Tired Runner
Tired Runner

Stevan Filipović tvrdi da ne može da se seti nijednog primera u Srbiji da je neko pred kamerama ili u pisanom tekstu rekao „oh pogrešio sam, žao mi je, izvinjavam se.“ Ja sam se javno izvinila Emiru Kusturici zato što sam u jednoj TV emisiji pogrešno i loše komentarisala njegov srpski patriotizam. Izvinjenje sam objavila u listu Evropa. Nije mi bilo teško da se izvinim, to mogu i sada blanko da uradim, jer sam mnogo puta pogrešila, a sigurno i ovom prilikom.

Ima istine u tome da sam licemerna i nedosledna, što mi Filipović spočitava. Preciznosti radi, trebalo bi razlikovati uobičajeno licemerje, od onog koje bih nazvala „ontološkim“, na šta je ukazao Siniša Boljanović komentarišući Filipovićeve primedbe. Kad nezadovoljni francuski građani, anonimni i poznati, izaberu socijalistu Olanda, pa udare po njemu da je gori od Sarkozija, to je normalno „licemerje“. Kod nas je licemerje permanentna pojava.

To je zato što je svaka vlast gora od prethodne, te se zapravo i nemamo čemu nadati. Greške u očekivanjima su neminovne. Licemerje – podrška pa kritika, stalno je stanje, jer uvek se jedno isto ponavlja, a i besmislena nadanja se ponavljaju. Da, ja sam se uvek nadala da ćemo nešto uraditi, a to se nikada nije desilo. U decenijskim borbama u kojima sam učestvovala, uvek sam ispadala „licemerna“ ili ja ili neko drugi, tek to se nije moglo izbeći. Neke svoje bliske prijatelje i kolege morala sam da otpišem, jer ni u snu nisam mogla predvideti šta će se desiti kad se pojavio Milošević. Naše liberalne (disidentske) grupe, koje su tražile prava i slobode građana, čim se pojavio Milošević sa Kosovom i nacionalizmom, bile su desetkovane. Borci za demokratiju i slobodu (nikako ne svi!), preko noći su postali ljuti nacionalistički sledbenici Miloševića i njegove ratne politike.

Predviđati unapred nije mi polazilo za rukom. Unazad je bilo mnogo lakše. Glasala sam za Vuka Draškovića i s njim bila u koaliciji, a taj čovek je svašta posle toga bio, eno ga sada u koaliciji sa Vučićem. Glasala sam za Koštunicu (iako sam o svemu suprotno od njega mislila) i vehementno agitovala za njega, ali nisam predvidela da će posle 5. oktobra on žarko zastupati kontinuitet sa Miloševićevim vojnim i tajnim službama, prigrliti šefa DB-a Radomira Markovića i načelnika generalštaba Nebojšu Pavkovića, i bolje da ne idem dalje, jer su to poznate stvari. I tom prilikom nisam se suzdržala, već krenula u besomučnu kritiku Koštunice.

Bila sam za Borisa Tadića kao proevropskog kandidata 2008, čak sam podržala i koaliciju sa Dačićem, jer je to bila proevropska kombinacija. Tadić je posle izbora (sa svojim ministrom Jeremićem) EU okačio o klin, odmetnuvši se u čuvara Kosova, tragača za Dražinim grobom, u lažiranu reformu sudstva, donošenje monstruoznog izbornog zakona, trčanje kod Dodika i pomirenje sa bivšim radikalima. Oni ne bi opstali da „nove Evropejce“ Tadić nije ostavio u Skupštini. A to je tada bilo protivzakonito, jer je druga stranka raspolagala tim mandatima: SRS. Kako sam i ranije činila, i njega sam besomučno kritikovala (a i dobro proradila u svojoj knjizi Divlje društvo). I sam Filipović dosta zna o njemu i slaže se sa kritikama, pa da ne gubimo vreme. Podržala sam i LDP Čedomira Jovanovića, pa i odatle otišla. Uvek su se moje podrške isto završavale.

