- Peščanik - https://pescanik.net -

Ja sam car i hoću knedle!

Put the wig and shoes on him and the other fripperies, and he stands before you majestic, imperial, and heroic! (William Makepeace Thackeray, The Paris Sketch Book, 1844)

Šta su kraljevi kada njihovog kraljevstva više nema,
Ako ne bedne senke na sunčanom danu?
Kristofer Marlou, Tragedija Edvarda II (1594)

Ukoliko je neko zainteresovan za propagandne aktivnosti srpskih monarhista, mogao bi da naiđe na veoma zanimljivu kolekciju sajtova na internetu, od kojih su neki, valjda zbog urnebesno smešnog sadržaja ili neplaćenih računa, jednostavno nestali. Tek ponešto od tog arsenala nepismenosti, demagogije i kiča može se pronaći u okviru internet arhiva. Na primer, po bizarnosti sadržaja dugo se isticao sajt Udruženja Srba monarhista u slobodnom svetu1 (Podv. S. M.), danas delimično dostupan u okviru internet arhiva www.archive.org. Da je udruženje formirano ranijih decenija, ovakav naziv bio bi shvatljiv. Ali udruženje je formirano 2006. godine, što je okolnost koja čini da ovaj hladnoratovski diskurs u nazivu deluje u najmanju ruku anahrono, ako ne i sasvim uvrnuto (frankly to say). Iz obilja materijala sa tog sajta izdvojiću ingenioznu istorijsko-pravnu analizu o pitanju vaspostavljanja monarhije u Srbiji, prenoseći je ovde u obliku u kojem je na „oficijalnom sajtu“ pomenutog udruženja objavljena:

Srpski narod ima svog Kralja kao sto ga je uvek i ranije imao, samo treba da konacno otkrije ovu neobicnu cinjenicu. Srpski kralj je Aleksandar II Karadjordjevic, kome je poskomunisticka vlada vratila pravo na drzavljanstvo i pravo da se nastani u Kraljevskom dvoru na Dedinju, u kome su boravili njegovi preci. Ono sto sadasnja vlast nije ucinila, to su povracaj imovine i ponuda prestola, koji mu, po osnovu bozanske pravde i principa zasnivanja srpske drzave, pripada. Predpostavlja se da ce imovina biti vracena, a sto se tice prestola i krune ova vlast i dalje moze biti u zabludi da vracanjem prvog ne sledi i vracanje potonjeg. A to ne moze! Dakle, ne mogu se vratiti sva gradjanska prava bez vracanja prava na krunu, koja je u ovom slucaju, istoriski i logicki sled dogadjaja .A da e to tako potvrdjuje se neobicnom cinjenicom postojanja izrazite krize povodom nezastupljenosti vrhovne vlasti u sadasnjoj obezglavljenoj srpskoj drzavi… Srpski narod, ako zeli da uredi i ponovo stvori svoju drzavu, morace da se izbori za pravicno ocuvanje starozavetno gprincipa, kojeg je uvek istoriski sledio, sve do vremena svog teskog pada, kada je dozvolio da se taj princip prekrsi. Da bi se narod vratio svojoj tradiciji, svojim korenima i svom identitetu, a koje je izgubio za proteklih pola veka, tumarajuci kroz pustinju i prasumu socijalistickopg bezsmisla, treba da pozove u pomoc svoga Kralja iz dinastije Karadjordjevic, u kome ce, i simbolicno i sustinski imati oslonac za svoj dalji opstanak!

Tako iz daleke Australije poručuju srpski monarhisti, podsećajući nas i na to da je NJ. K. V. Aleksandar II Karađorđević… cistokrvni Srbin… koji od srca voli svoj srpski narod i preuzimanjem prestola za kralja Srbije spreman je da sluzi srpskoj veri i srpskom narodu pa da ih izvede iz mraka u svetlo.

Pomenuto udruženje u poslednje vreme nije naročito aktivno na internetu, a pitanje je i da li uopšte još uvek postoji. Međutim, kontakti sa Kraljevskim Domom su sačuvani, a nekadašnji visoki funkcioner „Udruženja Srba Monarhista u slobodnom svetu“, danas predsednik ništa manje monarhističkog „Srpskog rojalističkog udruženja u Australiji“, uspešan biznismen sa impresivnom poslovnom biografijom,2 posećuje povremeno Dvor radi konsultacija u vezi sa (ah, čime drugim?) vaspostavljanjem monarhije u Srbiji.

Rečena udruženja i njihovi članovi, simpatizeri i funkcioneri, razume se, samo su neki od agitatora i propagandista koji vojuju bitku za Kraljevinu Srbiju. Međutim, jedna od redovno ažuriranih i za ovu temu najrelevantnijih internet lokacija svakako je „Zvanična internet prezentacija Kraljevskog Doma Srbije” (www.royalfamily.org), koja je prava riznica materijala za proučavanje savremenog srpskog monarhizma, njegove ideologije, ciljeva i, nadasve – njegovih ograničenja. Na ovom sajtu posetioci se, iz dana u dan, mogu obaveštavati o aktivnostima porodice Karađorđević.

