- Peščanik - https://pescanik.net -

Generali posle bitke

Foto: Peščanik

Velika izborna bitka je završena, ali generali niču kao pečurke posle kiše. Jedni jašu na zapad, drugi na istok, treći sve znaju o izbornoj taktici, četvrti grme i kore one koji nisu imali dovoljno hrabrosti da se tokom kampanje, pored toga što su javno osudili agresiju Putinove Rusije na Ukrajinu, založe i za uvođenje sankcija Rusiji. Ovo se spočitava Stranci slobode i pravde, kao i Koaliciji Moramo. Trebalo bi videti zapravo ko je uopšte tokom dva i po meseca putinovskog ludila u Srbiji imao smelosti da izgovori bilo šta protiv Rusije u političkoj areni. Po svemu sudeći to i nisu bile stranke, već nekoliko pojedinki, političarki, od kojih je jedna bila kandidatkinja za predsednicu Srbije.

Videli smo da je predsednik Aleksandar Vučić već 24. februara usaglasio jezik svojih medija i tabloida sa Putinovim Русскомнадзорom, koji je preko noći uspostavio kontrolu nad oficijelnim diskursom srbijanske politike, a samim tim i nad dokumentom od 15 teza Saveta za nacionalnu bezbednost Republike Srbije. U tom dokumentu, zvanični Beograd nijednom rečenicom nije osudio ratnu agresiju Ruske Federacije na Ukrajinu, niti je pozvao na odgovornost Vladimira Vladimiroviča Putina i njegovu oligarhiju za razaranje susedne suverene države. Naprotiv, izbegnuta je bilo kakva kvalifikacija, a Rusija i Ukrajina su folklorno predstavljene kao države „naših bratskih naroda“. Od tog trenutka, predsednik Srbije je započeo ratnu predizbornu kampanju, manipulišući strahom od smrti i gladi, neprestano evocirajući ratna sećanja građana Srbije. Rezultat te kampanje dobro je poznat.

U takvom ambijentu, reagovale su zapravo samo predstavnice nekih opozicionih stranaka, i to: Marinika Tepić (SSP), dr Biljana Stojković (Moramo) i Biljana Đorđević (Moramo). Sve tri političarke jasno su osudile rusku agresiju na Ukrajinu. Tepić je pozivala na obustavljanje rata, dr Stojković je izjavila da se radi o „agresija jedne države (Rusije) na suverenost, teritorijalni integritet druge države“, dok je Đorđević kritikovala oklevanje zvaničnog Beograda da osudi agresiju na Ukrajinu. Ona je u nastupu na Euronews Serbia izjavila da „uvođenje sankcija ne bi doprinelo rešenju“ i da to „nije nešto što bismo rado radili… Mislimo da je u kontekstu usklađivanja zajedničke spoljne politike sa Evropskom unijom moguće dogovoriti ono što je u skladu sa našim interesima“. Ova izjava deluje kao hazardni veleslalom između Vučićevih ruskih zastavica, ali ostavlja otvorenu mogućnost da se sankcije ipak uvedu u procesu usklađivanja spoljne politike Srbije sa EU.

Dr Biljana Stojković, kandidatkinja Koalicije Moramo za predsednicu Srbije, više puta je tokom svoje kampanje izjavila da se u „Ukrajini dešava humanitarna katastrofa“, pri čemu nijednog trenutka nije kalkulisala sa pitanjem ruske odgovornosti za to: „Mi smo prošli kroz užase rata zbog čega mi je vrlo teško da razumem odsustvo empatije kod nekih ljudi, a još manje mogu da prihvatim navijanje za stranu koja je u ovom slučaju agresor“. Predstavnici Koalicije Moramo su tih dana podržali protest Inicijative mladih za ljudska prava, kojim je poslata simbolička slika podrške (ako ne i jedina iz Beograda) građanima Ukrajine pod ruskim bombama.

Šta su za to vreme radili ostali predsednički kandidati? Reklo bi se, svi u debelom hladu Vučićevog suncobrana iz Sočija. Jedni su izbegavali ovu temu, kao general Zdravko Ponoš [„rat je daleko, nije kod nas“], dok su ostali govorili o „rezanju [ruske] grane na kojoj sede“ (Miloš Jovanović, Boško Obradović), ili su otvoreno zagovarali rat na strani Rusije (Miša Vacić), ili su se brinuli za rusku manjinu u Donbasu (Milica Đurđević Stamenkovski), ili su zastupali priču o „raskusuravanju velikih sila preko leđa naroda Ukrajine“ (Branka Stamenković).

Nezvanični glasnogovornici kandidata Zdravka Ponoša usprotivili su se u jednom trenutku da se uopšte pokrene priča o tranzicionoj pravdi tokom predizborne kampanje, iznoseći tvrdnje da su vremena za to prošla i da izbori nisu ni mesto ni vreme. (Ispostaviće se sasvim suprotno!) Takođe, niko od njih, za vreme predizborne kampanje, od početka agresije Rusije na Ukrajinu, nije istupio sa zahtevom da general Ponoš u svojoj kampanji otvoreno osudi agresiju i založi se za uvođenje sankcija Rusiji. Naprotiv, ne samo da to nisu zahtevali, već su ga i abolirali od svih gluposti koje je u toj kampanji izgovorio.

Međutim, nakon fijaska opozicije 3. aprila, pokreće se nova kampanja i to protiv onih koji se sada otvorenije zalažu za usklađivanje spoljne politike Srbije sa EU, a samim tim i za uvođenje sankcija Rusiji. Kao glavni argument, poteže se primedba da je to sada bezopasno po opoziciju. A zapravo se radi o eskalaciji mizogine logike kasarne, u kojoj se nakon izgubljene bitke neko mora okriviti za poraz i sve promašaje. Najlakše je da to budu žene, političarke, koje su uprkos enormnom pritisku tokom kampanje ipak uspevale da artikulišu kritiku ne samo Rusije Vladimira Putina i Srbije Aleksandra Vučića, već posredno i intelektualne i kulturne elite koja se bezbedno zaklonila iz generalskih leđa, suspendujući sve bitne teme koje su morale biti stavljene na dnevni red.

Peščanik.net, 30.04.2022.

UKRAJINA

The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)