Jednom rečju, uvek se ispostavljalo da sam grešila, čim bi se taj neko dokopao vlasti. U svim tim slučajevima sam bila licemerna, jer sam ih prvo javno podržavala, a kad bi na vlast došli, ja sam ih kritikovala. U stvari svaku vlast sam kritikovala, od Titove pa do ove današnje. Zašto je uvek tako ispadalo, mislim da nije problem mog ličnog licemerstva, nego fundamentalno pitanje na koje ću se vratiti. Na svoj način ga je postavio Basara u svom komentaru na moj poslednji tekst, ovaj isti koji je iznervirao Stevana Filipovića.

Za šta ja tačno treba da se izvinim građanima i Filipoviću da ne bih bila licemerka? Izgleda zato što sam zagovarala „bele listiće“ koji su išli u prilog izboru Nikolića na predsedničkim izborima 2012. Pitam se kakav je to greh bio biti beli listić (ja mislim da je to građansko pravo), kad građani Srbije masovno nisu izašli da glasaju za Tadića. A bili su svesni kakva je prošlost Tomislava Nikolića, na to ih je besumučno podsećala DS i 2008. i 2012. godine. Tadić je u drugom izbornom krugu 2012. dobio 822.525 glasova manje nego u drugom krugu 2008. Te glasove nije dobio Nikolić. Na to pitanje neka odgovore moji kritičari.

Filipovićeve optužbe se odnose i na to da sam ja hvalila vladu Dačića i Vučića i podržala Nikolića, pa hajde da još jednom pređem preko tog perioda. Krenuću redom.

Tadić, Nikolić i kako je nastala nova vlada

S obzirom na zbivanja pre i nakon izbora 2012, ne kajem se što nisam glasala za Tadića. I za to neću da se izvinim. Smatrala sam da nije dobro da se nastavi vladavina Borisa Tadića u istom aranžmanu: da on ostane predsednik države uz zadržavanje funkcije predsednika svoje stranke koja mu je omogućavala da u prethodnom periodu kontroliše i vladu i parlament. Kontrolisao je i sudsku vlast, što potvrđuje katastrofalna sudska reforma kojom je on rukovodio, a da se niko nije pitao po kom to osnovu. Podsećam da je pre tih izbora već bila dogovorena koalicija sa Dačićem i Jovanovićem. Kada su 6. maja 2012. godine bili završeni izbori na svim nivoima, a čekao se samo drugi krug predsedničkih izbora, sreli su se Tadić i Dačić i potvrdili da ostaje dogovor oko koalicione vlade. Ja sam u nekoliko intervjua rekla da se može glasati i za Nikolića, pošto on neće imati vladu (bila je već dogovorena koalicija), te će on biti „engleska kraljica“ po svojim ustavnim ovlašćenjima.

Kad je Tadić 16. maja izgubio predsedničke izbore, na predsedništvu DS-a padali su predlozi da Pajtić ili Đilas budu predloženi za premijersko mesto (videti „ispovest“ Šutanovca u listu Nedeljnik), ali se za reč javio Miki Rakić i predložio Tadića za premijera. To je izgleda bilo unapred i tajno dogovoreno. A kako je mutavo stanje vladalo i u toj stranci, niko se nije usprotivio tom predlogu. To je dovelo do toga da DS izgubi vladu. Dačić je otvoreno rekao da ne pristaje da predsednik vlade bude Tadić, ponudivši da to bude bilo ko drugi (Pajtić, Đilas, Šutanovac). Ali DS nije odustajala od toga da gubitnik na izborima prošeta do premijerskog mesta. Pošto su tako stajale stvari, Dačić je prihvatio „ponudu koja se ne odbija“ i kraj znamo. Vučića niko iz kruga oko Peščanika, tamo gde su se rasprave vodile, nije pominjao, a još manje za njega navijao.

I to nije kraj priče. Posle svih tih poraza i grešaka, Tadić je po svaku cenu hteo da se vrati na vlast tako što će smeniti Đilasa i preuzeti stranku. Mesec dana pred izbore 2014, ne uspevši da smeni Đilasa, on razbija sopstvenu stranku preko koje je osam godina bio predsednik. Stvara NDS s kojom je hteo da uđe u vladu sa Vučićem. O tome svedoči famozni tekst Mikija Rakića u Politici, objavljen pred same izbore. Velika koalicija SNS-DS se i ranije pripremala, a kad je Vučić već vodio glavnu reč, i trebalo je da bude realizovana preko jednog dela DS-a.