Za one koji nisu, poput pisca ovih redova, bili redovni posetioci sajta, napominjem da je uočljivo da sajt prati i svojevrsnu „krizu identiteta“ rečenog Kraljevskog Doma, budući da se zaglavlje sajta menjalo bar dva puta u zavisnosti od toga kako se menjao državni okvir. Najpre je u zaglavlju pisalo Kraljevski Dom Jugoslavije, potom Kraljevski Dom Srbije i Jugoslavije, da bi se, na kraju, ustalio naziv Kraljevski Dom Srbije. Ova „kriza identiteta“ za domaće potrebe rešila se ograničavanjem pretenzija na Srbiju. Zašto i kako se vladarske pretenzije legitimistički ne proširuju i na Sloveniju, Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru i Makedoniju, principijelno ne razumem, ali kalkulantsku „daj-šta-daš“ logiku lako prepoznajem. Tek, znam još toliko da su na ovogodišnje „venčanje iz bajke“ u London Karađorđevići pozvani u dve kolone, i to kao „Crown Prince Alexander and Crown Princess Katherine of Yugoslavia“ i kao „the Princess Elizabeth of Yugoslavia“.3 Pominjanje Jugoslavije u intitulaciji ovih kraljevskih uzvanica je zapravo konzervativni legitimistički princip, koji ima korene u srednjovekovnoj praksi, potvrđen je na Bečkom kongresu 1815. godine, a tiče se priznavanja kraljevskog statusa detronizovanim kraljevskim porodicama, čak i kada su njihove monarhije istorijski uveliko bivše. I dok za spoljnu upotrebu ima ovu legitimističku formu, za unutrašnju upotrebu, u zemlji u kojoj bi jugoslovensko obeležje Kraljevskog Doma većini ljudi bilo ne samo bizarno nego i nepoželjno, Karađorđević koristi, protivno, dakle, i tradiciji i pravu, ideološki „ispravniju“ titulu, u kojoj se pominje samo Srbija. Ili je Kraljica Elizabeta slučajno zaboravlja već 20 godina da ažurira svoju rođačku listu, pa Karađorđeviće još uvek pukom „greškom“ u svojim porodičnim i kumovskim knjigama tefteriše kao jugoslovensku dinastiju. Lično, skloniji sam uverenju da se Karađorđević kloni nezgodnih posledica koje bi podrazumevala njegova jugoslovenska intitulacija u Srbiji.

Da bi propagandna poruka bila što uv(r)e(d)rljivija u samom zaglavlju, uz naslov sajta, kao svojevrsni moto, ispisana je parola: „Za narod“. Pažljivom čitaocu sa iskustvom života na ovim prostorima ova parola obećava „dobar ulov“ raznih demagoških sadržaja, koji u balkanskom kontekstu uvek prate tako ekspliciranu narodoljubivu motivaciju.

Razume se, na kraljevskom sajtu se može naći sve ono što sami Karađorđevići i njihovi saradnici žele pružiti kao informaciju o aktivnostima Kraljevskog Doma, odnosno ne može se naći ono što oni ne žele da se zna. Analiza svih sadržaja sajta trajala bi, svakako, prilično dugo. Za ovu priliku sam izabrao samo jedan primer koji se tiče potraživanja koja Karađorđevići imaju prema državi u pogledu imovine konfiskovane odlukom komunističkih vlasti. Ovaj primer sam izabrao i zbog aktuelnosti same teme, ali i zbog dubokog ogorčenja koje sam osetio čitajući različite tekstove objavljene na „Zvaničnoj internet prezentaciji Kraljevskog Doma Srbije“ i koji se tiču ove teme.

Naime, nezadovoljan zakonskim rešenjima koja ne predviđaju povraćaj celokupne imovine, Aleksandar Karađorđević je izdao svoje (polu)pismeno saopštenje, preneto na „zvaničnoj“ internet prezentaciji:

U vezi usvajanja zakona o restituciji, Nj.K.V. Prestolonaslednik Aleksandar je dao sledeću izjavu:
‘U pogledu Nacrta zakona o restituciji očito je da razlike koje postoje među zainteresovanim stranama, uključujući profesionalni i lični aspekt, zahteva dublje razmatranje.’“

