- Peščanik - https://pescanik.net -

Hristos se rodi, Vaša Svetosti

Foto: Predrag Trokicić

Ovih dana je za božićnom trpezom neko ispričao sledeću „istinitu legendu”, kažu još od pre Drugog, a možda i Prvog svetskog rata. Prevrne se čamac i pop upadne u reku. Uskomešaše se u čamcu, viču „daj pope ruku, daj pope ruku” – pop ništa.

Voda nosi, veslaju oni, opet se približe popu koji se već davi, opet viču „daj pope ruku, daj pope ruku”, ali pop kao da niti vidi niti čuje. I – udavi se.

Odu oni u selo, ispričaše popadiji šta je i kako bilo, kad popadija veli: „Pa ljudi, što vikaste ’daj pope ruku’, trebalo je da kažete na pope ruku, znate da pop nije naučio da daje nego samo uzima”.

Ili, drugi primer, mit o Vuku Brankoviću kao izdajniku stvorila je u stvari Srpska pravoslavna crkva da bi se osvetila Brankovićima, koji su se najduže borili protiv Turaka, zato što su, da bi skupili novac za odbranu, crkvi razrezali porez. SPC je bilo važnije da ne plaća porez nego da se narod i država odbrane od otomanskih zavojevača.

Patrijarh Irinej je, izgleda, pravi nastavljač te „tradicije”.

Povod za ove redove je “Božićna poslanica”, koju je poglavar SPC uputio pravoslavnim, ali i svim drugim vernicima, kao i građanima, a posebno vlastima Srbije. Ne ona klasična i zvanična, da ne bude zabune, nego ona koja je sadržana u razgovoru za Televiziju Hram, oficijelno crkveno glasilo.

„Dok se celokupna imovina ne vrati crkvi, mi nećemo plaćati porez”, poručio je, da podsetimo, uoči Božića Patrijarh Irinej.

Time se crkva stavila iznad zakona, iznad države, ali i iznad svih građana, naročito (pravoslavnih) hrišćana. Mnogo puta smo do sada od najviših zvaničnika Srbije čuli kako nema niko jači od države. Patrijarh Irinej je, međutim, belodano pokazao da ima. To je Srpska pravoslavna crkva.

Nije to ni najvažnije.

Dok propoveda prezir prema materijalnim vrednostima, SPC, kao što vidimo, i te kako vodi računa o svojim finansijama.

Dok priča o „carstvu nebeskom”, da će mučenici na ovom svetu biti nagrađeni boljim životom na onom, sveštenici SPC pre svega gledaju kako da svoj ovozemaljski život učine lepšim i lakšim, mučeništvo ostavljaju „sirotinji raji”.

Dok potražuje zemlju koja je 1945. podeljena bezemljašima, SPC ne potražuje zgradu u koju se posle 2000. uselila jedna srpska fašistička stranka. Neće valjda da remeti dobre odnose?

Umesto da bude pojam skromnosti, kao što njeno učenje nalaže, pravoslavna crkva je u Srbiji danas sinonim za luksuz i pohlepu. Umesto da širi altruizam i čovekoljublje, SPC tone u sebičluk i samoživost.

SPC sve manje liči na božiju kuću, a sve više ne nekakav holding, ili korporaciju. S tim što i korporacije sve više brinu o takozvanom društveno-odgovornom poslovanju, pa na ovaj ili onaj način pomažu siromašnima i onima koji ne mogu da se brinu o sebi. A šta je SPC učinila za te ljude? Šta su njeni „velikodostojnici” uradili da najradosniji hrišćanski praznik učine lepšim onima kojima je pomoć bližnjih najpotrebnija. Nisu posetili nijedno svratište za beskućnike, nijedan dom za napuštenu decu, nijednu bolnicu. Nikome nisu ništa poklonili. Samo su svoje proizvode i usluge debelo naplaćivali. Samo su uzimali.

„Money, money, money”, to je molitva SPC. Kakav „Oče naš”.

Novi magazin, 11.07.2017.

Peščanik.net, 12.07.2017.


The following two tabs change content below.
Mijat Lakićević, rođen 1953. u Zaječaru, završio Pravni fakultet u Beogradu 1975, od 1977. novinar Ekonomske politike (EP). 90-ih saradnik mesečnika Demokratija danas (ur. Zoran Gavrilović). Kada je sredinom 90-ih poništena privatizacija EP, sa delom redakcije stupa u štrajk. Krajem 1998. svi dobijaju otkaz. 1999. sa kolegama osniva Ekonomist magazin (EM), gde je direktor i zam. gl. i odg. ur, a od 2001. gl. i odg. ur. 2003. priređuje knjigu „Prelom 72“ o padu srpskih liberala 1972. 2006. priređuje knjigu „Kolumna Karikatura“ sa kolumnama Vladimira Gligorova i karikaturama Coraxa. Zbog sukoba sa novom upravom 2008. napušta EM (to čine i Vladimir Gligorov, Predrag Koraksić, Srđan Bogosavljević…), prelazi u Blic, gde pokreće dodatak Novac. Krajem 2009. prelazi u NIN na mesto ur. ekonomske rubrike. U aprilu 2011. daje otkaz i sa grupom kolega osniva nedeljnik Novi magazin, gde je zam. gl. ur. Dobitnik nagrade Zlatno pero Kluba privrednih novinara. Bio je član IO NUNS-a. Sa Mišom Brkićem ur. TV serije od 12 debata „Kad kažete…“. Novije knjige: 2011. „Ispred vremena“ o nedeljniku EP i reformskoj deceniji u SFRJ (1963-73); 2013. sa Dimitrijem Boarovim „Kako smo izgubili (Našu) Borbu“; 2020. „Desimir Tošić: Između ekstrema“; 2022. „Zoran Đinđić: prosvet(l)itelj“.