I šta sad?

Ja treba da se izvinim što 2012. nisam glasala za Tadića, a pokazalo se da je sam Tadić hteo da uđe u koaliciju sa Vučićem. Da tako nije bilo, DS bi dobila oko 15 posto, a uz to još nekoliko dobrih manjih stranaka, neki politički balans bi se održao i situacija ne bi bila tako beznadežna kao sada.

Vlada Dačića i Vučića

Ta vlada nije napravila nikakav zaokret u odnosu na prethodnu vladu, niti se desilo ono što su mnogi očekivali. A očekivao se nalet nacionalističkog ekstremizma, što se zapravo nije dogodilo. Desilo se upravo obrnuto. Dačić je započeo dijalog sa Prištinom oko faktičkog priznanja Kosova, što su podržali i Nikolić i Vučić. Taj proces je potvrđen potpisivanjem Briselskog sporazuma u aprilu 2013. U toj prvoj fazi ništa se drugo nije radilo sem što se odvijao dijalog sa Prištinom. Neprekidno je ponavljano da se želi dobiti datum za pregovore sa EU. Jeste Vučić započeo tzv. borbu protiv korupcije, uhapsio Miškovića i obećao da će po nalogu EU biti ispitane 24 sumnjive privatizacije koje je obradila Verica Barać. Ja sam bila sumnjičava prema toj borbi protiv korupcije, ali jesam podržala tu vladu zbog dijaloga sa Prištinom. Činilo se da kosovski čvor mogu da razreše baš bivši nacionalisti. Vlada Dačić-Vučić uspela je da dobije datum za pregovore upravo zbog ustupaka oko Kosova.

Spočitava mi se podrška premijeru Dačiću. On jeste bio najzaslužniji za Briselski sporazum, ako se to više može smatrati nečim pozitivnim, kad znamo čime je taj ugovor plaćen. Premijer Dačić se u Skupštini borio bukvalno kao lav da se izglasa nova Rezolucija o Kosovu. Čim se u tome uspelo i dijalog počeo dobro da napreduje i Srbija počela da dobija aplauze iz EU, odjednom je lansirana afera kako je Dačić kriminalac povezan sa Šarićevim narko klanom. Svi lideri stranaka (DS i LDP) tražili su da padne vlada i raspišu se novi izbori. Ja sam mislila, ma hajde, sad treba da padne vlada kad se rešava Kosovo i to zbog jedne očigledne nameštaljke. I tako je nastao moj tekst u kome sam namerno preterala hvaleći Dačića, a da pri tom ni tada, ni ranije nikakve veze nisam s njim imala. EU je zabranila izbore i rekla Vučiću da na njih zaboravi dok se ne potpiše i ne implementira Briselski sporazum.

Kad je 29. juna 2013. EU obećala da će Srbija dobiti datum (a ja sam to čekala, nisam htela da im se petljam u noge dok se to ne obavi), krenula je ona neviđena rekonstrukcija vlade koja je pokazala prave obrise kuda se zapravo ide. Ja sam odmah, u julu mesecu, napisala i objavila u Danasu članak „Rekonstrukcija vlade kao mobing“. Od tada više niko od mene nije čuo da sam na bilo koji način podržala vladu Dačić-Vučić. I to je kraj.

