- Peščanik - https://pescanik.net -

Gurkanje: slušajmo potrošače

Foto: Predrag Trokicić

Psiholog Ričard Taler, ovogodišnji dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju, priznanje je zaslužio za svoj doprinos bihejvioralnoj ekonomiji. „Doprinosi Ričarda Talera izgradili su most između ekonomije i psiholoških analiza individualnog odlučivanja… Njegova empirijska saznanja i teoretska razmatranja bili su instrumentalni u kreiranju novog i brzo rastućeg polja bihejvioralne ekonomije, koja ja izvršila veliki uticaj u mnogim oblastima ekonomskih istraživanja i politike“, kaže se, između ostalog, u saopštenju Švedske kraljevske akademije nauka.

U stvari, Nobelovu nagradu za takoreći istu stvar, tj. za utemeljenje bihejvioralne ekonomije, dobio je još pre 15 godina takođe psiholog Danijel Kaneman. (Uzgred, zapravo za zajednički rad sa Amosom Tverskim, koji je preminuo 1996. godine pa nije mogao biti kandidovan za nagradu.) O Kanemanovoj knjizi „Misliti, brzo i sporo“ bilo je reči na ovom mestu pre oko godinu i po dana (u tekstu „Smit, Marks i Zgodna žena“), ali tada nisam pominjao Talera (a da jesam sada bih mogao da se hvalim kako sam na neki način predvideo ovog Nobela), mada on u pomenutom delu zauzima značajno mesto. Kaneman Talera svrstava u ekonomiste koji zastupaju tzv. libertarijanski paternalizam. On se razlikuje od „čistog“ libertarijanizma (Čikaške škole i Miltona Fridmana lično) po tome što ovaj drugi smatra da su ljudi racionalna bića, slobodna da čine šta žele i da je otud „bespotrebno, pa i nemoralno štititi ih od njihovih sopstvenih izbora“. Za razliku od toga, „bihejvioralni ekonomisti su u dilemi da li štititi ili ne štititi pojedince od njihovih sopstvenih grešaka“. Taler je zajedno sa pravnikom Kasom Sanstinom autor knjige „Gurkanje“ koja je, kako piše Kaneman, „postala bestseler i biblija bihejvioralne ekonomije“. U toj knjizi Taler i Sanstin se „drže pozicije libertarijanskog paternalizma“, odnosno zastupaju tezu da je „državi i drugim ustanovama dopušteno da gurkaju (kurziv Kanemanov) ljude ka odlukama koje su u njihovom sopstvenom interesu na duge staze“. U osnovi ovog stava leži, pak, njihovo razlikovanje Ekona i Ljudi pri čemu ovi prvi predstavljaju neka super racionalna bića kakva ljudi nisu i ne mogu biti. U skladu sa svojom teorijom Taler i Sanstin su čak osmislili penzioni plan „Štedi više sutra“ koji je zaposlene navodio da povećanja plata dobijena tokom karijere ne troše odmah, nego da ih ostavljaju za crne dane. Ta zamisao je našla praktičnu primenu u mnogim zemljama, između ostalog u Velikoj Britaniji i Južnoj Koreji. Britanska vlada je čak formirala „Tim za bihejvioralne uvide“ koji je u praksi bio poznat kao „Odeljenje za gurkanje“, gde je Taler bio savetnik, dok je Sanstina predsednik Obama pozvao da stane na čelo Uprave za informaciona i regulatorna pitanja.

Ali nije bihejvioralna ekonomija jedina ekonomska oblast u kojoj su se psiholozi ogledali. Još ranije to je bio marketing, koji biste mogli nazvati i „teorijom prodaje”. I naš veliki mag marketinga Dragan Sakan po obrazovanju je bio psiholog. Marketingaši su dakle u izvesnom smislu bili pioniri u proučavanju ponašanja potrošača – a svi su ljudi potrošači, zar ne – odnosno „zakona“ po kojima oni donose odluke. To jest – šta, gde, kad, kako i zašto kupuju – kako, gle čuda, glasi i pet zlatnih novinarskih pravila.

