Vladičanska alternativa?
Ako iko polaže nade u vladiku Grigorija, da nekom svojom akcijom značajno ili odlučujuće doprinese smeni AVtokratora, onda je problem opozicije u Srbiji dublji i teži nego što smo pretpostavljali.
Ako iko polaže nade u vladiku Grigorija, da nekom svojom akcijom značajno ili odlučujuće doprinese smeni AVtokratora, onda je problem opozicije u Srbiji dublji i teži nego što smo pretpostavljali.
U istoriji ove zemlje niko nije bezobzirnije, sa više divljaštva i kontinuiranog prostakluka po ceo dan, svaki dan branjen od najbenignijih, pa i izmaštanih napada od sadašnjeg njenog AVtokratora.
Poslanik SNS-a Marko Atlagić, istoričar i jedan od najmalignijih sejača mržnje u skupštinskom miljeu, ovoga puta se svojim političko-vradžbinskim rečitativom obrušio na glumicu Seku Sablić.
Ana Brnabić – ime i prezime političkog besmisla u Srbiji. U svojoj najnovijoj manifestaciji izrazila se tvrdnjom: „Srbija je daleko od podeljenog društva, ona je sve osim podeljenog društva“.
Ko god sedne u ministarsku fotelju u vladi Vučića, kojom on rukovodi preko daljinskog upravljača marke „Brnabić i šef“, poručuje nam da ne vidi nikakav problem u načinu na koji se Srbijom upravlja.
Davno nismo videli saopštenje koje odiše takvom bezobzirnošću kao nedavno saopštenje ministarstva kulture povodom demoliranja izložbe u Staroj kapetaniji. Ali u Srbiji od zlog uvek ima gore…
Slobodan Antonić je izvršio pohođenje sajtova sastavivši još jedan prilog permanentnoj istrazi antinacionalnog kriminala, ovoga puta izvršenog u debati o famoznom spomeniku.
Tvrdnjom da je ovlašćen da zastupa Republiku Srbiju a i ponašajući se tako predsednik Republike deluje kao uzurpator i konstantno vrši, jedan za drugim, državne udare „niskog intenziteta“.
Predsednik je putovao u Vašington na razgovore sa delegacijom Kosova osokoljen čudnovatim dokumentom, do sada nepoznatim u istoriji ovdašnje ustavne parlamentarne demokratije.
Vučić je najavio uvođenje Dana srpskog jedinstva, 15. septembra, na dan proboja Solunskog fronta. Kreščendo srpskih identitetskih tema verovatno je u vezi sa tzv. rešavanjem Kosova.
On je opredmećenje istog mentalnog stanja koje je zazivalo Veliku Srbiju, ali sad može samo da je karabudži u visinu kulama, jarbolima i spomeničkim užasima u unakaženom urbanom prostoru.
Dubravka Stojanović je istupila kao glas građansko-liberalne koncepcije, pacifističke, nenasilne. Nasuprot njoj su zagovornici permanentne nacionalne mobilizacije za srpsku konzervativnu revoluciju.
Sticajem okolnosti (ili đavoljim naumom?) novi talas epidemije poklopio se sa još jednim pravoslavnim postom završenim 12. jula. I ovaj post bio je praćen, razume se, pričešćivanjem vernika.
Ohlokratija u Srbiji ne prestaje da proizvodi maglu i izbegava odgovornost za epidemiološku situaciju u zemlji. Nerazumno je da se oni i dalje bave zadatkom koji više ne mogu da ispune.
Spojivši u sebi sujetu ambicioznog mediokriteta sa ćudljivošću orijentalnih despota, Šef je savršeno ravnodušan prema razmerama uništenja države koju je zaposeo sa svojim mufljuzima.
Vučić se putem društvenih mreža obratio javnosti sastavom povodom Vidovdana. Objavio je da smo transistorijski „mi“ o Vidovdanima činili „velike i časne stvari i mnogo ređe nečasne“.
Nisam tvrdio da bojkot nema cilj, kako mi Dinić pripisuje, već da je, u biti, cilj teško postići bojkotom (kako od strane samih birača, tako i od političkih aktera u užem smislu) koji nije masovan.
Sporadični bojkot izbora jeste odbrana ličnog integriteta, ali u politici se mora postići i neki cilj. Lično sam sklon uverenju da je u uslovima opadanja energije za bojkot bolja taktika – beli glas.
Boško Obradović zavređuje da bude tematizovan samo onda kada mu se upućuje kritika. On i njegov pokret ne zaslužuju nikakav kredit, a Dejan Ilić mu je dao jedan velikodušan, takoreći veresiju.
Vučić je građane, koji svoj protest izražavaju udaranjem i zviždanjem sa balkona i prozora, optužio da podrivaju jedinstvo: standardna i dozlaboga otrcana mantra svakog oveštalog totalitarca.
Moguće je, uz sve podrazumevane ograde, demokratiju simbolički posmatrati u vrlo sugestivnim biblijskim, preciznije – hrišćanskim analogijama, odnosno kao svojevrsnu „sekularnu religiju“.
Građanima nije upućeno nijedno izvinjenje zbog brljotina i gluposti koje su napravljene, već se svaka svinjarija brani bez ostatka, uz očekivanje da se na sve to još i aplaudira. Jer – jedinstvo!
Ideja da socijalna distanca uopšte nije nikakav razlog za nezadovoljstvo i da je zapravo divno sedeti kod kuće feudalno je bezosećajna.
Iza fraze „nepoštovanje ustava“ skriva se nešto mnogo opakije nego što je ignorisanje jedne ili druge njegove odredbe: to je istovremeno i neposredan izraz nepoštovanja prema građanima.
Potrebna je snažna evropska integracija, uz političku polarizaciju po liniji klasnih interesa, prvenstveno organizovanjem levice, nasuprot koje će stajati već organizovan savez desnih snaga.
Neću se baviti kritikom preduzetih koraka, ali načini njihovog sprovođenja, atmosfera koju emituje vlast, retorika, a naročito njihova politička upotreba pokreću snažan osećaj otpora i odvratnosti.
Ime virusa, način vladanja i upravljanja aktuelnog šefa države i njegov odnos prema epidemiji delovali su „po zakonu asocijacije ideja srodnih“. Otuda – još jednom o problemu samodržavlja…
Nove manifestacije odnosa prema Crnoj Gori pokazale su svu žilavost ideje o pravu Srbije da se upliće u odnose u susednim državama, pod izgovorom navodne brige za sudbinu Srba u regionu.
Ustav je bio hvale vredan napor jednog relativno uskog kruga političkih činilaca Kneževine Srbije, koji je uspeo da se nametne kao faktor odlučivanja, paralelan neprikosnovenom knezu Milošu.
Ministar Đorđević kaže da smo mi „najlepša zemlja na svetu, imamo društveni život koji ne postoji nigde, cena života je niža, kvalitet života raste iz dana u dan, već sada je na zadovoljavajućem nivou“.
Zastrašujuć je i zloćudan način na koji su tabloidi u Srbiji dočekali vest o izboru Zorana Milanovića za predsednika Hrvatske. Novi hrvatski predsednik proglašen je za ustašu, srbomrsca, srboždera…
U nekim tabloidima Zoran Kesić je izložen žestokim napadima zbog šale na račun neukusnog tandrbalskog šenluka u režiji vlasti povodom otvaranja svake deonice autoputa kroz Srbiju.