- Peščanik - https://pescanik.net -

Gde se pravi istorija, tu žena nema

© Vesna Pavlović

Oni

– Ovi helikopteri, to se sve plaća iz mog i Vašeg džepa… i sve zbog njih… jer oni vladaju svetom.
– Da, oni i Jevreji.
– Da, evo, ja za te Jevreje ne znam, ali za ove znam iz prve ruke.
Razgovor na beogradskoj pijaci Kalenić tokom Prajda 2014.

– Ma oni bre hoće da vladaju svetom, inače ne bi pravili te parade. Zna se zašto se paradira.
Kraj dužeg monologa na pijaci u Zaječaru, nekoliko dana posle Prajda 2014.

Svako ko se makar očešao o javni govor u Srbiji poslednjih meseci razumeo bi ko su ti oni koji hoće da paradiraju i koji su istorijski uspešno paradirali tog septembarskog dana. Gospođe koje su izgovorile gornje rečenice verovatno bi rekle pederi, većina mojih prijatelja i familije bi rekla „gejevi‟, neko ko nema ništa s tim rekao bi „homoseksualci‟. Tri imena za njih dala su tri alternativna imena za Prajd (koji se van kontrolisanog jezika medija nigde ne zove zvaničnim imenom Parada ponosa): pederbal, gej parada i parada homoseksualaca (ovaj poslednji preferiran od strane samog Aktuelnog Predsednika Vlade). Prajd je, dakle, njihov.

Osim što nije i nikada nije trebao biti. Sva tri „narodna‟ imena za Prajd zasnovana su na istoj pogrešnoj pretpostavci: da se radi o događaju čija su tema, organizator i protagonisti – homoseksualni muškarci. Od izjava Aktuelnog Predsednika Vlade nadole, u javnom se govoru ustalilo svođenje LGBT na G (odnosno P ili H). Da nije tako, da se radi o prostom imenovanju bilo kog dela da bi se govorilo o celini, nekad bi se nekom omaklo da Prajd nazove i „lezbobal‟, „trans parada‟ ili „parada biseksualki‟. Da Prajd nije sveden na šetnju homoseksualnih muškaraca, pojavio bi se na ulicama i poneki grafit „Trandža gradom neće šetati‟ (uz „Peder gradom neće šetati‟) ili bar „Neću mamu i mamu‟ (uz „Neću tatu i tatu‟), a milion puta ponovljena pošalica o Adamu i Stevi možda bi dobila i lezbijsku verziju.

Naravno, ko se uneo u događaje oko Prajda, morao je primetiti da su ispred organizacije često govorile žene, da su u reklami za Paradu ponosa žene čak dominirale, da je, na koncu, na samoj šetnji bilo mnogo žena, možda čak i većina. To što Srbija i dalje veruje da je „iz džepa‟ finansirala nekakvu „paradu homoseksualaca‟ posledica je činjenica da su građani na svaki način izbegavali da se unose u sam Prajd. Tu je svakako značajnu ulogu igrao stav Aktuelnog Predsednika Vlade da ga ne zanima ni sadržaj šetnje niti šta drugo.

Kako su realni Prajd, negove poruke i simboli ostali neispraćeni i neshvaćeni, u ostatku ovog teksta se neću baviti hrabrim ženama i muškarcima koji su organizovali i izveli Prajd 2014, već pričom koju je Srbija o ovom događaju samoj sebi ispričala. Ta priča nije iz prve ruke i nema utemeljenja u realnim događajima, ali će se ipak lako pamtiti, prepričavati i o obletnicama brzo osvežavati. To je zato što ta priča, za raziku od istine, ima jedan ključni element koji objedinjuje sve dobre priče o našoj istoriji – u njoj postoje samo muškarci.

“Žene pederi, žene navijači ili žene popovi?”

Da bih testirao svoj utisak o sistematskom izostavljanju žena iz priče o istorijskom Prajdu, u danima nakon Prajda razvio sam običaj da u svakoj zgodnoj prilici potpune neznance pitam da mi ukratko objasne šta se desilo na toj paradi, sve gradeći se nevešt jer ne živim u Srbiji. Ispričali su mi priču o dve grupe muškaraca – pederima/gejevima/homoseksualcima i navijačima/huliganima – između kojih je posredovao APV postavljajući kordon policajaca. Značajnu ulogu kao ohrabrivači dvaju tabora igrali su i zapadni diplomati i SPC.

