- Peščanik - https://pescanik.net -

Ili lažni doktor ili vladavina prava

Art in action

Bura koju su trojica autora podigli tekstom na Peščaniku, a u kojem analiziraju doktorat ministra Stefanovica se ne smiruje. Tekstova i mišljenja je sve više, dok sajt Peščanika gotovo nedelju dana nije u funkciji. Održan je i protestni skup na kom je tražena smena ministra unutrašnjih poslova, a čuli smo i mišljenje premijera koji je ocenio da su optužbe na ministrov račun najobičnije gluposti.

Ovom prilikom bih se zadržala na onome što je izneto na jučerašnjoj sednici skupštinskog odbora za obrazovanje, koja je sazvana istim povodom. Većina govornika koji su na sednici odbora stali u odbranu ministra se slažu u sledećem: da je pitanje ocenjivanja doktorskih radova deo autonomije univerziteta, da jasne procedure za oduzimanje doktorske titule nema i da je posredi etičko i moralno pitanje.

Autonomija univerziteta

Pitanje vrednovanja doktorskog rada je u javnosti i na sednici skupštinskog odbora poistovećeno sa pitanjem autonomije univerziteta. Preciznije, javna rasprava na ovu temu je proglašena mešanjem u autonomiju univerziteta. Ta teza je u potpunosti netačna. Zakon o visokom obrazovanju jasno određuje koje su to oblasti u kojima su univerziteti samostalni – to su pitanja utvrđivanja studijskih programa, pravila studiranja i upisa, međunarodne saradnje, prava na uređenje unutrašnje organizacije, izbor nastavnika i saradnika, izdavanja isprava i raspologanja imovinom. Dakle, u pitanju je autonomija odlučivanja o unutrašnjoj organizaciji i raspolaganju imovinom. Autonomija univerziteta se tako ne odnosi na pitanje kvaliteta visokog obrazovanja i odsustvo kontrole rada univerziteta, jer bi to značilo da nije u pitanju autonomija, već potpuna anarhija univerzitetske nastave i postupka sticanja diploma. Zbog toga se ovim pitanjima u Srbiji bave institucije kao što je Nacionalni savet za visoko obrazovanje koji formira Narodna skupština. O mnogim pitanjima odlučuje i sam ministar, kao što je to recimo kod donošenja pravilnika o proveri ispunjenja obaveza u pogledu kvaliteta rada.1 Iz toga je jasno da se pitanjem kontrole kvaliteta visokog obrazovanja bave tela koja su posredno ili neposredno izabrana od strane građana, koji su i korisnici sistema obrazovanja. Zbog toga je zabrinjavajuće kada nekadašnji ministar prosvete Obradović pitanje vrednovanja doktorskih radova poistovećuje sa autonomijom univerziteta i kaže da je “ili imamo ili nemamo”. On ili ne razume šta je autonomija univerziteta ili svesno obmanjuje javnost, koja je osetljiva na pomen autonomije, jer je teško stečena. Možda nije nevažno reći i da je teško stečena upravo zahvaljujući Obradovićevoj stranci.

Procedura za oduzimanje stečene diplome doktora nauka: etika

Tvrdnju da ne postoje procedure za poništavanje diplome doktora nauka ili da makar ne postoje jasne procedure smo takođe čuli u nekoliko navrata. Gotovo svi koji su stali u odbranu ministra Stefanovića su se složili da, ukoliko bi do postupka preispitivanja došlo, visokoškolska ustanova bi samostalno i diskreciono odlučila o tome da li će stečenu diplomu poništiti ili ne. Bez jasne procedure i bez jasnih merila, baš zbog toga što je to pitanje autonomije u odlučivanju. Tako su na jučerašnjoj sednici odbora mnogi radnici u prosveti tvrdili da su ovde po sredi etička pitanja. Takođe, tražeći rešenja ovog pitanja isključivo u zakonu o visokom obrazovanju pokazali su da ne znaju da nisu sve pravne norme koje su važne za obrazovanje smeštene u jedan zakon ili propis. To naprosto nije moguće, niti je potrebno.