Fundamentalno pitanje

Vraćam se na ono fundamentalno pitanje o tome zašto uvek grešim i uzaludno se nadam da ćemo nešto postići i Srbiju pogurati ka modernoj, demokratskoj i pristojnoj zemlji. Odgovor je sledeći. U Srbiji permenentno postoji pozadinska vlastodržačka struktura koja izmiče svakoj kontroli. Sociološki rečeno, radi se o jednom klasnom sistemu dominacije koji nije baziran na privredi, kapitalu i bogatstvu, nego na nekontrolisanoj državnoj moći. Svako ko se dokopa državne motke, on sa svojim društvancetom napravi neki novi hemijski spoj koji na novi način oblikuje tu nepomerivu strukturu moći. Takva moć zapravo nema nikakvu ideologiju i ne zanima je privreda i ono od čega se živi. To isto je u Danasu rekao Basara: „Naši opozicionari su se borili da dođu na vlast ne da bi promenili Miloševićevu matricu laganja, pljačkanja države, prodavanja muda za bubrege i napasanja krava na komšijskim livadama, nego da bi oni lagali, pljačkali, prodavali muda za bubrege“. A kad su se „strmopizdili sa vlasti, obreli smo se u pustinji realnosti, a vlasti nad pustinjom se dokopao Overlord“. U toj pustinji još uvek postoji država i dosta toga, postoje Narodna banka, javna preduzeća, lokalne vlasti, tajni ugovori i još što šta da se sa svojim društvancetom podeli. U suštini, uzroci našeg propadanja i svih loših vlasti su uvek isti: bezakonje i državna motka. Vučić se dohvatio te iste motke i sa svojim društvancetom napravio novu izvedbu iste nekontrolisane državne moći. Nova izvedba je iritantnija i autoritarnija. Udarila je po medijima i opoziciji. Ipak, mora se reći i to da možda nikada nije bilo toliko savijenih leđa kao sada. A tu onda nije u pitanju samo Vučić, nego i mnogobrojni saučesnici kojih od Miloševića nije toliko bilo.

Nesporazum

Na kraju moram da ukažem da je izgleda došlo do nesporazuma. I Dejan Ilić i Filipović shvatili su da sam ja sve one koji kritikuju opoziciju nazvala plaćenicima vlasti. Ili ja nisam bila dovoljno jasna, ili su oni pogrešno razumeli završni pasus u tom tekstu. Zar je nepoznato da postoje tabloidi i još neki mediji, ali i neki pojedinci koje sam imala u vidu. Ni na pamet mi ne bi palo da svaku kritiku opozicije stavim pod tu rubriku. Kako Dejan Ilić dobro primećuje, i ja sam stalni i uporni kritičar opozicije. To što ja branim DS, to je zato što sam „stara škola“. Naprosto, nju svako mora da zapljune da bi se kod gazde vadio. Branim one koji su pod najvećim udarom vlasti. DS je praktično jedina stranka koju Vučić i njegovi napadaju. Naravno da su dobre stranke i NS i Restart, ali one su nove partije, pa ne mogu poslužiti kao prethodnici koji su za sve krivi i koji su sve uništili. Tome služi DS, ona je onaj dijabolični prethodnik koji je za sve odgovoran.

Zahvaljujem se svojim kritičarima. Ovim sam završila raspravu s njima.

Peščanik.net, 18.10.2014.

Srodni linkovi:

Aleksandar Stević – Kamenovanje i zamajavanje

Siniša Boljanović – Crno-beli svet

Aleksa I. Jorga – Odgovornost i zdrav razum

Dejan Ilić – Dve slike od juče

Stevan Filipović – Kamenovanje zdravog razuma

Vesna Pešić – Kamenovanje opozicije

BELI GLAS

The following two tabs change content below.

Vesna Pešić, političarka, borkinja za ljudska prava i antiratna aktivistkinja, sociološkinja. Diplomirala na Filozofskom fakultetu u Beogradu, doktorirala na Pravnom, radila u Institutu za društvene nauke i Institutu za filozofiju i društvenu teoriju, bila profesorka sociologije. Od 70-ih pripada peticionaškom pokretu, 1982. bila zatvarana sa grupom disidenata. 1985. osnivačica Jugoslovenskog helsinškog komiteta. 1989. članica Udruženja za jugoslovensku demokratsku inicijativu. 1991. članica Evropskog pokreta u Jugoslaviji. 1991. osniva Centar za antiratnu akciju, prvu mirovnu organizaciju u Srbiji. 1992-1999. osnivačica i predsednica Građanskog saveza Srbije (GSS), nastalog ujedinjenjem Republikanskog kluba i Reformske stranke, sukcesora Saveza reformskih snaga Jugoslavije Ante Markovića. 1993-1997. jedna od vođa Koalicije Zajedno (sa Zoranom Đinđićem i Vukom Draškovićem). 2001-2005. ambasadorka SR Jugoslavije, pa SCG u Meksiku. Posle gašenja GSS 2007, njegovim prelaskom u Liberalno-demokratsku partiju (LDP), do 2011. predsednica Političkog saveta LDP-a, kada napušta ovu partiju. Narodna poslanica (1993-1997, 2007-2012).

Latest posts by Vesna Pešić (see all)