Rekao bi neko da sam čačkao mečku, idući po Srbiji i postavljajući nezgodna pitanja. Niko, međutim, bar koliko sam ja mogao primetiti, nije posumnjao da sam neupućeni i zbunjeni iseljenik za koga se izdajem i niko nije ni glasa podigao. Ja sam se, naime, stalno vraćao na pitanje koje je svedočilo o mom totalnom nerazumevanju suštine problema, i, dakle, potpunoj bezazlenosti mog zapitkivanja: „Ima li u celoj toj priči ijedna žena?‟ Odgovori su se uglavnom svodili na „Ne znam, nisam primetio/primetila. A kakve veze imaju žene s tim?‟ Jedan mi je sagovornik duhovito odgovorio: „Žene pederi, žene navijači ili žene popovi?‟ Od dvadesetak ljudi s kojima sam razgovarao, niko, pa čak ni oni malobrojni koji su u principu podržavali Prajd, nije mi sa sigurnošću znao reći da li su lezbijke bar zvanično sudelovale u šetnji. O tim lezbijkama se zapravo ništa pouzdano ne zna – dok su mi mnogi, a da ih nisam pitao, naširoko objašnjavali šta žele homoseksualni muškarci (vlast, moć, samopromociju, pažnju itd); o tome šta žele lezbijke niko nije hteo ni spekulisati.

Da se razumemo, lezbijke u ovoj priči nisu prošle ni dobro ni loše – ni lezbijki niti bilo kojih drugih žena u ovoj priči nema. Na delu je, naime, sveopšte isključenje žena iz svake relevantnosti: i saosećanje i razumevanje i savezništvo, baš kao i ekstremna mržnja i želja za nanošenjem bola i poniženja, sve ima društveno-političko značenje onda kada se odnosi na muškarce. U takvom sistemu, u kome se moć (bilo u smislu očuvanja poretka ili iniciranja društvenih promena) sama od sebe lepi za muškarce i priče o njima, odnos prema lezbijkama nije ni bolji ni gori, već samo daleko manje politički relevantan. Takav sistem, u kome je nemoguće zamisliti političku akciju koja nije vođena muškarcima, tačnije muškom željom za vladanjem, sistem u kome se žene ne mogu ni zamisliti kao akteri istorije, ima svoje ime.

Istorija patrijarhata

Patrijarhat: ne vladavina muškaraca, već vladavina očeva i očinskih figura. Većina pojedinačnih muškaraca ne vladaju baš mnogo, niti su ikada vladali.
Laurie Penny, Unspeakable Things (prevod M.S.)

Jedna od najtužnijih stvari vezanih za moderno društvo jeste da u njemu muškost razumemo kao nešto otrovno i nasilno, povezano s dominacijom, kontrolom i divljaštvom, glađu za moći i novcem, kao i osvajačkim, zlostavljačkim seksom.
Laurie Penny, Unspeakable Things (prevod M.S.)

Istorija u koju bi priča o Prajdu 2014. mogla ući, istorija kojoj smo svi učeni kao delu osnovnog obrazovanja, jeste istorija patrijarhata. Ta istorija se sastoji od priča o velikim muškim umovima koji određuju pravac istorije (vođe, očevi) i velikog broja muških tela (borci, sinovi) koja sprovode naum ovih prvih. Tela sinova su motor istorije, uvek deo nekog daleko većeg kolektiva koji im daje smisao, uvek spremna da budu mobilisana i pokrenuta istorijskim ciljevima.

U neoliberalnom patrijarhatu muška i ženska tela i njihovo uzbuđenje imaju vrlo različite namene. Od uzbuđenih muških tela se pravi politika, a uz malo uspeha i istorija. Od ženskih tela se pravi ono što nikako nije politika – porodica i/ili zabava. Patrijarhalna upotreba ženskog tela dosegla je svoj vrhunac na mitologizovanim telima „srpske majke‟ i njenog muža. Njeno uzbuđeno telo nikako ne može biti viđeno kao političko, a njegovo ne može biti ništa drugo. Ženska tela koja pokušavaju reći nešto politički relevantno jednostavno se ne percipiraju. Setimo se samo Žena u crnom.

Poseban status muških tela (što nikako ne treba mešati s homoseksualnošću) razlog je iz koga u ovoj priči nasuprot pederima/gejevima/homoseksualcima stoji skupina muškaraca definisana time šta je ljuti, izaziva, goni na nasilje (rečju, uzbuđuje) – navijači/huligani. U tom smislu bi se sve čime se Srbija bavila u diskusiji oko Prajda moglo svesti pod pitanje šta žele i mogu uzbuđena muška tela i dokle su spremna da idu. (Ovde eksplicitno ne pristajem na velenapornu interpretaciju homofobnog nasilja kao znak prikrivene homoseksualnosti jer (a) ne vidim šta dobro može proizaći iz takve interpretacije i (b) ta interpretacija polazi od nedokazane i prečesto podrazumevane teze da seksualnost nekako korelira s političkim stavom.)

Ishod ovog nadmetanja dveju skupina muškaraca je nejasan, ali i suštinski nebitan: kakav god bio, taj ishod ne remeti partijarhalni poredak. Ako poverujemo priči o Prajdu, ako pristanemo na tezu da se iza Prajda skriva žeđ za vlašću, za vladanjem i da se zapravo radilo o bici između dve skupine muškaraca koji su od toga šta ih uzbuđuje hteli napraviti društvenu normu, onda su oba ishoda jednako dobra za patrijarhat. Jednako je tako dobra i treća mogućnost: da je zapravo pobedila očinska figura APV (gde to APV sve manje znači Aktuelni Predsednik Vlade, a sve više Apsolutni Porodični Vladar), koji je disciplinovao i jedne i druge ratoborne muškarce i zaveo red.

