- Peščanik - https://pescanik.net -

Italija: Uspon sajber političke sekte

Foto: Alisa Koljenšić Radić

Karikaturista Altan1 je pre desetak godina rekao: “Italija je izuzetna, a ja bih voleo da je normalna”. Bilo je to vreme kada su makar neki drugi bili normalni. Danas čak i nekadašnji uzori, od Slovenije do Skandinavije, beleže znake izumiranja normalnosti. Gledam mapu Evrope na kojoj su crveno obojene zemlje u kojima raste populizam i ksenofobija, pa vidim da su sve sem Norveške, Švajcarske, Španije i Portugalije – crvene. Samo područje nekadašnje Jugoslavije zjapi kao crna rupa koja guta samu sebe. Taj deo sveta se sve manje ubraja u bilo šta, pa se i statistički prenebregava.

Što se tiče “izuzetnosti” Italije: 4. marta na opštim izborima niko nije osvojio dovoljno glasova da bi stekao pravo da formira vladu, ali bar dve političke grupacije tvrde da su pobednice. Prema izbornom zakonu, partija ili koalicija koja osvoji više od 40 odsto glasova stiče premiju od 51 odsto poslaničkih mesta, kako bi mogla nesmetano da vlada čitav mandat. Koalicija desnog centra (ksenofobna Lega,2 Berluskonijeva Forza Italia i neofašistička Fratelli d’Italia – Italijanska braća) osvojila je ukupno 37,26 odsto glasova. Unutar te koalicije je na prvom mestu Lega sa 17,6 odsto, čime je njen neotesani vođa Mateo Salvini stekao pravo da pregovara u ime koalicije te pokuša da formira vladu. Međutim, najbolje plasirana pojedinačna politička snaga je Pokret 5 zvezdica (M5S – Movimento 5 Stelle), sajber konglomerat sa osvojenih 32,6 odsto glasova i neograničenim političkim ambicijama. Doskora su i Zvezdice i Lega smatrani autsajderima, ali izbori su pokazali koliko prognoze mogu biti varljive.

Nesolidan svet veruje u čuda, pa se tako u Italiji veruje da će predsednik države Serđo Matarela, smerni sudija nalik župniku, naći čudesno rešenje kojim će svi biti zadovoljni. Istovremeno su svi svesni da je to nemoguće, ali ludom nadom odlažu sučeljavanje sa neugodnom istinom političkog raspada zemlje. U izbornoj trci najgore je prošla Demokratska partija (PD), poslednja klasična politička partija koja je od pada Berluskonijeve vlade novembra 2011. formirala čak 4 vlade, vešto izbegavajući izbore i suočavanje sa stvarnim raspoloženjem birača. Od 40,8 odsto osvojenih glasova na izborima za evropski parlament 2014, ta godinama najjača partija na poslednjim izborima se prepolovila (18,8 odsto).

Pod odrenicom “klasična partija” podrazumevam da je PD jedina imala odbore širom Italije, članstvo koje je plaćalo članarinu, direkciju koja je održavala redovne konsultacije sa regionalnim rukovodstvima i članstvom te držala do partijskih kongresa na kojima su definisane ideološke smernice. Sve se to raspalo za 2-3 godine zbog unutrašnjih trvenja između starih kadrova koji su držali partiju u ravnoteži međusobnih nagodbi i mlade generacije koja je želela da preuzme kormilo. Karakteristično je da mladu generaciju čine uglavnom nekadašnji “pioniri” demohrišćana, a staru kadrovi iz nekadašnje komunističke partije (KPI). Smeša dveju partija nikada nije postala jedinjenje. Naime, Demokratska partija, sastavljena od ostataka komunističke partije i demohrišćanske levice raspukla se definitivno pred ove izbore.

Posle izbornog poraza, kada je izgledalo da su unutarpartijske svađe detronizacijom sekretara Rencija konačno završene, odjednom se pre par dana pojavilo pismo glavnom odboru PD-a koje je potpisalo 500 uglavnom uticajnih članica partije, u kojem tvrde da su mačo igrama istisnute iz procesa odlučivanja i kandidovanja za funkcije. Time je obnovljen proces svađa, spletki i raspada partije. Izgleda da su u pravu lideri M5S kada uporno propagiraju da više nema ni levice ni desnice. Desnica koju je simbolizovao Berluskoni postaje politički starački dom. Analize pokazuju da širom Evrope, sa izuzetkom Nemačke, tradicionalne političke partije gube pred najezdom novih formi političkog angažovanja. To je posledica prevaziđenosti dosadašnje političke igre, ali i haosa ponude iz koje će se verovatno oformiti pravila i akteri za neku novu igru.

