- Peščanik - https://pescanik.net -

Hrabriji deo vojske

Fotografije čitalaca, Damir Romanov

Vojni sindikalisti nisu uspeli da se dogovore sa ministrom Đorđevićem. Izgleda da ovaj visoki činovnik vlade nije očekivao da će protesta uopšte biti. Razlog za to je vrlo prost: to se nikada ranije nije desilo. Zbog toga je na razgovorima (pregovorima) u utorak 22. novembra on hladnokrvno odbio urgentne i razumne zahteve vojnika. I pozvao se na nesporni autoritet premijera, koji izgleda nije pojmio suštinu stvari.

Mislim da je protest iznenadio članove vlade, prilično uzdrmao njihov trijumfalizam, ali i podstakao njihovu aroganciju. I naravno, paranoju poznatih vladinih glasnika, koja za ovu priliku sadrži „spoljne pritiske, strane plaćenike i izdajničke medije“, kao i teške optužbe „da grupa vojnika izdaje svoju vojsku i državu“.

Više godina režim pokušava da oko onoga što ne valja, ne ide ili se opire postavi visoke propagandne kulise, pa i da svestrano propadanje proglasi napretkom. To je moguće negde i donekle, uz uverenje da će patetični agitprop o vojsci koja nema ništa a može sve trajati beskonačno.

Vučić je neosetno preuzeo od Nikolića nadležnost komandovanja vojskom i pokušao da je pretvori u dokaz svojih velikih uspeha. Predsednik države je preimenovan u beznačajnog ceremonijal majstora. Redovno je čestitao vojnicima praznike, primao raporte i polagao vence u poznatim prigodama. Zbog toga je i njegova izjava o tome da se najdrastičnije mere štednje ne mogu odnositi na vojsku shvaćena olako. Njegov uznemireni „politički sin“ na to nije ni trepnuo. Rekao je da on nema „ćup para“, pa da odatle uzima i deli bilo kome.

Predstavnik vojnog sindikata Novica Antić jasno je rekao da vojnici ne traže nove pare, ni iz ćupa ni iz budžeta. Nego pre svega pravedniju raspodelu onoga što je već dato. I naveo je modele za to. Naravno, niko iz vlade nije želeo da ga čuje, a još manje da prihvati njegove predloge. Jer bi to značilo priznanje poraza pred „pobunom“, koji je i ovako očigledan.

Vojnici sa iskustvom, koji su već davno u penziji, smatraju da je Ministarstvo odbrane nedoraslo, a Generalštab podanički. Upravo je defanziva struke dovela do posrtanja celog sistema, a uz navodno nastojanje da se vojska profesionalizuje rukovođenje sistemom je amaterizovano. Ta protivrečnost dovela je do bitnog neshvatanja sistema odbrane od ljudi koji ga vode, uz generalitet koji pre svega brine o svom opstanku, umesto o trupama.

Ljudi od struke misle da nije logično i dalje uskraćivati vitalne stvari za vojsku i snižavati ionako nizak standard oficira, u okolnostima kada vlast tvrdi da nam jako dobro ide. Vojska je osobena struktura društva i može da funkcioniše pod restrikcijama, ali samo donekle i privremeno. Drastično obaranje društvenog i ličnog standarda na nekom nivou počinje da razara ovu strukturu. Pre svega psihofizičku spremnost profesionalaca, njihove motive i uverenje da ih neko ko tvrdi da brine o njima nije prevario ili potcenio. A desilo se još i gore: taj koji ne brine o njima optužuje ih zato što su počeli da brinu o sebi.

Protest je izazvao i nekoliko bahatih udara na zdrav razum vojnika i javnosti, uz nekorektne ilustracije događaja od koga se vlast tako vidno isprepadala. Ministar Đorđević je izjavio kako je „ponosan na vojnike koji nisu protestovali“. Nije rekao kako će on sa svojim timom učiniti sve da se stanje koje je izazvalo protest postepeno dovede na nivo potreba ljudi u sistemu odbrane. On očigledno misli da to ne mora ili ne sme da radi.

Dakle, to je bila „šačica“ koja je imala hrabrosti da izađe pred javnost i kaže šta ne valja. Generalštab nije podržao njihov zahtev, ali je učinio sve da kriminalizuje učesnike protesta, da im preti kaznama, otpuštanjem i premeštajima i da mnogima od njih onemogući dolazak ispred razvaline zgrade ministarstva. Zbog toga se dogodilo još nešto ranije nezamislivo: vojnici su podneli krivičnu prijavu protiv načelnika Generalštaba. Šta može da bude gore za vojnog rukovodioca? Na čijoj je on uopšte strani?

Režim je ovaj protest doživeo kao neočekivan i težak udarac. Ćutanje i trpljenje je inače predviđena pozicija vojske. Zbog toga su zanimljivi neki signali post festum. O neprijatnoj strepnji svedoči Vučićeva izjava da su vojni sindikalisti „štrajkovali protiv svoje države.“

Ovo je pohabana, podmukla i opasna verzija zamene teza. Država nije ugrožena zbog protesta, već zbog siromaštva vojske i ubrzanog trošenja njenih neobnovljivih temeljnih resursa. Premijer je pokušao da opravda svoje stanovište frontalnih restrikcija tamo gde je najtanje, ali nije zvučao ubedljivo. Na drugoj strani od državne, postoji mnogo brojnija, nekvalifikovana, parazitska stranačka vojska vladajuće stranke na sinekurama, kojoj baš ništa ne fali.

I naravno, u situacijama kad neko ukazuje na greške i nebrigu države, a posebno kad to dolazi iz hrabrijeg dela vojske, u opticaju je teška dežurna reč, kao spas za svaku bahatost, neznanje i glupost. A to je izdaja! Već se u opskurnim desničarskim gomilama i vladinim tabloidima govori da su siromašni i polugladni vojnici izdajnici i da su kao takvi svakako i nečiji plaćenici. Vučić reče da je dao šta je mogao i da više ne da, a vojnici odgovaraju: „Mi od tebe i ne tražimo, nego od države!“ Mada mu to kod nas nekako izlazi na isto.

Peščanik.net, 30.11.2016.

Srodni linkovi:

Ljubodrag Stojadinović – Leteći cirkus Kralja Ibija

Ljubodrag Stojadinović – Vojni otpor


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)