- Peščanik - https://pescanik.net -

Idiotizacija života u Srbiji: nekoliko skica

Foto: Uglješa Milanov

Počeću od posete ruskog premijera… U medijima je po njegovom dolasku osvanuo naslov: Medvedev se poklonio srpskoj zastavi! Jedan uobičajeni protokolarni gest postao je tako – vest! U maniru inferiorne servilnosti praćen je nadalje svaki korak ruskog premijera, a nije da se nije imalo o čemu izveštavati: kulovska disciplina dodvoravanja moćnicima, koju praktikuje „državni vrh“ Srbije (ove godine standarde niskosti je postavilo skaredno ulizivanje Makronu), nastavila se tokom posete Medvedeva novim žarom. Naime, koliko god da je gest naklona pred zastavom uobičajen deo protokola, način na koji se premijerka Brnabić obratila Medvedevu prilikom dočeka posve je neuobičajen za komunikaciju među šefovima vlada: „Dobrodošli i hvala što se danas odvojili vreme (sic!) da obeležimo naše savezništvo“. Kao da je predsednica mesne zajednice u nekoj zabačenoj ruskoj guberniji, a ne predsednica vlade, Brnabić ponižava sopstvenu državu smatrajući, očito, da baćuška dolazi u zvaničnu posetu iako, eto, nesumnjivo ima nekog prečeg posla! Pa onda beskrajno dugi aplauz posle govora Medvedeva u nečemu što bi trebalo da je parlament Republike, gde se niko nije usuđivao da prvi prekine aplaudiranje, još jednu uvlakačku disciplinu koju prilježno treniraju niži ešaloni režima koji se, sasvim zakonomerno, prema slabijima odnosi siledžijski makar onoliko koliko gamiže pred moćnijima.

Vučićev govor na svečanoj akademiji je takođe bio postiđujući: u maniru nerazumne potrebe jednog neuravnoteženog čoveka da stalno dokazuje svoju politiku ravnoteže Vučić je odnekud smislio da u govoru posvećenom oslobođenju Beograda treba da se zahvali i „Britancima koje je predvodio Ficroj Meklin sa svojim ljudima“. Britanski brigadir je odista tokom operacije bio prisutan, ali je zahvaljivanje Britancima danas zbog ondašnjeg Maklinovog prisustva (za samo oslobođenje Beograda savršeno nebitnog!) izraz Vučićeve potrebe da se legitimiše pred „zapadnim prijateljima“ u svakoj situaciji, loše skrivajući nečistu savest zbog svega što je činio tokom više od dvadeset godina i što i dalje čini, udaljavajući Srbiju od svega što u toj Evropi i na tom zapadu još uvek nešto znači i vredi.

Sledećeg dana Vučić se pojavio na jednoj od televizija sa nacionalnom frekvencijom kako bi dao još jedan predsednički direktivni intervju. Tim svojim nastupima on iz dana u dan postavlja okvire svojim sledbenicima za razmišljanje, delovanje, poglede na politiku, međunarodne odnose, društvo, na život uopšte. Pri svemu tome, to su reči koje nemaju nikakvog smisla: opozicija „teroriše“, ali je sastavljena od slabića, pa to ne može da čini; o „razgraničenju“ svi pričaju iako „nemaju pojma šta to znači“, ali kada god predsedniku ili bilo kome iz njegovog serkla neko postavi pitanje o „razgraničenju“, oni ponavljaju da je stav vlasti po pitanju Kosova poznat; Srbi vole da slušaju laži, ali da on ne laže i zbog toga postiže rezultate na izborima; on je taj koji „dovodi“ strane državnike u Srbiju, sastaje se sa njima, što treba da je dokaz da nije on „izdajnik“. Naviknut na taj umobolni vokabular, nesuvislo odgovara na optužbe za „izdaju“, jer ni sam ne može da se izdigne iznad kaljuge patriotsko-izdajničke standardizacije, koju je lično uvodio tokom najvećeg dela svoje političke karijere, ne prezajući da i dan danas kao izdajnike žigoše druge. I tako svaki dan, ceo dan, iz vesti u dnevnik, iz dnevnika u talk show, iz informativne emisije u zabavnu emisiju, pa u novine, pa ukrug…

Tokom prethodne nedelje smo takođe saznali da su „privedena lica“ koja su palila Vesićevu knjigu. Zašto, po kom osnovu su privođeni, ko je odredio istragu i čitav niz drugih suštinski važnih detalja – nismo saznali. Ali sama mogućnost da neko bude priveden zato što je zapalio knjigu je bizarna i, zapravo, potpuno distopijska. Privodeći ljude bez ikakvog pravnog osnova režim je i ovoga puta uspeo da bude po divljaštvu ispred svih i pokazao se neuporedivo gorim od onih koji su tu nesrećnu knjigu u gnevu palili. Paljenje knjige, ma kakva ona bila, nije naročito simpatičan gest i budi određene asocijacije, premda se sadržaj te asocijacije poprilično muti pred činjenicom da je zapaljena knjiga jednog od glavnih saradnika čoveka koji je pretio streljanjem sto za jednog i koji se danas prema političkim protivnicima ophodi na način da je njihovo hapšenje i likvidacija (pominjalo se tu i zatiranje semena) jedino što još izostaje pa da paralela sa totalitarnim uzorom bude potpuna. Pri svemu tome, taj koji je nekada pretio nacističkim tipom odmazde sad je alfa i omega razularene vlasti koja neosnovano privodi ljude kako joj se ćefne… Šta je tu, zapravo, bliže fašizmu?