Ne volim da komentarišem Karađorđevićevo nepoznavanje srpskog jezika i smatram da je to čak i neumesno, kao i da je loše naučen srpski jezik ponajmanji problem kada je reč o Aleksandru Karađorđeviću. Ali gnušanje koje osećam prema očiglednim restauracijskim („vaspostavljatorskim“) pretenzijama i njega i njegove okoline, navodi me da se cinično zapitam da li je ovo saopštenje pisao sam Karađorđević, ili se neko potrudio da saopštenje započne ovako sakatim srpskim jezikom, kako bi čitalac stekao utisak da je saopštenje zaista pisao narečeni Prestolonaslednik lično. Bilo kako mu drago, slaganje subjekta i predikata u broju ostaje nenaučena lekcija, kao i upotreba određenih, inače vrlo čestih izraza u srpskom jeziku, bilo takozvanog Prestolonaslednika ili pak nekog od njegovih sastavljača saopštenja. U najmanju ruku, ovaj usiljeni uvod svedoči o aljkavosti te Kraljevske kancelarije, koja izdaje saopštenja bez prethodne provere njihovog sadržaja, što nije mali i nevažan propust. (Kada bi ovo bila jedina greška među brojnim saopštenjima, ne bi bila ni vredna pomena. Ali, to je manir ove Kraljevske kancelarije, pa nije sasvim bez osnova „cepidlačko“ skretanje pažnje da bi bilo dobro i za ugled i Kancelarije i Doma koji ta kancelarija opslužuje da se ubuduće javnosti obraća pismenije sastavljenim saopštenjima.)

U saopštenju se dalje navodi:

Javna rasprava koja je bila neuobičajeno kratka i ograničena na vreme letnjih godišnjih odmora, nije uverila (sic!) da je pristup predlagača u načelu prihvatljiv, neosporan i ohrabrujuć, što se tiče budućnosti nacije.

Osim što je sastavljač saopštenja ovoga puta uglavnom pogodio gramatičke pojedinosti, ostaje nejasna sama ideja: Kako i zašto je budućnost nacije (ni manje ni više!) dovedena u pitanje činjenicom da Karađorđević nije zadovoljan zakonskim rešenjima u pogledu restitucije? Ali, biće da je to podrazumevana stvar: ako nije zadovoljan Kralj, pa makar on i nije baš sasvim kraljevski Kralj – nacija je u opasnosti. Gromopucatelno i pretenciozno, do otužnosti!

Na kraju ovog kratkog saopštenja nailazimo i na jednu pouku:

Ako se privatno vlasništvo tretira kao neka vrsta ograničenog prava iz aspekta navodnog javnog dobra, to se mora tumačiti kao loš odnos prema problematici ljudskih prava uopšte.

Ovaj poslednji deo saopštenja, sa jedva suspregnutom ironijom i u docirajućem tonu, naročito u svetlu nekih drugih činjenica, posebno je problematičan i zahteva nešto šire objašnjenje. Naime, Karađorđevići potražuju od države imovinu koja je uglavnom stečena u razdoblju od 1903. do 1941. godine (za 38 godina), koju im je komunistička vlast oduzela posle 1945. godine. Dakle, imovina koju Karađorđevići potražuju najvećim delom je stečena u vreme kada je, čak i za merila prve polovine 20. veka, upravo pod vlašću glavnog sticatelja imovine Karađorđevića, kralja Aleksandra I, pitanje „ljudskih prava uopšte“ bilo na veoma niskom nivou, i kada su samovolja, nedemokratičnost i, konačno, diktatura narečenog kralja bile među glavnim razlozima za sveukupnu nestabilnost zemlje, ugroženost „budućnosti nacije“ i kada su neka od najelementarnijih ljudskih prava bila ne „neka vrsta ograničenog prava“ nego u pravom smislu reči nepostojeća.

Kada je kralj ubijen u atentatu 1934. godine, njegova imovina je procenjena, kako prenosi kraljevski sajt, na 130 miliona ondašnjih dinara, pa je pokojnik (a pošto je reč o kralju, onda se kaže – blaženopočivši, dok su obični pokojnici samo – pokojni) važio „za jednog od najbogatijih monarha Evrope toga doba“, kako nas opet obaveštava kraljevski sajt, „radi znanja i ravnanja“, kako se nekad govorilo.

Ako se ima u vidu da je porodica Karađorđević došla 1903. godine u Srbiju sa veoma skromnom imovinom i ogromnim dugovima, nameće se pitanje: Kako je za nepune četiri decenije kralj iz te veoma skromne, da ne kažemo – srazmerno siromašne vladarske porodice stekao toliko imanje da je važio, ni manje ni više, nego „za jednog od najbogatijih monarha Evrope toga doba“? I to vladajući u jednoj od najsiromašnijih evropskih zemalja, koja se po svim ondašnjim merilima nalazila među zemljama na vrhu „crne liste“ po smrtnosti dece, po nepismenosti, po industrijskoj nerazvijenosti, siromaštvu, gladi. To je okruženje u kojem je Aleksandar I Karađorđević sticao tu svoju krezovsku imovinu, nakon što je njegov otac seo na zločinom okrvavljeni presto Srbije, obezbedivši svom nasledniku priliku da postane „jedan od najimućnijih vladara Evrope“. Druge, „za narod“ istorijski daleko značajnije prilike, bespovratno je prokockao i nikakva restitucija tu nije moguća! Iznositi podatak o takvom imovnom statusu kralja Aleksandra I Karađorđevića, monarha-diktatora u zemlji gladnih, bolesnih i do bede siromašnih ljudi, u najmanju ruku je neukusno.