Zakonom o visokom obrazovanju2 je određeno da visokoškolska ustanova proglašava ništavom diplomu o stečenom naučnom nazivu doktora nauka ako utvrdi da doktorska disertacija nije originalan naučni rad kandidata. Ovo je sve što ovaj zakon o tome kaže, ali to što u njemu ne piše mnogo više, ne znači da je ovo polje neuređeno niti da se visokoškolskim ustanovama može ostaviti da po sopstvenom nahođenju u imaginarnom postupku odlučuju o tome sta je originalni rad, a šta ne.

Tako zakon o autorskim i srodnim pravima određuje da su pisana dela autorska dela, odnosno u ovu kategoriju svrstava sva ona dela koja je Stefanović u svom doktoratu „pozajmio” od drugih autora. Autorskim delom se smatraju i delovi ovih radova, ali i prerađeni delovi autorskog dela. Ili da budemo sasvim precizni – „delo prerade je delo u kome su prepoznatljivi karakteristični elementi prerađenog (izvornog) dela”.3 Dakle, nikakvi etički komiteti i sudovi časti visokoškolskih ustanova ne mogu odlučiti o tome šta je autorsko delo a šta ne i koja je definicija plagijata. Etički komiteti se mogu baviti etičkim i moralnim pitanjima, ali ne i pravnim pitanjima, o čemu je ovde nesumnjivo reč.

Prava koja po zakonu o autorskim i srodnim pravima imaju autori su brojna, a uključuju i pravo navođenja imena, odnosno citiranja. Ovo je praktično centralno pravo autora, osim onog na priznavanje autorstva. Praktično bi svaki autor koji je citiran a nije naveden u Stefanovićevoj disertaciji (u celosti, u delovima ili kroz prerađen tekst) mogao da ga tuži, što je još jedan dokaz da ne govorimo o moralnim, već o pravnim pitanjima. Kazne za ovakav prekršaj idu i do milion dinara. Takođe, Univerzitet u Beogradu propisuje da doktorand mora potpisati izjavu o autorstvu kojom potvrđuje da nije prekršio tuđa autorska prava, čime se kandidatu jasno skreće pažnja na to da je ovo ponašanje nedozvoljeno. Zbog toga se ministrovo ponašanje ne može pripisati nikakvoj neobaveštenosti ili neznanju.

„Nismo nadležni”

Postavlja se pitanje da li je u ovom slučaju iko nadležan da reaguje, odnosno da pokrene postupak. Ako neko jeste nadležan, pitanje postupka navodno ostaje otvoreno – kako bi taj postupak izgledao? Odgovori su vrlo jednostavni. Visokoškolske ustanove su ustanove kojima su poverena javna ovlašćenja i koje, samim tim, moraju da postupaju po zakonu o opštem upravnom postupku. Zbog toga, činjenica da nemaju nikakav interni pravilnik o oglašavanju doktorskih diploma ništavim ih ne sprečava da reaguju. Naprotiv, univerziteti su na to obavezni. Ovaj zakon kaže da će “nadlležni organ pokrenuti postupak po službenoj dužnosti kad to određuje zakon ili drugi propis i kad utvrdi ili sazna da, s obzirom na postojeće činjenično stanje, treba pokrenuti postupak radi zaštite javnog interesa.”4 Već smo rekli da zakon o visokom obrazovanju upravo određuje ono što se ovde “traži” – obavezu visokoškolske ustanove da oglasi ništavim diplomu koja nije originalni rad kandidata, a nesumnjivo je posredi i javni interes – što zbog važnosti diplome doktora nauka, što zbog činjenice da je nosilac sporne titule istovremeno i ministar. Takođe, zakon određuje da pri pokretanju postupka po službenoj dužnosti organ uzima u obzir i eventualne predstavke građana i organizacija i upozorenje nadležnih organa. Ovo znači da je visokoškolska ustanova na kojoj je doktorirao Stefanović, ako je do sada i bila u zabludi kada je u pitanju originalnost rada, dužna da postupa po predstavci građana i saznanjima koja je stekla javnim putem.Takođe, Zakon o opštem upravnom postupku određuje tok postupka, radnje dokazivanja i postupak odlučivanja i u prvom i u drugom stepenu (u drugom stepenu bi odlučivalo ministarstvo). Zapravo je sve tu. U tom smislu, ukoliko je problem bio samo u tome da se ne zna ko je nadležan i kako se o ovoj stvari odlučuje, onda smo taj problem upravo rešili.