Pokreti nasuprot partijama bujaju čak i u Švedskoj, gde autsajderi koji sebe nazivaju demokratima, što do izbora 2014. nisu beležili više od 4 odsto, sada pod parolom “Švedska Švedima” osvajaju 12,9 odsto glasova; u Finskoj pokret Pravi Finci u decimalu uvek dobija isti broj glasova; u Danskoj je Danska narodna partija (Dansk Folkeparti – DF) napadima na imigraciju i EU na izborima 2014. osvojila 21,1 odsto glasova; u Austriji je Partija slobode (FPÖ) pod parolom “Austrija pre svega” na izborima dobila 27,4 odsto glasova, a u Belgiji je flamanska alijansa uz parolu “Nezavisnost odmah!” osvojila čak 33 odsto. U najnaprednijim zemljama Evrope tradicionalne političke partije, programi, evropske humanističke vrednosti… padaju pred opskurno sročenim parolama za jednokratnu upotrebu. Prava pojedinca i volja naroda, kako piše Dani Rodrik, u sve dubljem su međusobnom sukobu. Opak je to znak da sve više ljudi širom kontinenta ne veruje u budućnost liberalnog svetskog poretka.

Dok je italijanska Lega deo opšteg klijanja primitivno populističkih tendencija, dotle M5S predstavlja nešto suštinski novo. Novo dakako ne znači da ono mora biti dobro i napredno. M5S su u Ivrei 6. aprila održali skup pod naslovom SUM 02 – posvećen svom osnivaču Đanrobertu Kazaleđu (Gianroberto Casaleggio), koji je preminuo 2016. godine. Na ideološkom i vlasničkom kormilu Pokreta zamenio ga je njegov sin i naslednik osnivačkih prava David. Teme su bile veštačka inteligencija, mašine za učenje, genomi… ali su pale u zasenak novinarskih pitanja o političkim ambicijama sada kada su na domak vlasti, kao i zašto su zabranili prisustvo na ovom skupu Jakobu Jakobiniju, novinaru ozbiljnog dnevnika La Stampa. Naime, Jakobini je pisac knjige “Eksperiment” u kojoj iznosi sve što je uspeo da sazna o Pokretu 5 zvezdica, koji svoje tajne čuva ljubomorno kao verska sekta. Pisao je o tome da je Đanroberto sajber vizionar koji nije uspeo da završi studije fizike, ali je zato uspeo da postane vrstan programer i direktor anglo-italijanske sajber kompanije Webegg, koja se kasnije utopila u Telecom Italia. Kazaleđo se specijalizovao u primeni interneta u preduzećima. Još u Webeggu je otkrio upotrebu “foruma” kao zamene za demokratsku diskusiju i to nazvao “lavina konsenzusa”. Suština je u pilotiranju foruma uz virtualni osećaj slobode, tako što se doziranjem konflikta, negodovanja, balansiranih nesuglasica… na kraju učesnici usmere ka unapred određenom jedinstvenom mišljenju. U aferi Cambridge Analytica o manipulaciji identitetima glasača otkriveno je da je postojao i jedan naručilac podataka iz Italije, pa se sumnja da je to bio baš M5S. Jakobini je njihovo delovanje u knjizi definisao kao socijalni inženjering.

Prvi finansijer Kazaleđovog sajber političkog projekta bio je Enriko Sason (Sassoon), jedan od najuticajnijih i najbogatijih italijanskih menadžera sa tri završena fakulteta, rodbinskim vezama sa Rotšildima, poslovnim vezama sa najvećim svetskim bankama i kompanijama. On je kao glavni akcionar pokreta podupro Kazaleđa i njegov projekat finansijama i uticajem i pomogao mu da stane na noge, a zatim se povukao, jer je to počelo da ometa njegove glavne poslove. Dakle, M5S je formalno akcionarsko preduzeće za direktnu demokratiju registrovano pri privrednoj komori. Vispreni Kazaleđo je onda uočio rastuću popularnost komičara Bepe Grila, čije su socijalne žaoke privlačile publiku. Dao mu je deo vlasničkih prava pokreta i zadužio ga da ne birajući sredstva i rečnik privlači publiku. Dok je Grilo naduvavao publicitet, Kazaleđo je u tišini i uz pomoć sina veštog kompjuteriste razvijao internet platformu (nazvanu Rousseau) i polako organizovao pokret s namerom da jednoga dana preuzme vlast.

