- Peščanik - https://pescanik.net -

Između krsta i žirafe

Nema već davno Stevana Sremca – pisca koji je ispisao briljantnu fenomenologiju palanke – i tek s vremena na vreme oživi u nama ona ljupka fraza, negde iz balkansko-aromunske ili cincarske lingvističke baštine, onog dijalekta koji smo za davnih dečačkih dana govorili i znali – krs i aratos. Ko se ne seća Sremčevih proznih „traktata“ na temu: može li magare Micko da bude hadžija. Prozni iskazi su građeni tako uspešno da uistinu idu u sam vrh evropske proze satirično-ironijskog tipa. Sremčevi junaci satima vode čitave sporove o tome da li i u magaretu ima nečeg svetog, ako je već bilo u Jerusalimu sa svojim gazdom (Isusom). Naravno, krst je simbol i svetinja, kao što je i Jerusalim – ali magare ostaje magare i nakon hadžiluka. Aratos je pak kada ljude snađe beda i smejurija oko nečega što je svetinja, ali što oni izmere palanačkim aršinom. To je samo Sremac umeo da prikaže – palanku i njen dah.

Desilo se to i u ponosnoj Šumadiji usred Kragujevca oko krsta „đurđevdanskog“, a podelilo je i Srbiju vascelu.

Gradski oci su se našli na mukama, jer se narod podelio tako da jedni hoće krst nad gradom a drugi ga neće i gle čuda – koalicija demokratske vlasti je za „krs“, a opozicija ga neće pa neće – i niko ne zna, pa ne znaju ni opozicioni prvaci zbog čega to neće, kao što ni demokratska vlast ne zna zbog čega zapravo to hoće: dah i duh neke klerikalne megalomanije trese Srbiju. A koliko se novaca rasipa to niko i ne pita – i to u vreme kada su Crkvu ojadili mangupi u njenim redovima odnevši ogromne sume oko kojih se sada preganja po sudovima, e da bi se nešto novca povratilo. Preosvećeni episkop šumadijski Jovan jedini zna zbog čega hoće krst. To će drugi da plati, a to su poreski obveznici. Burna je bila sednica SO grada Kragujevca. Crkva tu redovno daje pomen i Nediću i Ljotiću, čiji je komadant Marisav Petrović izvodio đake na streljanje. Nije to baš tako, kažu tajkuni u mantijama: “Izveo je pred streljački stroj dvesta Cigana umesto Srba.” Sve to treba da stane pod monumentalni krst. Tako će i biti. Legendarni Lord Mayor Kragujevca Veroljub Stevanović je bukvalno činodejstvovao i održao ne govor nego propoved kakva gradonačelniku ne priliči. Bio je nadahnut i u oratorskom zanosu citirao je oce i učitelje Crkve, pa i samog vladiku Nikolaja koji je spevao himnu-akatist Dimitriju Ljotiću. Pred zbunjenim građanima na galeriji dvorane i u gradu, umesto nekog objašnjenja dični Lord Mayor je očitao isihastičku molitvu: „Isuse Hriste, sine Božji, pomiluj mene grešnoga“. Molitva nije ganula veliki broj odbornika, pa je jedan većnik grad i Srbiju stavio pred novu dilemu: „Mi ovde jasno treba da kažemo jesmo li za krst ili za žirafu“. To je malo smirilo duhove i odluka je doneta da se „krs“ podigne na kružnom putu, pa neka bude šta bude, jer vlast je vlast. Nije isključeno da će se Srbija držati i krsta i žirafe u cilju istorijskog pomirenja. Malo je kome tu do krsta, svima je do žirafe za koju niko i ne pita koliko košta i šta ćemo s njom kao simbolom koji nije srpskog porekla.

Nije mnogo veselije ni u Valjevu u kojem je na delu jedna nova politička partija koja se zove Naša Rusija. Zaratila je regija valjevsko-šabačka sa Bajinom Baštom oko Save Savanovića, legendarnog srpskog vampira. Problem je čisto političke prirode, kažu sami većnici, ali su zaboravili da vampir Sava iz Glišićeve priče nije autentični srpski vampir nego neka vrsta rusko-srpskog vampira. Naime, Glišić je koristio Gogoljevu priču “Vij“ u kojoj poltavski vampir čini isto ono što Glišić posle opisuje. Ovaj čovek u opancima i seljačkoj šubari briljantno je preveo Tolstojev “Rat i mir” na srpski jezik,a njegovo znanje francuskog bilo je zadivljujuće. Nije veliki pisac kriv za ovu podelu u Srbiji. Duh palanke je naše mentalno stanje i mi i od svetinje napravimo lakrdiju – uvek političku i neukusnu. Najgore je to što se sada demokratski čelnici trude da budu bliži Nikolaju nego sama opozicija. Negde u svetu to bi delovalo kao paradoks. Kod nas ni govora o paradoksu, nego nam je potreban što veći i glamurozniji krst da pokrije našu palanačku bedu i političko slepilo.

Ima rešenja i za to – žirafa, to ljupko stvorenje, biće kršteno po svim propisima i crkvenih i gradskih otaca. Oko njenog imena nacija već hita sa predlozima. Neće biti problem to što ovo stvorenje nije počinilo praroditeljski greh, pa mu krštenje nije potrebno, jer to će biti lakrdijaško-politički događaj.

Bilo kako bilo, Sremac je rano umro, ali je o nama u palanci stigao bezmalo sve da kaže.

 
Zapisi iz palanke

Peščanik.net, 27.03.2010.


The following two tabs change content below.
Mirko Đorđević (1938-2014), objavio veliki broj knjiga: Osmeh boginje Klio 1986, Znaci vremena 1998, Sloboda i spas – hrišćanski personalizam 1999, La voix d`une autre Serbia, Pariz 1999, Legenda o trulom Zapadu 2001, Sjaj i beda utopije 2006, Kišobran patrijarha Pavla 2010, Balkanska lađa u oluji 2010, Oslobođenje i spasenje 2012, Pendrek i prašina 2013, Negativna svetosavska paralipomena 2015. Sarađivao sa međunarodnim stručnim časopisima, priredio mnoge knjige, prevodio sa ruskog i francuskog. Redovni saradnik časopisa Republika i portala Autonomija i Peščanik. Bio je član Foruma pisaca, PEN kluba, član Saveta Nezavisnog društva novinara Vojvodine i dobitnik nagrada: Konstantin Obradović 2007, Dušan Bogavac 2008, Vukove povelje 2008. i Nagrade za toleranciju među narodima Vojvodine 2009.

Latest posts by Mirko Đorđević (see all)