- Peščanik - https://pescanik.net -

Ime ubice

Foto: Peščanik

Problem koji je Vrhovni imao sa neželjenom stolicom rešio je sam. To na čemu sedi svakako je neka vrsta prestola, ali njegova igra oko toga pred kamerama bila je duboko ispod granica amaterske monodrame.

Ne vredi opisivati ono što su svi već videli, pitanje je samo šta stoji iza pokušaja građanina AV da uvek iznova uvodi sebe u svet neobičnih, fantastičnih, fanatičnih prikaza, sklonih da svoju neobjašnjivu izuzetnost pokazuju sa mahnitim žarom. Zar već nije u tim nastojanjima učinio sve što ume? Ipak nije! Na konferenciji za medije lično je sklonio nekakvu fotelju i teatralno se ugnezdio na jednostavnije mesto za sedenje, koje je lično prineo sebi.

Takav je on, jednostavan čovek, a zadnjica je to što jeste, seda gde je glava smesti.

Igra napadne skromnosti uz pomoć rekvizita koje glavni i jedini glumac vuče po sceni predstavlja viši nivo emotivnog sloma Vrhovnog. On je tu stvar – sopstveni osećajni sklop – kršio na više mesta i to još čini, svakoga dana, pred bilo kim, sa sve više ognja iz rezervi unutrašnjeg sagorevanja.

Takvo piromanstvo se može trpeti samo uz smrtonosnu letargiju i mirenje sa opštom i sopstvenom agonijom. Ili sve što se događa preokrenuti na zajebanciju, uz saznanje da je arlekin sa najvišeg mesta besmrtan i smešan, kao i svi mi u njegovom svetu. Red je da se smejemo, suviše je tragično sve to shvatiti potpuno ozbiljno. Nije ni moguće da je sve to istina. Pa ko precrkne od smeha, to mu je. Biće srećan i spasen uzaludnog promišljanja gde je, u stvari, protraćio svoj ubogi život, setivši se spasonosnog smeha u zadnji čas.

Čitav ovaj uvod, koji je slika jedne tekuće burleskne tragike, neophodan je bar kao pokušaj da se bolje vide ili zamagle okolnosti apsurda. Dobro je rekao Dejan Ilić, svakoga dana se bavimo ispraznošću Vrhovnog, i to ipak nastavljamo. Zašto? Pa zbog toga jer je ta praznina neopisiva, i pored toga što vidimo šta je, mi ne znamo od čega je sačinjena i kako funkcioniše pred nama (još) živima. To je taj perpetuum mobile, nešto što pred našom nemoći, nestišljivo i nezaustavljivo, uvek iznova nastaje ni iz čega.

Svako njegovo ospoljenje razlog je za novo obrazlaganje te pojave, jer se ona sama objasniti ne može, niti joj je bilo koji vid razuma na raspolaganju.

Ali, ipak… Kad je konačno seo, ponovo se vratio nerešenom i svakako nerešivom ubistvu Olivera Ivanovića. Zašto baš sad? Pa zbog toga što je Priština raspisala poternicu za njegovim prijateljem Milanom Radoičićem.

Radoičić nije tek tako postao prijatelj i štićenik Vrhovnog. On je, a to nismo ni slutili, poznati srpski mislilac. Uglavnom misli o ljudskim slobodama i pravu na život. Voli ljude, altruista je i filantrop.

Tako je Srpska lista, paramilitarna filijala SNS-a na severu Kosova, na vest o poternici, u kratkim crtama oslikala Radoičića. Albancima smeta svaki Srbin, rekli su otprilike, posebno onaj koji ume slobodno da misli svojom glavom.

Slobodnomisleći Radoičić se mesecima krije u krilu Vrhovnog, sedi na udobnom mestu i niko mu ništa ne može. Vrhovni voli misleće ljude, razmenjuje sa njima spasonosne mudrosti, bez njih bi i on bio niko i ništa. Sa njima deli utiske, stavove, pravi planove za žive i mrtve, brine o sudbini naroda. Štiti narod od „Šiptara“, ali od svojih ne može, jer Srbima od Srba spasa nema.

O Radoičiću je govorio Oliver Ivanović, nekoliko meseci pre smrti. Srbi terorišu Srbe na severu, tako je rekao u razgovoru za Vreme, a ne Albanci. Moćna vozila, bez registarskih tablica a sa tamnim staklima, prepadaju sve koji se nisu priklonili zakonima srpskog divljeg severa.

To su izaslanici i prijatelji Vrhovnog i Marka Đurića, a Oliver beše njihov smrtni neprijatelj. Tako su ga obeležili, pa je takav i nestao.

Sedeći na tvrdoj stolici, Vrhovni je ponovo odbranio Radoičića, pošto je to već jednom učinio zajedno sa poligrafom.

Sada je, međutim, otišao korak dalje. Rekao je da zna ime ubice i da će ono uskoro biti saopšteno. Tačnije, nikada.

Zatim je precizirao svoje saznanje, uz značajnu relativizaciju: verovatno je da zna ime ubice.

Već u sledećim rečenicama nije bio siguran da zna, pošto su potrebni dokazi za takvu tvrdnju. A on ih nema. Ali čvrsto veruje da odnekud, iz čiste prezidencijalne pronicljivosti, možda naslućuje ko je ubica. Ime će biti saopšteno čim bude sigurnih dokaza, kojih nikada neće ni biti.

Zatim je objasnio da se na tome radi i da jedan sumnjivi čovek slobodno putuje svetom, a sumnjiv je zbog raznih stvari. Slobodno putuje sa tom svojom mračnom biografijom. Tu smo negde, verovatno sasvim blizu, ako je to taj. Mada se čini da nije, a možda i jeste.

Ukratko, Vrhovni nas uverava da odnekud zna ljude koji znaju neke druge ljude, koji znaju neke koji bi mogli da pomognu i potvrde sumnju. Ili da je negiraju. Pre će biti da je potvrde. Inače još nema dokaza. Ako ozbiljnih indicija bude, eto bar inicijala, u slučaju osnovane sumnje, ime ubice je pred nama.

Mislim, ipak, da je stvar daleko jednostavnija. Uveren sam da Vrhovni zna ime ubice. I to još od onog časa kada je na mestu zločina na dan sahrane dreždao na kiši. Da li je tražio oproštaj od mrtvog neprijatelja?

Verovatno poznaje i onoga ko je sve to naručio. Ali uzda se u snagu zaborava, vreme pod kojim sve truli i nestaje. Iako se ni Oliver Ivanović ne predaje. Mrtvog više nije moguće ubiti, osim u Srbiji.

Peščanik.net, 05.07.2019.

UBISTVO OLIVERA IVANOVIĆA

The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)