- Peščanik - https://pescanik.net -

Izrael i Iran

Fotografije čitalaca, Đorđe Tomić, Sirija

Pretpostavimo da Bibi Netanjahu zaista veruje da moguće iransko nuklearno naoružanje jeste neposredna i egzistencijalna pretnja Izraelu. Sada je ta opasnost otklonjena – ili bar veoma dugo neće poticati od Irana. Četiri najmoćnija vojno-ekonomska bloka na svetu – Sjedinjene Države, Evropska unija, Rusija i Kina – postigla su sporazum sa Iranom koji će, kako je rekao Barak Ravid iz Haaretza, „duboko zamrznuti iranski nuklearni program na sledećih deset godina, neke njegove delove vratiti unazad i postaviti mu ograničenja koja će trajati čitavu generaciju“.

Pregovarači su skoro pune dve godine radili na najsitnijim detaljima denuklearizacije Irana i istovremenom ukidanju sankcija. Ali ti detalji, ma koliko da su važni, nisu najvažniji. Presudna činjenica je da je svaka članica velike četvorke u potpunosti podržala sporazum. Ili drukčije rečeno: sporazum je dobio garanciju kombinovanih diplomatskih, ekonomskih i vojnih snaga svih važnih zemalja na planeti. I sve one su odgovorne za njegov uspeh ili neuspeh.

To je istorijsko postignuće u najdoslovnijem smislu. Ne znam ni za jedan drugi sporazum u istoriji koji je potpisala tako široka i moćna koalicija. Tome se nisu približili ni saveznici u Drugom svetskom ratu. Diplomati koji su stali pred kamere za zvaničnu zajedničku fotografiju nisu bili nemoćni činovnici Ujedinjenih nacija, već ministri spoljnih poslova najmoćnijih nacija sveta koji su kolektivna garancija ovog sporazuma.

I treba znati da Izrael, bez obzira na svoju veliku vojnu moć, zavisi od drugih zemalja. Godine 1973. samo je američka hitna pomoć preko vazdušnog mosta spasla Izrael od katastrofe, što se u manjem obimu ponavlja u svim izraelskim ratovima. Za vreme prošlogodišnjih sukoba sa Hamasom, predsednik Obama je hitno odobrio prebacivanje rezervnih delova za izraelski protivraketni sistem „gvozdena kupola“.

Izrael se ponaša kao da je sâm sebi dovoljan, ali to nije tačno. I suverenim nacijama potrebni su prijatelji i partneri. Kada bi neko meni pretio batinama – ili kada bi mi se to samo činilo – bio bih zahvalan na svakoj pomoći. I kad bi mi tu pomoć dale vođe četiri najopasnije bande iz kraja i još mi ponudile da paze da se moj mučitelj ne vrati, bio bih više nego zahvalan.

Ali ja nisam Bibi, a Bibi nije zahvalan. U stvari, Bibi penuša od besa. Izjavio je da je sporazum „zapanjujuća istorijska greška“ zbog koje je svet postao „mnogo opasnije mesto“. To nije racionalna izjava, naročito kada i on priznaje da sporazum uspostavlja distancu između Irana i nuklearne bombe. Efektni crtež kojim je pre dve godine mahao pred Generalnom skupštinom Ujedinjenih nacija kako bi slikovito prikazao da je Iran na ivici da stekne nuklearnu moć, Bibi sada može da pocepa i baci.

Šta je onda njegov problem? Oni koji ga poznaju verovatno će se složiti da on nije sposoban za zahvalnost, ali to ovde nije bitno. Da bismo razumeli na šta on zaista cilja, moramo razmotriti dva ključna razloga za odbacivanje sporazuma koja on i njegove kolege istomišljenici navode.

Prvi je da će Iran za deceniju-dve biti u stanju da izgradi arsenal bombi. Velika četvorka to zdušno poriče, ali i da je Netanjahu u pravu, to bi još uvek bilo bolje nego da je reč o sledeća tri meseca, zar ne? Racionalan odgovor bi svakako trebalo da pozdravi kratkoročno rešenje i radi na dugoročnom.

Drugi je Bibijeva tvrdnja da će sporazum „upumpati milijarde dolara u iransku terorističku i ratnu mašineriju, što je pretnja i Izraelu i celom svetu“. U istom tonu je i izjava izraelskog ministra prosvete Naftali Beneta o tome da će Iran „u sledećoj deceniji postati pogonska sila terorizma zahvaljujući novcu koji sada dobija“.

U tome je stvar. Ono što uznemirava Izrael zapravo je Iran kao regionalna pogonska sila. Za početak, to nikada nije bilo pitanje bombe – to jest nikada samo pitanje bombe. Nuklearni arsenal samog Izraela bio je uvek više nego dovoljan da spreči nuklearni napad Irana, i Bibi to vrlo dobro zna. Izraelskog premijera zapravo brine – i brinulo je sve izraelske premijere od 60-ih godina prošlog veka naovamo – to što može dobiti regionalnog rivala istog kapaciteta zastrašivanja koji ima Izrael. Regionalna strategija Izraela zasnovana je na ideji da on jeste i mora ostati jedina regionalna velika sila. U izraelskom geostrateškom mišljenju nema mesta za vojno i diplomatski moćan Iran – sa ili bez bombe.

Poslednjih godina su podeljenost na Bliskom istoku (građanski ratovi u Siriji i Jemenu, širenje ISIS-a) i sve vidljivija uloga Irana u regionalnim konfliktima samo povećali rešenost Izraela da ostane na vrhu. Za razliku od Izraela, koji je u trenutnim krizama samo posmatrač (otvorena podrška bila bi pogubna za sve), Iran je opet važan igrač. To može da uzdrma ravnotežu dugotrajne izraelske strategije.

U stvari, posle objavljivanja sporazuma neki izraelski zvaničnici su zamerili pregovaračima velike četvorke što su se ograničili samo na nuklearni problem – kao da je njihov zadatak bio da ispune zahteve Izraela i obezbede da Iran, kao regionalni rival, bude oslabljen na svim nivoima. To je bio pristup Izraela sve vreme pregovora.

Izrael će sada pokušati da minira sporazum u američkom Kongresu. Ako u tome ne uspe (pa i ako uspe), pokušaće da se dobro ogrebe, što mu je sve vreme i bio alternativni plan. Amerika će skupo platiti to što se usudila da ignoriše izraelski diktat u svojim dogovorima sa Iranom. Otplata duga Izraelu pojaviće se u vidu novih, najboljih sistema naoružanja – i to u velikim količinama. Ostaje još da se vidi da li je Netanjahu toliko naljutio Obamu da ovaj neće hteti da mu potpiše čekove.

Roy Isacowitz, In these times, 16.07.2015.

S engleskog prevela Slobodanka Glišić

Peščanik.net, 21.07.2015.

Srodni link: The New Yorker – Najzad sporazum sa Iranom

IZRAEL