Zatim je narednih dana u zasedanju parlamenta-koji-to-nije izveden novi bestidni napad na jednu od omiljenih meta režimskih jurišnih skupštinskih odreda, sudiju Miodraga Majića. Činjenica da se poslanici tako sistematično, orkestrirano, ciljano i opsesivno bave pojedincima na koje se periodično ostrvljuju još jedan je od pokazatelja kafansko-sokačkog, a ne političko-predstavničkog karaktera jednog organa vlasti koji je pretvoren u svoju suštinsku suprotnost: umesto da bude predstavništvo građana, skupštinsko zdanje postalo je arena za njihovo potkazivačko osporavanje, za divljačko iživljavanje i lajave obračune sa profesorima, sudijama, tužiocima, uzbunjivačima, studentima… Sa svima i sa svakim ko nije po meri izopačenog režima i njegovih izvitoperenih pogleda na – praktično sve. Pritom, jedna od osoba iz jurišnog SNS odreda pita se u skupštini da li je sudijska funkcija spojiva sa članstvom u nevladinoj organizaciji, nonšalantno prelazeći preko notorne činjenice da ona sama sedi u jednoj stranci čiji je vođa istovremeno i predsednik države!? (Napominjem, tek uzgredno, da je upravo ovo drugo problematično, a ovo prvo je bez ikakvog spornog sadržaja).

U međuvremenu, Sajam knjiga potvrdio se i ove godine kao manifestacija od prvorazrednog političkog značaja, gde političko podzemlje i primitivni nacionalizam izbija u prvi plan. Na sve strane su upadljivo dominirali „patriotski“ sadržaji, „Velika Srbija“ nadnosila se nad centralnom sajamskom dvoranom, koja se od prostora jedne potencijalno kosmopolitske kulturne manifestacije ponovo potvrdila kao provincijalni duhovni zabran i saborište za kultur-šovinizam, garniran neizbežnom popovštinom i pravoslavnim kičem. Zanimljiva pojava u sredini u kojoj su nas nedavno, povodom Nobelove nagrade za Handkea, tako penušavo uveravali da je književnost – književnost, a politika – politika i da to dvoje treba strogo odvajati.

Ako se u samo nekoliko dana kao najmarkantniji sadržaji na površini turobne stvarnosti izdvoje pomenute „skice“ za portret, jasno je da taj portret neće pleniti svojom privlačnošću. Naprotiv. To je žalosna slika unakaženosti koja otkriva rugobnost, ali skriva dubinsku patnju čitavog jednog društva, nemoćnog pred udarima njegovih političkih elita, njegovih pravosudnih organa, njegovih kulturnih ustanova… Svi oni koji su dužni da društvu ponude kreativne, savremene, ambiciozne i smislene projekcije budućnosti izneveravaju to isto društvo već na nivou obezbeđivanja elementarnih uslova bazične normalnosti. U uslovima kada je potreban space shuttle elite nam cinično isporučuju prepotopska kolica i to sa četvrtastim točkovima. Ispod te unakaženosti skrivaju se milioni ljudi kojima se aktivno ukida dostojanstvo i svaka perspektiva ličnog prosperiteta. Istovremeno, umesto fundamentalne promene smera kojim se ovo društvo vodi u propast, jedino što se može sa sigurnošću očekivati jeste produbljivanje dna na kom se nalazimo.

Peščanik.net, 30.10.2019.


The following two tabs change content below.
Srđan Milošević, istoričar i pravnik. Diplomirao i doktorirao na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu, na Odeljenju za istoriju. Studije prava završio na Pravnom fakultetu Univerziteta UNION u Beogradu. U više navrata boravio na stručnim usavršavanjima u okviru programa Instituta za studije kulture u Lajpcigu kao i Instituta Imre Kertes u Jeni. Bavi se pravno-istorijskim, ekonomsko-istorijskim i socijalno-istorijskim temama, sa fokusom na istoriji Jugoslavije i Srbije u 20. veku. Član je međunarodne Mreže za teoriju istorije, kao i Srpskog udruženja za pravnu teoriju i filozofiju i Centra za ekonomsku istoriju. Jedan je od osnivača i predsednik Centra za istorijske studije i dijalog (CISiD). Član je Skupštine udruženja Peščanik. Pored većeg broja naučnih i stručnih radova autor je knjige Istorija pred sudom: Interpretacija prošlosti i pravni aspekti u rehabilitaciji kneza Pavla Karađorđevića, Fabrika knjiga, 2013.