- Peščanik - https://pescanik.net -

Izvođač

Foto: Ljubiša Ljuba Aranđelović

Nije sasvim u pravu Christopher Hill kada kaže da je nebitno šta piše na tablicama na automobilima na Kosovu. Naivan je kada misli da bi Kurti i Vučić trebalo da razgovaraju o stvarima važnijim od tih tablica. Nema ničega važnijeg od tablica, barem za Vučića (o Kurtiju neka misle žitelji Kosova). Da nema tablica Vučić ne bi mogao da kaže da Srbi imaju državu. Ne mislim na Srbe na Kosovu. Mislim na nas – žitelje Srbije.

Mi živimo u zemlji gde bager greškom, kako kaže netom proglašeni nadležni ministar, pokida kabl i zaustavi na više sati poletanja i sletanja na beogradskom aerodromu. Kao da su kablovi u Srbiji ukleti, od rušenja u Savamali nadalje. O tablicama na Kosovu sve znamo – i šta treba i šta ne sme na njima da piše. Ali šta se događa s kablovima i kuda se oni provlače, to je misterija.

Hoću da kažem, imamo državu za (inače kosovske) automobilske tablice, ali ne i za (pokidane) kablove. Dobro, pustimo kablove. Evo, uzmimo bebe. Njih šest stotina. Umesto da dobiju vakcinu protiv tuberkuloze, u tu decu je ubrizgan fiziološki rastvor. Netom proglašena nadležna ministarka kaže – ništa strašno, deca su živa, vakcinisaće se, a greške se događaju.

Trideset dana šest stotina beba iz dana u dan vakciniše se fiziološkim rastvorom i to niko ne primećuje. Pogrešila tehničarka u apoteci, kaže ministarka. U redu, pogrešila je, ali zar tehničarka jedina odgovara za vakcinaciju u porodilištu? Hoću da kažem, imamo državu za tablice, ali ne i za bebe i vakcine. Da nema tablica, da su tu samo bebe, vakcine ili nesrećni kablovi, odmah bi bilo jasno da nemamo državu.

Hill to ne zna, ili se pravi da ne zna. Vučić to odlično zna i pravi se iz sve snage: ako bismo ih pustili da na automobilske tablice stave ono što Kurti hoće, izdali bismo državu, kaže on. Kao da imamo državu; kao da bismo imali šta da izdamo. Vučić je izvođač ili – recimo to i tako – performer. Njegov performans je država. A glavni rekvizit – tablice.

Jeste, nešto poput cirkuskog trika. Cirkuzant kaže – evo, gledajte tablice, tu su tablice, je l da, vidite ih i… cap, pucne prstima, prevuče maramom preko tablice, i… gle, evo države. S kablovima ili bebama i vakcinama trikovi ne rade. U bebe je mesec dana ubrizgavan fiziološki rastvor i nema tog trika koji će taj rastvor pretvoriti u vakcinu protiv tuberkuloze. Mesec dana u porodilištu od države ni traga.

Isto je i sa kablovima, na aerodromu ili onda u Savamali.

Namerno stajem tu. Čitalac, znam, nevoljno nabraja dalje. U Srbiji stradaju i ljudi i deca jer nema države. Da je ima, ne bi dete nedavno ispalo kroz prozor na prvom spratu obdaništa. Iskoristilo dete trenutak nepažnje, kaže direktorka (ako se to tako zove) obdaništa. Jednogodišnje dete kriminalac, vrebalo trenutak nepažnje da se baci kroz prozor. Da je Srbija država, direktorki ne bi palo na pamet da optuži dete da je iskoristilo nepažnju.

A posle se ispostavi i da obdanište nije imalo dozvolu za rad. Postupak za dobijanje dozvole bio je u toku, kaže vest. To je sad već trik. To izgleda kao da dozvolu i jeste i nije imalo. Da je Srbija država, ne samo da obdanište ne bi radilo bez dozvole već se i na pokrenuti postupak ne bi gledalo kao da on istovremeno i traje i već je završen samim tim što je počeo.

Nije lako biti država – to podrazumeva jasne procedure i odgovornost za njih. Mnogo je lakše s tablicama. Tim pre što tablice na Kosovu više nisu stvar Srbije. Jedini je problem kako skrenuti pažnju na njih. Jer, za razliku od toga šta piše na tablicama, kablovi, bebe, vakcine, obdaništa… sve je to pravi život. Dakle, od života pažnju treba skrenuti na tablice.

Kao Hill, Vučić zna da su tablice zaista nebitne. Ali, za razliku od Hilla, Vučić zna da su i takve, nebitne dakle, od ogromnog značaja za održavanje privida države. I cirkuzant pušta cirkus u pogon. Saziva savet za nacionalnu bezbednost, izvodi vojsku iz kasarni, evakuiše žitelje sa severa Kosova u kasarne po Srbiji, podiže borbene avione, preti ratom… Zar zbog tablica, čudi se Hill. Naravno, zbog tablica, odgovara cirkuzant.

Peščanik.net, 01.11.2022.


The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)