Da zaključimo – u ovom konkretnom slučaju, visokoškolska ustanova bi prema zakonu o opštem upravnom postupku kroz unapred predviđeni proces morala da odluči o tome da li je Nebojša Stefanović prekršio odredbe zakona o autorskim i srodnim pravima i ukoliko jeste, bilo bi potrebno njegovu diplomu oglasiti ništavom, čime bi se ukinule i sve pravne posledice posedovanja ove diplome, odnosno – Nebojša Stefanović više ne bi bio doktor nauka, a nadamo se ni ministar unutrašnjih poslova. Na kraju, činjenica da se sve navedeno ne dešava nema nikakve veze s viškom autonomije univerziteta, već sa manjkom vladavine prava. Zato sve ono što se protekle nedelje dešava vidim upravo kao šansu za to da pitanje jedne doktorske disertacije postane pitanje vladavine prava. To pitanje je, kako god okrenete, srž problema u kom se kao društvo nalazimo.


Прилог 1.

Изјава о ауторству

 

Потписани-a                                                                    ______________________

број индекса                                 _______________________________

Изјављујем

да је докторска дисертација под насловом

 

                                                                                                Потпис докторанда

У Београду, _________________

_________________________

Peščanik.net, 07.06.2014.

PLAGIJATI

________________

  1. Član 15 Zakona o visokom obrazovanju: Provera ispunjenja obaveza samostalne visokoškolske ustanove i visokoškolske jedinice u njenom sastavu, u pogledu kvaliteta, vrši se u skladu sa pravilnikom koji, na predlog Nacionalnog saveta, donosi ministar nadležan za poslove visokog obrazovanja.
  2. Zakon o visokom obrazovanju, član 101.
  3. Zakon o autorskim i srodnim pravima, član 4.
  4. Zakon o opštem upravnom postupku, član 114.
The following two tabs change content below.
Sofija Mandić je rođena 1986. u Novom Sadu. Diplomirana je pravnica, posrednica u mirnom rešavanju sporova i aktivistkinja za ljudska prava. Radi u Centru za pravosudna istraživanja (CEPRIS), a prethodno je bila angažovana u Beogradskom centru za bezbednosnu politiku i Nacionalnom demokratskom institutu. Generalna je sekretarka Peščanika, sa kojim sarađuje od 2007, kao učesnica u radijskim emisijama, a zatim i kao autorka tekstova. Autorka, koautorka i urednica je brojnih analiza o vladavini prava, stanju ljudskih prava u Srbiji i njihovoj perspektivi. Neke od skorašnjih su: Izbori pred Upravnim sudom 2022 – pregled postupanja i odluka (ur. CEPRIS, 2022), Izveštaj o javnosti rada Visokog saveta sudstva i Državnog veća tužilaca (CEPRIS, 2022), Sloboda izražavanja pred sudom (ur. SĆF, 2021-2022), Rad sudova tokom epidemije zarazne bolesti COVID-19 (OEBS, 2021), Ljudska prava u Srbiji (BCLJP, 2018-2021), Naša urušena prava (FES, 2019), Uslovi za izbor i napredovanje sudija i tužilaca u pravnom obrazovanju (CEPRIS, 2018), Skorašnji Ustav Srbije – rodna perspektiva (ŽPRS, 2017). Kao predstavnica civilnog društva učestvuje u procesu izrade komentara i mišljenja na izmene Ustava iz 2022, kao i zakona koji proizlaze iz ovih promena.

Latest posts by Sofija Mandić (see all)