- Peščanik - https://pescanik.net -

Hemijski udar

Foto: Predrag Trokicić

Ne želim da tekst koji sledi bude dramatični apel. To verovatno nije moguće, apel ne može da nađe adresu na koju bi stigao. Tamo nema ljudi.

Ovo je kratki izveštaj sa Zvezdare. Već tri dana oblak pun bojnih otrova ulazi u ljude zombije, a oni se kreću negde u nadi da mogu da izbegnu hemijski udar. Ali takvog mesta nema, čovek je suviše spor za oblak, ne može da vidi sve što mu rascepljuje pluća. Oseća samo gar koji ničim nije moguće ukloniti, oseća bes a onda ravnodušnost. Šta me briga, moj život nije do mene i ne tiče me se, gasna komora na otvorenom prostoru, to je moja otadžbina. Srpski svet koji se prostire u granicama svog i svakog pakla, srećna tema za šoviniste zatrovane svežinom koja stiže iz neomeđene Vulinove srBske distopije.

Ali Zvezdara i Mirijevo kao njen deo, žive posebnu vrstu smrti koja nadolazi i obuhvata ljude pod posebnom pažnjom vlasti, zaduženoj za njihovo nestajanje.

Zvezdara je simbolični Bopal, sa dobrim izgledima da postane istinski. Ako tako bude, to nikada nećemo saznati.

U Mirijevu protesti. Devojčica nosi karton na kome piše: Hoću da dišem!

Kome se obraćaš, dete? Tražiš vazduh od onih koji su ti ga oduzeli i u njega ubacili mešavinu raznovrsnih otrova. Oni imaju boju bledog dima, sa mirisom užasnog nemira, sa ukusom uglja i slatkaste plastike. Sa izgledom crnog rečnog raka, sa odrazom satane izniklim na deponiji podstaknutoj da napravi pomor.

Čovek, zagledan u horizont koji više ne postoji, ponavlja: idemo da im jebemo mater! To govori lagano, bez ljutnje, ne poziva nikoga osim sebe, i ne kreće se nigde.

Nemoj mater čiča, pusti to, nisu majke krive za takve pobačaje.

Jel, moguće da je ovo Đilas potpalio? – pita neka starica sa šarenom maramom preko usta umesto maske.

Ljudi znaju da njihov protest ne dopire dalje od nejasnih granica otrovnog oblaka.

Oni to rade namerno, kaže mlađi čovek, to nije moguće drugačije. Takve stvari se ne rade slučajno. Žele da nas istrebe. Mućnite malo glave, hoće da nas nema.

Zašto bi nas istrebili, koja vajda od toga?

Zato što im se može. Šta će da ih spreči, ti i ja? Povedu te na tuširanje i puste gas. Tako se to radi.

Oko podneva u subotu neki državni Eko pokret, ili slično, ne zapisah odmah, javlja da je vazduh u Beogradu sasvim dobar. Čist, prohodan.

Iz drugih izvora čujemo da smo najzagađeniji na svetu. Zvanični republički organ, ne marim kako mu je ime, kaže ovako: Skoro da je sve u redu, tamo gde nije, biće. Na većini mernih mesta vazduh je dobar. Tamo gde nije, podnošljiv je. Tamo gde nije podnošljiv, postaće.

Ovo idiotsko saopštenje donosi utešan zaključak: i njegov pisac je pod dejstvom bojnih otrova.

Priznajem da sam ovaj tekst počeo da pišem pred otvorenim prozorom u nedelju oko 19 i nešto. U sobu je očekivano i slobodno ušao novi talas, težak zadah čađi. Zatvaram prozore, iako sam u izolaciji zajedno sa napadačem. Nekim slučajem nemam klimu, stari termometar pokazuje 39 stepeni.

Priznajem da više nisam nepristrasan prema svojoj temi. Počinjem da snažno mrzim trovače. Zar je moguće da su moje emocije pridale takav značaj nitkovima, bordžijama i himlerima a moj se racio pridružio osećanjima? Briga njih šta ja osećam i u kojoj sam fazi agonije.

Kroz prozor gledam ženu koja šeta kuče. Ona nosi masku, a i pas ima nešto na svom nosu. Gde ste krenuli, ko li vam se nada?

Nedelja je uveče, oblak se ne vidi, ali je tu, kao sablast. Sa Zvezdare će otići tek kao izdah iz pluća. Unutra ostaje njegov doživotni trag, ubica disanja.

Dužan sam da objasnim zašto supstance sa neugasive deponije nazivam bojnim otrovima.

Zato što je režim u otvorenom ratu protiv svojih građana. To je rat do uništenja, u kome će pobediti oni koji kontrolišu strašnije oružje. Hemijski udari su zabranjeni svim konvencijama koje čuvaju poslednje ostatke ratne humanosti. Ovde to ne važi, zabranjeno je zabranjivati masovno trovanje. Deponija je samo jedno od trovališta.

Pomor se nastavlja. Nirnberški sud je davno zatvoren.

Oko devet uveče izlazim pred zgradu. Čovek stoji naslonjen na neki stub.

Komšija, ima li negde kiseonika?

Stvarno ne znam, rekoh. Nisam primetio.

Ipak moramo da počistimo ova govna.

Peščanik.net, 16.08.2021.

EKOLOGIJA

The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)