Iz Jakobinijeve knjige, koja je najiscrpnije štivo o M5S, ipak se ne saznaje mnogo o unutrašnjoj organizaciji i funkcionisanju pokreta. Ostalo je mutno kako se biraju kandidati za političke funkcije, postoji li tu neka unutrašnja mreža ili sve zavisi od informacija sa interneta, sortiranih kroz algoritme platforme Ruso. Ko ima pravo glasa na njihovim izborima i ko kontroliše rezultate tih izbora? Navodno je sve podvrgnuto “objektivnosti” kompjutera. Priče o članovima pokreta su iz sfere medijskih tračeva rastom političkog uticaja prešle na naslovne strane novina i u udarne termine elektronskih medija. Ako opstane, nema sumnje da će ovaj sajber politički eksperiment postati trend širih razmera u borbi za vlast u Italiji. Njihov politički program nalik je melemu za sve što tišti građane. Počeli su obećanjem da će rušiti sistem i institucije, a vremenom su se vrlo dobro snašli u njima.

M5S po prvi put učestvuje na izborima 2009. godine kao autsajder sa osvojenih 2,64 odsto glasova. Kandidatima nalik na robotizovana stvorenja bilo je zabranjeno da daju bilo kakve izjave i intervjue. Ko god bi rekao bilo šta novinarima ili kritikovao bilo šta – bivao je izbačen iz pokreta. Jedini koji je imao pravo da komunicira sa javnošću bio je Bepe Grilo, dok se suvlasnik Kazaleđo uvek držao u senci. Vremenom je na scenu iskočio mladi, lepuškasti, uglađenog izgleda i rečnika Luiđi Di Majo. Pred kraj prošle godine nastupila je nova faza, kada je počelo postepeno uklanjanje Grila, a Di Majo proglašen za političkog lidera. M5S parlamentarci su stekli veća prava samostalnog nastupanja i kritike poteza koji im se ne dopadaju. Ali biti izbačen iz pokreta za mnoge znači biti vraćen u masu nezaposlenih i na dno socijalne lestvice.

Di Majo je počeo da studira tehniku, pa se prebacio na prava, koja takođe nije završio. Kao većina pripadnika njegove generacije bavio se svim i svačim da bi imao od čega da živi: radio je kao webmaster, sarađivao po novinama, postao stjuart na stadionu San Paolo u Napulju (prodavao je osvežavajuća pića), prihvatao se svega što mu je moglo doneti prihode, pa je tako uskočio i u Pokret 5 zvezdica. Pokazao je izuzetan talenat i danas je najvispreniji mladi političar kojeg Italija ima. Nikada ne gubi živce, uvek sa blagim osmehom vešto odgovara na sva pitanja i bez floskula govori ono što bi većina želela da čuje. Tip je modernog političara za kojega nije jasno šta zaista misli, služi li kome i ima li autonomiju kada naglašeno govori u prvom licu, menja stanovišta prema potrebi; očito mu ništa nije sveto i nema nepremostivih principa. I kao takav on osvaja simpatije i glasove.

Razvoj Pokreta 5 zvezdica nam ukazuje na moguću budućnost političkog inženjeringa i manipulacija digitalno rekombinovanom demokratijom. U Italiji, zemlji u kojoj se od 60 miliona stanovnika 10 miliona nalazi ispod poreskog cenzusa, na ivici siromaštva, gde 45 odsto zaposlenih zarađuje manje od 15.000 evra godišnje, a 0,1 odsto preko 300.000 evra, relativno je lako ostvariti vladavinu onoga što Jan-Vermer Miler (Jan-Wermer Müller) definiše kao “demos protiv demokratije”. Građani koji su izgubili poverenje u politiku, medije, sudstvo, crkvu, stručnjake… prihvataju novi koncept vešto sročenih obećanja na donekle mistično religiozan način uz bezgranično poverenje u lidere (populistička varijanta), ili novi projekat digitalne pravde i jednakosti (sajber politika), ili i jedno i drugo kao u Italiji.

