Geopolitički narcisizam
Američki rat protiv Irana mogao bi se razumeti kao delo neuravnoteženog predsednika podložnog manipulacijama. Ali sve razornija moralna i ideološka konfuzija američkog društva seže dalje od Trampa.
Američki rat protiv Irana mogao bi se razumeti kao delo neuravnoteženog predsednika podložnog manipulacijama. Ali sve razornija moralna i ideološka konfuzija američkog društva seže dalje od Trampa.
Fijasko sa Iranom zahteva da se otreznimo, ali nema nikoga ko bi izveo promenu pravca. Izrael ne može da kreira režime, ni u Teheranu ni u Gazi. Vreme je da spustimo mačeve i prekinemo rat.
Umrla je, u pedeset i šestoj godini, Mardžan Satrapi, autorka strip-romana Persepolis: naslov sa greškom sažeta je poetika njenog grafičkog i književnog rada – samoironija, sarkazam, otpor.
Dok radnička klasa koja je Trumpa vratila u Belu kuću živi sve teže zbog visokih cena na benzinskim pumpama i u supermarketima, rat u Iranu donosi veliku dobit Trumpovim donatorima.
Izraelci su se navikli na ratove. Oni sami svoje prisustvo na Bliskom istoku doživljavaju kao konfliktno, a sebe kao strano telo u tom delu sveta. Rat protiv Irana samo je učvrstio ovo uverenje.
Rat koji je Tramp započeo protiv Irana uz pomoć Izraela tragično podseća na prethodni put kada je republikanac poveo SAD u rat, uz gomilu laži i propagande. Mislim na invaziju na Irak 2003.
Zatvaranje Ormuskog moreuza ne signalizira kraj petrodolarskog sistema dominacije, ali svakako ukazuje na strukturne promene koje su nužne za udaljavanje od američke hegemonije.
Napad na Iran prikazan je Amerikancima kao rat iz kaprica, objavljen u veseloj atmosferi kompleksa na Floridi i najavljen kopiranim i montiranim frazama iz starih, napola zaboravljenih sukoba.
Nijedna američka administracija nije tako otvoreno veličala ubijanje kao što to danas čini propagandna mašina Bele kuće, uz sramne snimke strahota iranskog rata i priznanja o kršenju pravila ratovanja.
Opet sam se našao u situaciji da objašnjavam zašto osuđujem protivzakoniti rat Amerike i njenih saveznika protiv zemlje čijem se režimu odlučno protivim. To je dužnost zapadne levice.
Da bi izbegli slanje trupa, Izrael i Amerika koriste Irance kao politički resurs i ohrabruju ih da izađu na ulice i stradaju radi promene vlasti. To je suptilniji oblik dehumanizacije.
Bezmalo hiljadu godina persijski je bio lingua franca Azije: koristili su ga političari i intelektualci, a bio je neophodan putnicima kakvi su bili Marko Polo i Ibn Batuta, koji su taj jezik širili u Kini.
Svaku nužnu promenu režima moraju sprovesti građani, a ne neka naduta, lažljiva, prevarantska, pohlepna, grabljiva imperijalna sila i njeni saveznici koji primoravaju čitav svet na pokornost.
Prošlog petka Izraelske odbrambene snage su prekopavale jedno groblje na sirijsko-libanskoj granici. Izmestili su stanovnike okolnih sela i podigli helikoptere, dok su vojnici gazili po grobnicama.
Pristup skloništima u Izraelu zavisi od socio-ekonomskog statusa. Nejednakost nije slučajna. Samo 30 posto ljudi iz najsiromašnijeg sloja ima prostor koji može da posluži kao sklonište.
Ko je napisao da kada topovi grme, muze ne samo da ćute, već bi trebalo da se stide? Bilo je pitanje vremena, ali ono što se ove nedelje dešava u javnom diskursu u Izraelu probilo je svako dno.
Iransko rukovodstvo je potpuno u pravu ako misli da su pregovori sa Amerikom, najpre u Omanu a zatim u Ženevi, bili samo dimna zavesa iza koje je planiran izraelsko-američki napad.
Fotografije nastale početkom 2020. posle ubistva generala Sulejmanija. Krenuo sam autobusom od Istanbula do Tabriza, ali putovanje je prekinuto u Jazdu zbog izbijanja pandemije koronavirusa.
Da sam ja uporedio Vučića s iranskim ajatolahom prišili bi mi da pozivam na njegovo ubistvo. Uporedio ih je Jovanov i dodao da bi Vučićevi bliski saradnici pobili ljude, ali eto, Vučić im nije dozvolio.
Nekad je Izrael imao nekoliko godina zatišja između ratova. Sada između dva rata prođe jedva nekoliko meseci. Prošlog juna, pre samo 8 meseci, proglašena je potpuna pobeda nad Iranom.
Otkako je u Izraelu na vlasti ovaj veoma opasan režim, izgubili smo pravo na mapu regionalnog naoružavanja uz podršku celog sveta. Izrael je podjednaka opasnost za mir u regionu kao ajatolasi.
Svakog februara, pripadnici iranske dijaspore dolaze na napušteni plac u gradiću Nofl-le-Šatou. Postavlja se šator i uramljene fotografije pokojnog Ajatolaha kače se na platneni zid.
Veliki deo rasprava o ustanku u Iranu deluje veoma obeshrabrujuće. Pitanje slobode iranskog naroda podređeno je sektaškim ili stranačkim interesima, jednako na levici i desnici.
Reakcije Izraelaca na događaje u Iranu su dirljive. Odavno nismo videli takvu solidarnost sa narodom koji stenje pod tiranijom. Ton je diktirao Netanjahu, kako i dolikuje svetioniku pravde.
Juče je režim u Teheranu napravio skup podrške sebi, pošto je pobio više stotina i uhapsio više od deset hiljada demonstranata. Jedan od govornika zapretio je da će odgovor biti razoran ako se Amerika umeša.
Teheran odbrojava dane do trenutka kada će slavine presušiti. Većem delu Irana preti bankrot vode, kada potražnja trajno prevaziđe prirodne zalihe. Predsednik već pominje evakuaciju stanovništva.
Mnogima je promakla smrt Evrope kao emancipatorske ideje na samitu G7 u Kanadi. Nije pomenuto ništa od onoga čemu su se neki naivno nadali: priznanje Palestine, osuda genocida u Gazi.
Američki napad na Iran zapravo i nije bio rat, iranska postrojenja za obogaćivanje uranijuma možda su uništena, a možda i nisu, a trebalo je da to usput dovede i do smene režima, a možda i ne.
Nemilosrdno ubijanje desetine hiljada građana Gaze nije porazilo Hamas. Izraelski vojnici ginu, taoci nisu vraćeni, a u Izraelu jača nezadovoljstvo vladom. I onda je vođa našao izlaz iz bezizlazne situacije.
Rat se prelio iz Palestine u Iran 13. juna. Dok je Trampova administracija vodila neiskrene pregovore sa Iranom o nuklearnom programu, Izrael je iskoristio priliku da bombarduje Teheran.
Hajdemo u Teheran da ponovimo Gazu. Hajdemo u Teheran da zaboravimo Gazu. Napad na Iran bio je iznenadan, ali ne zato što sukob nije bio očekivan, već zato što nije bio nečim izazvan.
Izraelci vole ratove, posebno kada počinju. Ali nije bilo rata koji se nije završio u suzama. Početna euforija za rat protiv Irana je tu, spremna je himna, ali na kraju nam se piše crno.