- Peščanik - https://pescanik.net -

Gospodin Kena

U Srbiji je vlast toliko loša da gotovo da možemo da ostavimo druge poslove i svoje vreme posvetimo isključivo ukazivanju na njene greške i propuste. U takvoj situaciji, kritika slabašne opozicije i njihovih podjednako katastrofalnih poteza predstavlja nešto slično pozivu na kolektivno samoubistvo. Upravo iz ovog razloga, zajedno sa onim da je vlast uvek odgovornija za stanje u zemlji nego opozicija, i onim da se ta količina pogrešnih poteza ne može istovremeno komentarisati (moraju se birati prioriteti!), opozicija u poslednje vreme često ostaje van nišana kritike. Ipak, neki promašaji su toliko ekstremni da ih je jednostavno nemoguće zaobići.

Takav je slučaj sa jučerašnjim učešćem opozicione Demokratske stranke na protestu „Stop azilu“ koji je organizovan u beogradskoj gradskoj opštini Mladenovac, na čijem je čelu Dejan Čokić iz ove stranke. Skupu su prisustvovali građani Mladenovca, dok su ga podržali i na njemu govorili i predsednici opština Vračar i Smederevska Palanka, Branimir Kuzmanović i Radoslav Milojičić-Kena, obojica iz Demokratske stranke. Tu je bio i Vladan Glišić iz pokreta “Dveri”. Protest je imao za cilj da odvrati vladu Srbije od ideje da u jednoj od napuštenih kasarni u opštini Mladenovac otvori Centar za azilante.

Ako smo verovali da je predsednik demokrata Bojan Pajtić iz puke gluposti pomenuo “srpsko stanovište” u svojih deset teza, visoki funkcioneri DS su nas juče razuverili. Prema onome što su rekli u Mladenovcu, zaključujemo da srpsko stanovište jeste nova pozicija koju demokrati zauzimaju. Tako je recimo Kuzmanović, inače generalni sekretar DS (po Statutu stranke zadužen za sprovođenje politike stranke), iskoristio ovu priliku da istakne da on “ima obavezu da pruži podršku građanima Mladenovca”, kao i da građani imaju pravo da se bore “da ne dozvole da im dođe dve hiljade azilanata”. Predsednik opštine Mladenovac, inače član Glavnog odbora DS, na to je dodao da je “jako bitno da postoji jednoglasna odluka protiv centra za azil”, da “nadležni treba da znaju da postoji 10.000 potpisa građana protiv otvaranja azila”, kao i da je “bitno da su se naši preci na Solunskom frontu borili za svoje potomke, a da se mi danas borimo za naše”. Milojičić, koji je najavljen kao “gospodin Kena”, inače zamenik predsednika izvršnog odbora stranke, istakao je da o ovom pitanju “treba raspisati referendum”, kao i da nije zadovoljan brojem okupljenih građana. Na kraju je gospodin Kena podigao srpska tri prsta, kada su se probudile uspomene na slike nekadašnjeg predsednika Srbije i DS Borisa Tadića (u sećanju mi je osvanula čuvena Coraxova karikatura na kojoj on drži podignuta tri prsta na obe ruke i noge).

Vladan Glišić iz Dveri – koji se na ovom skupu (ne)očekivano našao u prirodnom okruženju – rekao je da je u pitanju “borba za sve u Šumadiji”, da “ne može neko u nekom kabinetu da odluči kako da nam uništi život”, da će Brisel sve mučenike druge boje kože “strovaliti u Srbiju da nama naprave problem”. On je takođe izjavio i da se neće dozvoliti da Mladenovac postane sabirni centar u kom se “ne zna kojim se jezikom govori i koji narod tu živi”. Ove izjave Glišića nisu začuđujuće, niti su centralno pitanje ovog teksta, ali su svakako njegova dobra i prikladna ilustracija.

Nakon što su funkcioneri DS, svako na svoj način, eksplicitno podržali skup i njegov cilj, DS je saopštila: “Demokratska stranka nije kao stranka učestvovala u organizaciji protesta u Mladenovcu, niti bi to ikada činila sa “Dverima” koje su ekstremna organizacija”. Ova rečenica je sve što je Demokratska stranka imala da kaže na požar koji je buknuo kada je vest o protestu i akterima završila u medijima.

