Foto: Predrag Trokicić

Foto: Predrag Trokicić

Portparolka hitne pomoći, koja se trudi ( i uspeva u tome) da izgleda kao starleta trećepozivac, po hiljaditi put me je opomenula da „unosim“ dosta tečnosti umesto da je pijem, i da se, ako imam slojeve, slojevito oblačim. Da ne izlazim ako ne moram, a ako moram, da ipak ne izlazim. Ako sam „hroničar“ da pijem ono što mi je zadato a ne što mi dođe pod ruku. To je jedna verzija buđenja iz snova, u kojima je i služba „za ne daj bože“ estradizovana do bljutavog neukusa. Tipična simbolika loše našminkanog zdravstva, sa čijih zgrada otpadaju plafoni i fasade.

Zatim dolazi informacija o rušenju zida u Kosovskoj Mitrovici; ruše ga oni koji su zidali, a premijer tvrdi kako je sačuvao ponos naroda tako što nije dopustio da bilo ko, izvan naroda koji gradi, ruši ono što je napravljeno od tvrdog materijala na našoj svetinji. Arhitekte fantazmagoričnih građevinskih i drugih izuma, Buvar i Pekiše srpske politike – Vulin i Đurić, svakako smišljaju ideje i konstrukcije za nove podvige. Nemojte imati sumnje, biće ih još.

Na Sretenje, ako bog da, saznaćemo (a možda i nećemo) koga je Aleksandar Vučić odredio za predsedničkog kandidata. Da li Nikolića, da li sebe, Zoranu, Đuku, ili možda čak Vulina, nema tog proroka koji bi unapred video šta Ibi predviđa za srpski vladajući cirkus. Vučić će tražiti pobednika među onima koji ne smeju da izgube, a broj predsedničkih kandidata raste zajedno sa uzbuđenjem koje prati vođinu neodlučnost. Vuk Jeremić je već dve sedmice u kampanji, Saša Janković je započinje pod užasnom medijskom torturom vladajućeg tabloidnog smetilišta. Javio se i Muamer Zukorlić, koji još razmišlja hoće li ili neće u trku. Stalni kandidat kad je na slobodi, vojvoda Šešelj, postao je omiljeni pastorak svog političkog kalfe i ponovo se zatekao u ambijentu izborne kaljuge, gde nije sasvim bez šansi.

Navijačke vođe pod kontrolom visoke vlasti, ubijaju se na ulicama, izgleda da su najsuroviji među njima uvežbani na vojnom strelištu u Bubanj Potoku i moguće je da su i nosioci značke „Primeran vojnik“. Tom uglednom rezervom uslovno rukovodi neki brigadni general, a ministar odbrane to nije znao dok ga vojni sindikat nije opomenuo. Uopšte, taj sindikat je teško pao režimu, jer pretnje nisu imale ozbiljnog odjeka kod bundžija. Vojnici su zakazali novi protest za 12. februar tačno u podne ispred centralne zgrade vlade, uz mogućnost da Diković, kako je ranije obećao, pošalje na njih patriotski nastrojene navijače. Ako se pre toga neko ne seti da ga otera u penziju.

Vojska slabo stoji sa platama, komandiri vodova i četa su na donjoj granici opstanka, a Vučić, koji je lično doprineo devastiranju oružane sile, i dalje pustoši vojne otpade bivših država Sovjetskog Saveza. O tome šta i koliko kupuje nije se konsultovao sa strategijom odbrane zemlje – koja inače ne postoji, kao ni sa ljudima iz struke. Odluku o zavodljivim olupinama doneo je skoro sasvim sam; to je vrhunac ostvarenja snova o moći: postao je vrhovni komandant ustavnom vrhovnom komandantu (Nikoliću). Uz svu civilnu prigrabio je i apsolutnu vojnu vlast i za neuhranjene vojnike nabavlja neupotrebljivu tehniku. Bila bi to čista genijalnost, da ne postoje skeptici koji kvare vođino ushićenje, uz sumnju: ko je toliko lud da bi slušao vojskovođu izrazito sumnjivog ponašanja? Da li je neko zadužen da proveri u kakvom je čovek stanju?

Nebojša Stefanović, ministar unutrašnje sile, ne trpi neprijatne opaske na svoj račun i sve je češće na sudovima, u kojima je više nego što se da zamisliti stranačkih kadija. Ali, ima zanimljivog sveta koji izrazito voli rečenog ministra i svoje skoro čulno nadahnuće njegovim bićem iskazuje javno. To je nešto više od trivijalnih emocija i udvaračkog ekscesa; to je čista, uzvišena vašarska poezija. Sada već čuveni „bivši ministar beskućnik“, Slobodan Vuksanović, koji je preko noći uskrsao od klošara do skromnog člana SNS-a, pored tupavih podaničkih oda na račun Vučića i Vulina, rekao je za Nebojšu Stefanovića otprilike ovo: Ali, ima jedan ministar u vladi, toliko je sladak i meden da bih ga izljubio, lutkica jedna, poslao sam mu svoje pesme i on je uljudan, lepo mi se zahvalio.

Zamislite šefa policije koji je „medena lutkica“, uz to još plava, a pesnik, profesor, političar i relativni beskućnik, sve u jednoj ličnosti, dobije snažan napad neodoljive želje da umesto pranja, šišanja i toplog obroka u svratištu, medenjaku pošalje svoju ustalasalu liriku. Užasno saznanje o merama vrednosti u našem postojanju, uz osećaj neotklonjive mučnine. „Lavor, braćo!“, rekao bi Đura Jakšić.

Šta nam posle ovoga ostaje? Moguće je da u ovoj državi još funkcionišu samo treš, neukus, neznanje, servilnost, besprizorne budale, polupismeni činovnici, podanici bez samopoštovanja i pristajanje na sve. U stvari, izgleda da su glavni štab vlasti, a i njegove marginalne podstanice nastajale upravo na taj način, divljim narastanjem parazitskog korova i od toga nema spasa. U cirkusu kralja Ibija nema mesta za ljude koji drže do sebe.

Ili, ipak, spasa ima? Videli smo kako se to radi u Rumuniji. Mi se pravdamo kako ovde građanski otpor nije moguć, zbog kilave i nesposobne opozicije (čast izuzecima). Zaboravljamo da otpor takve vrste jeste opozicioni, ali ne i nužno partijski. Inače smo iz nekih razloga uvereni da smo buntovan narod i da nećemo dozvoliti da nam rade to što nam inače rade. Jesmo li, u stvari, u kolektivnoj zabludi povodom ovčije navike da pristajemo na sve očekujući da se stvari reše same od sebe?

Ako se ništa ne promeni i ne budemo u stanju da brinemo o sebi pa krotko pristanemo na operetsku tiraniju bez kraja, ostaje nam estradna uteha: hleba i igara. Pardon, većini će ostati samo igra i neodoljivi šarm ludačkog plesa pod zajedničkom šatrom: Leteći cirkus Kralja Ibija gostuje bez prekida u vašem gradu!

Peščanik.net, 08.02.2017.

Srodni linkovi:

Ljubodrag Stojadinović – Hrabriji deo vojske

Ljubodrag Stojadinović – Vojni otpor


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)