Aktuelna situacija u Italiji je takva da ni posle druge ture konsultacija političkih aktera sa predsednikom države ni Lega ni M5S nisu u stanju da obezbede partnere sa kojima bi imali preko polovine glasova u parlamentu te mogli da formiraju vladu. Predsednik države trenutno odlučuje šta da preduzme i ako se uskoro ne pojavi neko ko je skrpio većinu poslanika, rešenje će izdiktirati on. Formiranje nemačke vlade trajalo je 6, a španske 10 meseci, što u Italiji neće biti moguće, jer dozirani svetski sukob (ili rat) oko Sirije ne dozvoljava preveliko otezanje. Načelno, Italija se deklarisala kao dosledna članica vojnih i političkih saveza, ali bez namere da učestvuje u vojnim akcijama.3 Bio je to potez koji para vredi. Rusija je posle poslednjeg raketiranja Sirije proglasila embargo na alkohol, duvan i luksuznu robu iz SAD, Britanije i Francuske koje su napad izvele. Italija je tako u izvoznim poslovima ostala bez ozbiljnih konkurenata na ruskom tržištu.4 Vođa Lege Mateo Salvini je, međutim, zauzeo otvoreno proruski stav po pitanju sukoba u Siriji, čime je sasvim sigurno sebi uskratio podršku dobrog dela političara iz EU i Amerike i time umanjio sopstvene šanse.

Kako god da predsednik Italije Matarela skroji vladu, ona ne može biti dugog veka – dakle, mora biti privremena. Nakon što je obavio dva kruga konsultacija sa svim političkim grupama, 18. aprila je predsednici Senata Mariji Elizabeti Kazelati (Casellati) poverio tzv. “eksplorativni mandat”, to jest delegirao joj pokušaje usklađivanja rogova u vreći kako bi zemlja konačno dobila vladu. Gubljenje vremena se nastavlja, a svetsko tržište to kažnjava padom investicija i porastom spreda (cene servisiranja dugova) Italije. M5S ni pod kakvim uslovima ne prihvata saradnju sa Berluskonijevom Forza Italia, koja je bitan oslonac pobedničke koalicije i obratno. Salvinijeva Lega ni po koju cenu ne želi saradnju sa demokratima i traži premijersko mesto. PD odumire kao Buridanovo magare ne uspevajući da prevaziđe svađe o tome sa kojom od vodećih dveju struja da stupi u koaliciju i posluži joj kao proteza za formiranje vlade. U proteklih 70 godina Italija je promenila 63 vlade, što znači da je njihov prosečan vek bio 1 godina, 1 mesec i 10 dana! Postoji izreka da je u Italiji najtrajnije ono što je privremeno. Da li je to ovoga puta razlog za nadu ili će ostati njeno prokletstvo?

Biznis i finansije, 20.04.2018.

Peščanik.net, 21.04.2018.

Srodni linkovi:

Milutin Mitrović – Italija: Uigravanje populizma

Jan-Werner Müller – Italija: svetla strana populizma?

Milutin Mitrović – „Varvari opet osvajaju Rim“


________________

  1. Altan je italijanski pandan Coraxu, po popularnosti, ali ne i po talentu. Pratim i upućen sam, pa odgovorno tvrdim da Italija nema karikaturistu nivoa Petričića ili Coraxa.
  2. Nekadašnja Lega Nord (Severna liga) izbrisala je ono “Nord” kako bi svoj uticaj proširila na celu Italiju.
  3. Italijanski premijer je izjavio da njegova zemlja nije dala saglasnost o korišćenju baza u Italiji za napade na Siriju.
  4. Jedini koji je još profitirao od sukoba u Siriji, ali na sasvim drugačiji način, je Izrael. Da je Tramp održao svoje obećanje da će povući američku vojsku iz tog područja, Izrael bi se našao usamljen pred Hamasom koga podržava Iran. Ovako američka vojna sila kolateralno (ako ne i vešto režirano) ostaje garant opstanka Izraela.
The following two tabs change content below.
Milutin Mitrović (1931-2020) novinar, 1954. kao urednik Studenta primljen u Udruženje novinara i ostao trajno privržen tom poslu. Studirao prava i italijansku književnost, ali nijedne od tih studija nije završio, pa je zato studirao za svaki tekst. Najveći deo radnog veka proveo u nedeljniku Ekonomska politika, gde je obavljao poslove od saradnika do glavnog urednika i direktora. U toj novini je osnovno pravilo bilo da se čitaocu pruži što više relevantnih informacija, a da se sopstvena mudrovanja ostave za susrete sa prijateljima u bifeu. Tekstovi su mu objavljivani ili prenošeni u kanadskim, američkim, finskim i italijanskim medijima, a trajnije je sarađivao sa švajcarskim časopisom Galatea. Pisao za Biznis i finansije i Peščanik. Fabrika knjiga i Peščanik su mu objavili knjigu „Dnevnik globalne krize“.

Latest posts by Milutin Mitrović (see all)