Ovih dana, skoro u isto vreme kada je obelodanjena vest o Nobelovoj nagradi za ekonomiju, u Beogradu je za poslenike u domaćoj, kako se to sve češće zove, komunikacionoj industriji, održano predavanje o praćenju i proučavanju želja i potreba potrošača. Naziv predavanja je bio „Slušajmo potrošače – oni donose trendove“, a predavač Dejvid Metin, direktor za trendove i analitiku na globalnom nivou kompanije Trendvočing (Trendwatching), što bi se moglo prevesti kao posmatrač trendova.

„Ponašanje potrošača i njihova očekivanja se menjaju brže nego ikada. Treba da prepoznamo ta očekivanja pre nego što se ona odraze na poslovanje, da im izađemo u susret i inoviramo svoj proizvod ili uslugu. U okruženju brzih promena i sami treba da budete posmatrač potrošača i trendova koje oni donose“, poručio je Dejvid Metin i nabrojao pet „globalnih trendova“ u marketingu za 2018. godinu. Evo ih: 1) Ponuditi uslugu ili proizvod koji će olakšati ljudima život, posebno upotrebom veštačke inteligencije; 2) Biti prisutan svuda i u svakom trenutku na novim mestima i u novim kontekstima; 3) Povezivati ljude sa osobama koje dele ista interesovanja; 4) Promeniti nabolje sopstvenu kompaniju iznutra (i o tome razgovarati) i 5) Biti drugačiji i nepredvidiv.

Nešto razmišljam: šta bi bilo kada bismo umesto „kompanija“ rekli – „partija“, a umesto „potrošači“ – „glasači“. Nisam primetio da je na pomenutom predavanju bilo ljudi iz marketinškog sektora naših opozicionih partija. Što nije ni čudo, jer i ne znam nikog od te „fele“, a ne znam ni da li takva „odeljenja za gurkanje“ birača u njima, partijama, uopšte postoje. Ali, kako se opozicioni lideri ponašaju, reklo bi se da niko iz njihove blizine odavno nije bio na nekom sličnom skupu.

Znamo da je Đinđić voleo da na stranku gleda kao na preduzeće. Danas se pak stiče utisak da na opoziciju dominantan uticaj imaju ljudi koji na stranke gledaju kao na „partijske ćelije“, koji naročito vole da se na potrošače, tj. glasače, ljute i da im zameraju i ovo i ono. I tako, sve tim „stručnjacima“ smeta, a najviše sopstveno runo.

Peščanik.net, 14.10.2017.


The following two tabs change content below.
Mijat Lakićević, rođen 1953. u Zaječaru, završio Pravni fakultet u Beogradu 1975, od 1977. novinar Ekonomske politike (EP). 90-ih saradnik mesečnika Demokratija danas (ur. Zoran Gavrilović). Kada je sredinom 90-ih poništena privatizacija EP, sa delom redakcije stupa u štrajk. Krajem 1998. svi dobijaju otkaz. 1999. sa kolegama osniva Ekonomist magazin (EM), gde je direktor i zam. gl. i odg. ur, a od 2001. gl. i odg. ur. 2003. priređuje knjigu „Prelom 72“ o padu srpskih liberala 1972. 2006. priređuje knjigu „Kolumna Karikatura“ sa kolumnama Vladimira Gligorova i karikaturama Coraxa. Zbog sukoba sa novom upravom 2008. napušta EM (to čine i Vladimir Gligorov, Predrag Koraksić, Srđan Bogosavljević…), prelazi u Blic, gde pokreće dodatak Novac. Krajem 2009. prelazi u NIN na mesto ur. ekonomske rubrike. U aprilu 2011. daje otkaz i sa grupom kolega osniva nedeljnik Novi magazin, gde je zam. gl. ur. Dobitnik nagrade Zlatno pero Kluba privrednih novinara. Bio je član IO NUNS-a. Sa Mišom Brkićem ur. TV serije od 12 debata „Kad kažete…“. Novije knjige: 2011. „Ispred vremena“ o nedeljniku EP i reformskoj deceniji u SFRJ (1963-73); 2013. sa Dimitrijem Boarovim „Kako smo izgubili (Našu) Borbu“; 2020. „Desimir Tošić: Između ekstrema“; 2022. „Zoran Đinđić: prosvet(l)itelj“.

Latest posts by Mijat Lakićević (see all)