Šta nam je time najveća opoziciona stranka poručila? Da DS nije učestvovala u protestu jer su Kuzmanović, Milojičić i Čokić na protestu bili kao predsednici opština, a ne stranački funkcioneri? Jer je poznato da danju žive živote nestranačkih ličnosti, dok noću postaju stranački funkcioneri (u nekoj izvrnutoj verziji dr Džekila i Mr Hajda)? Jer znamo da je uobičajeno da stranački funkcioneri DS sprovode politiku drugih stranaka i organizacija na državnim funkcijama? Prateći ovu logiku, i predsednik DS Bojan Pajtić je mogao govoriti na ovom skupu (što bi bilo u skladu sa jednom od njegovih deset teza), nakon koga bi mirne duše mogao da se amnestira time da je na njemu govorio kao premijer pokrajinske vlade, a ne kao predsednik DS.

DS se ovim dodatno srozala i taj proces nikako da se okonča. Slaba je uteha to da je ovo unutrašnji problem samo jedne od političkih stranaka u Srbiji. To jeste problem i građana Srbije – pre svega zbog toga što će nam koliko sutra ti isti ljudi zakucati na vrata i tražiti glas. Reći će da je vlada loša i biće sasvim u pravu. Pokušaće da nas uvere da su oni mnogo grešili, ali da su ipak modernije lice Srbije: da makar ne prete zarđalim kašikama i nemaju ratnu prošlost. Oni navodno nisu ekstremni nacionalisti, niti su to ikada bili. Trudiće se da budu bolji. Shvatiće zašto su izgubili podršku. Upravo ovi argumenti su DS na poslednjim izborima teškom mukom doneli cenzus. Ovakvim potezima, ona uništava i poslednje razloge kojima građani mogu da opravdaju ponovno glasanje za njih i poručuje da im u borbi za glasove čak ni ksenofobija, rasizam i diskriminacija nisu strani. Time nas primoravaju da iskoristimo argumente slične onim iz saopštenja DS – mi smo hteli da glasamo za vas, ali ruka je sama krenula na drugu stranu. Nije to naša odluka.

Ovaj slučaj se povoljno može završiti jedino ukoliko pomenuta tri funkcionera pod pritiskom stranke napuste svoje stranačke i državne funkcije. Ukoliko se to ne dogodi, na šta ukazuje stranačko saopštenje, pokazaće se ono što smo zapravo oduvek i znali, a to je da je poigravanje sa nacionalizmom slično poigravanju sa vatrom. Ako to stalno radite, izvesno je ne samo da ćete se povremeno opeći, već i da će vas plamen u jednom nesrećnom trenutku i potpuno spržiti. Tako se u slučaju DS od višegodišnjeg naizgled bezazlenog koketiranja sa “desnim” biračima došlo do “srpske Srbije”, saglasnosti oko proterivanja azilanata i saradnje sa Dverima. Ako Demokratska stranka ne može da izvuče pouku iz ovakvog političkog iskustva, možda će to umeti neka buduća, stvarna opoziciju u Srbiji.

Peščanik.net, 07.10.2014.


The following two tabs change content below.
Sofija Mandić je rođena 1986. u Novom Sadu. Diplomirana je pravnica, posrednica u mirnom rešavanju sporova i aktivistkinja za ljudska prava. Radi u Centru za pravosudna istraživanja (CEPRIS), a prethodno je bila angažovana u Beogradskom centru za bezbednosnu politiku i Nacionalnom demokratskom institutu. Generalna je sekretarka Peščanika, sa kojim sarađuje od 2007, kao učesnica u radijskim emisijama, a zatim i kao autorka tekstova. Autorka, koautorka i urednica je brojnih analiza o vladavini prava, stanju ljudskih prava u Srbiji i njihovoj perspektivi. Neke od skorašnjih su: Izbori pred Upravnim sudom 2022 – pregled postupanja i odluka (ur. CEPRIS, 2022), Izveštaj o javnosti rada Visokog saveta sudstva i Državnog veća tužilaca (CEPRIS, 2022), Sloboda izražavanja pred sudom (ur. SĆF, 2021-2022), Rad sudova tokom epidemije zarazne bolesti COVID-19 (OEBS, 2021), Ljudska prava u Srbiji (BCLJP, 2018-2021), Naša urušena prava (FES, 2019), Uslovi za izbor i napredovanje sudija i tužilaca u pravnom obrazovanju (CEPRIS, 2018), Skorašnji Ustav Srbije – rodna perspektiva (ŽPRS, 2017). Kao predstavnica civilnog društva učestvuje u procesu izrade komentara i mišljenja na izmene Ustava iz 2022, kao i zakona koji proizlaze iz ovih promena.

Latest posts by Sofija Mandić (see all)