji u saopštenju Ministarstva odbrane) najverovatnije ostalo za iduću godinu.

Ili se smisao te posete iscrpljuje u onoj sad već legendarnoj Vulinovoj rečenici: “Dok je Vučić vrhovni komandant vojske i predsednik Republike Srbije, a ja ministar odbrane, Srbija neće biti član NATO-a”?

U pravu je bio Hegel kada je rekao da se istorija ponavlja: prvi put kao tragedija, a drugi put kao farsa. Nekad se pevalo: “Sad se narod pita / ko će nama da zameni Tita / Slobodan je ime ponosito / to je nama novi Tito”. To se završilo kao tragedija. Sad kad se u Vučiću, kao nekada u Josipu Brozu, sjedinjavaju tri najvažnije funkcije u državi: predsednik Republike, vrhovni komandant (na čemu se, za razliku od vremena kada je Nikolić bio šef države, sada posebno insistira) i predsednik ubedljivo najjače (mada ne i jedine) političke partije – to liči na farsu.

No, možda je Vučiću Vulin potreban samo zato da bi lakše igrao igru sedenja na više stolica. Ne, ne tako što bi Vulin istovremeno sedeo na dve-tri nego tako što sad ima Anu za Evropsku, svog imenjaka za rusku, Tomu za kinesku…, a on sedi gore i upravlja tim malim ringišpilom.

Ali, to je pogrešna računica. Time ne može da zavara nikoga osim sebe. Pogotovo ne Putina. I može da postigne samo to da mu niko ne veruje. Zbog čega mora skuplje da plaća sve što (na bilo kojoj strani) dobije.

A možda je – ne treba, na kraju, isključiti ni tu mogućnost – Vulin u Moskvu išao da vidi svoju političku majku Mirjanu Marković. I da počne pripreme za njen povratak u Srbiju. Šta bi bilo prirodnije od toga?

Mada, ko zna da li “crvena veštica”, kako su Miloševićevu suprugu zvali današnji Vulinovi kompanjoni, uopšte želi da vidi svog revolucionarnog junošu, pogotovo u onoj, njemu omiljenoj, crnokošuljaškoj uniformi. Što uopšte nije farsa.

Novi magazin, 16.08.2017.

Peščanik.net, 17.08.2017.


The following two tabs change content below.
Mijat Lakićević, rođen 1953. u Zaječaru, završio Pravni fakultet u Beogradu 1975, od 1977. novinar Ekonomske politike (EP). 90-ih saradnik mesečnika Demokratija danas (ur. Zoran Gavrilović). Kada je sredinom 90-ih poništena privatizacija EP, sa delom redakcije stupa u štrajk. Krajem 1998. svi dobijaju otkaz. 1999. sa kolegama osniva Ekonomist magazin (EM), gde je direktor i zam. gl. i odg. ur, a od 2001. gl. i odg. ur. 2003. priređuje knjigu „Prelom 72“ o padu srpskih liberala 1972. 2006. priređuje knjigu „Kolumna Karikatura“ sa kolumnama Vladimira Gligorova i karikaturama Coraxa. Zbog sukoba sa novom upravom 2008. napušta EM (to čine i Vladimir Gligorov, Predrag Koraksić, Srđan Bogosavljević…), prelazi u Blic, gde pokreće dodatak Novac. Krajem 2009. prelazi u NIN na mesto ur. ekonomske rubrike. U aprilu 2011. daje otkaz i sa grupom kolega osniva nedeljnik Novi magazin, gde je zam. gl. ur. Dobitnik nagrade Zlatno pero Kluba privrednih novinara. Bio je član IO NUNS-a. Sa Mišom Brkićem ur. TV serije od 12 debata „Kad kažete…“. Novije knjige: 2011. „Ispred vremena“ o nedeljniku EP i reformskoj deceniji u SFRJ (1963-73); 2013. sa Dimitrijem Boarovim „Kako smo izgubili (Našu) Borbu“; 2020. „Desimir Tošić: Između ekstrema“; 2022. „Zoran Đinđić: prosvet(l)itelj“.