Gde se pravi istorija, tu žena nema. Zasad.

Neoliberalni patrijarhat nam daje izbor ali nam ne daje slobodu. U neslobodnom društvu nijedan izbor nije zaista slobodan izbor.
Laurie Penny, Unspeakable Things (prevod M.S.)

Diskusija o tome šta znači biti muškarac prećutno je zabranjena u većini društvenih krugova. Način na koji Muškost funkcioniše po mnogo čemu podseća na film Borilački klub: prvo pravilo Muškog kluba jeste da se o Muškom klubu ne govori.
Laurie Penny, Unspeakable Things (prevod M.S.)

Priča o Prajdu 2014, ona koju je Srbija ispričala i zapamtila, u velikoj je meri patrijarhalni falsifikat, iskrivljena slika koja se ukazala društvu koje u svakoj političkoj akciji mora videti samo muškarce žedne vlasti. Falsifikovanje nije bilo teško sprovesti jer je realan događaj, iako je bio javan, malo ko video i čuo. Ima, međutim, i javnih događaja kojima Srbija rado prisustvuje i gde se svaki detalj pamti i beleži. Na takvim događajima žena nema, a ako ih i ima, svedene su na ulogu nemog i udivljenog posmatrača. Dva su takva, čisto muška događaja s visokom koncentracijom istorije usledila u nedeljama nakon Prajda: 14. oktobra se dogodila muška fudbalska utakmica Srbija-Albanija, a 16. oktobra je održan vojni defile u čast patrijarhalnog vladara Rusije. Ovim događajima se istorija patrijarhata brzo nastavila, tako da Prajd već sada izgleda kao daleka i nevažna epizoda neke marginalne istorije, koja bi se mogla zvati istorijom kompromisa.

U trenutku dok završavam ovaj tekst u kritičkim krugovima se povela vrlo značajna diskusija o tome kakva je promena vlasti uopšte moguća. Svetislav Basara i Vesna Pešić podvlače ozbiljne crte ispod nada koje su od devedesetih do danas bile pokretač opozicionog i antirežimskog delovanja u Srbiji. Najznačajnija je, čini mi se, Basarina konstatacija da iskustvo govori kako se naši opozicionari ne mogu „ujediniti i konsolidovati na bilo kojoj drugoj platformi osim na platformi karanja sekretarica, laganja, pljačkanja i prodavanja muda za bubrege‟. Ta je platforma patrijarhalnog vladara, a pozicija koja je tom platformom definisana u našoj kulturi se zaista po automatizmu doživljava kao pozicija pobednika, onoga „ko se uvalio‟. Tome pobedniku je dobro s to malo silice i nepravdice koju je prigrabio, što tu silicu i nepravdicu onda čini normalnim i legitimnim ciljem političkog angažmana.

Vreme je, verujem, da okončamo taj mit o vladaru kome je dobro, i da tako pokušamo da ukinemo funkciju patrijarhalnog vladara. Znamo već, naime, da pozicija patrijarhalnog vladara nije dobra ni za koga, pa ni za onoga ko na njoj završi. Vladaru nije dobro. Vladar nikada neće biti zadovoljan onim što je prigrabio. Našem Apsolutnom Porodičnom Vladaru nije dobro. Da mu je dobro, ne bi bio toliko umoran, iziritiran i opsednut besmislenim pokušajima rušenja svega onoga što nije sam izmislio.

Treba, čini mi se, poći od činjenice da svi vidimo da ni vladaru nije dobro. U tom smislu bi nova opozicija, koju tek moramo stvarati, mogla biti manje impresionirana svim instancama sile i nepravde koje je izmislio APV i postaviti sebi za cilj razgradnju onog samopodrazumevanog poretka koji je izmislio i samog APV-a (i sve APV-ove pre njega).

Znam da će zvučati šašavo – nije neko vreme za revolucije i nije obavezna deonica evropskog puta, a ne može se čak ni prekopirati iz Slovenije ili Hrvatske – ali verujem da će buduća opozicija, ako je bude, morati da radi na tome da omogući ono čega nikad pre nije bilo. Ako je tako, ta će opozicija morati da progovori i o fundamentalnoj nepravdi na kojoj je baziran ogroman deo političke istorije koju smo naučili da zovemo svojom, kao i o tome kako ta fundamentalna nepravda određuje čemu se možemo nadati. Jer da bismo se nečemu mogli nadati to prvo mora postati zamislivo. Zamislimo, na primer, budućnost u kojoj ni mi ni iko naš neće biti muškarac na vlasti, a opet će nam biti dobro. Rekao sam već da će zvučati šašavo.

Peščanik.net, 21.10.2014.

FEMINIZAM
LGBTQIA+