Diktatura, korupcija, pljačka i siromaštvo – to su obeležja epohe u kojoj je vladao ovaj osioni, osvetoljubivi i umišljeni monarh, pritvornog karaktera i sklon raznim spletkama, koji je proizvodio političke krize i nestabilnost. Da je taj monarh-diktator vodio zemlju na čijem je čelu bio makar delimično tako dobro kao svoj privatni biznis, sudbina prve Jugoslavije vrlo verovatno bi bila nešto bolja nego što je uistinu bila. Ali, sudeći po zaostavštini koju je posle smrti ostavio, posebno imajući u vidu da je porodica Karađorđević malo toga imala da donese u Srbiju kao svoje vlasništvo kada se 1903. godine vratila da zasedne na presto zločinom upražnjen, biće da je kralju Aleksandru I sve vreme proticalo u bavljenju ličnim poslovima, pa je državnim mogao da posveti vrlo malo pažnje, uglavnom praveći štetu. Jer trebalo je ni od čega napraviti tih 130 miliona, kako se u tekstu kaže – „srpskih (jugoslovenskih) dinara“ i postati od možda i najsiromašnijeg jedan od najbogatijih evropskih vladara. Ali, ako je „čika Pera“ krpio svoje čarape – mora biti da se i uštedelo!

Ali, šta je – tu je. Restitucija je obaveza na putu Srbije ka integraciji u EU, a Karađorđević očito nije zadovoljan rešenjima koja su u vezi sa imovinom njegovih predaka predviđena. Možda će Karađorđević pokrenuti to pitanje i u Strazburu. Možda će proceniti da baš i nije zgodno da tuži državu na čiji (doduše – nepostojeći) presto pretenduje. Možda će se i nagoditi sa državom! Međutim, dok čekamo rasplet, prateći ponašanje Karađorđevića, a naročito pisanje „zvaničnog“ sajta „Kraljevskog Doma“, prateći njihove porodične svađe i prepirke oko imovine, kao i komičnu pretencioznost i patetiku kraljevskih saopštenja, izjava i intervjua, među kojima naročito onih vezanih za imovinu, malo kome bi moglo izbeći podsećanje na scenu iz Nušićeve Ožalošćene porodice, kada „glava porodice“ Agaton, podelivši ostalim članovima familije budilnike, escajge i druge andramolje, počinje da čita dugački spisak svog nasledstva: „U skladu sa mojim ličnim i opštim narodnim potrebama, meni bi najpre imala pripasti ova kuća…“ Ali Agaton ove naše komedije verovatno će proći bolje od onog Nušićevog, čime komedija u finalnom činu postaje, zapravo, farsa. Jer, po svemu sudeći, Agaton će dobiti i kuću i krunu. A onda će, valjda, zatražiti i – knedle.

Peščanik.net, 23.09.2011.


________________

  1. Sva naglašavanja u daljem tekstu su moja. S. M.
  2. „Рођен у Параћину, где је по завршетку основног школовања уписао гимназију у Јагодини и по завршетку уписао технолошки факултет у Зрењанину. По завршетку студија добија посао у индустрији меса у Новом Саду, као лабораторидски технолог. По одслужењу војног рока враћа се на истом послу. Политичке и економске прилике у Србији нису одговарале, па је почео да тражи прилику одласка ван Србије. Налазећи прилику да емигрира у Аустралију преко Аустрије то чини. Долази у Аустралију 1980, после краћег времена запошљава се у једној месној индустрији, па почиње са вечерњим усавршавањем енглеског језика. У међувремену улази у контакт са српским националним организацијама и постаје члан. Рачунајући на бољу екзистенцију покушава да отвори свој бизнис, тако да оснива своју радњу продаје свежег меса, сухомеснатих производа, морске и деликатесне хране. Постизајући добре контакте, и успешним бизнисом покушава да крене у бизнис извоза меса где је успешно и отворио експорт импорт бизнис са којим и данас успешно ради.“
  3. https://www.bbc.co.uk/news/mobile/uk-13175842
The following two tabs change content below.
Srđan Milošević, istoričar i pravnik. Diplomirao i doktorirao na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu, na Odeljenju za istoriju. Studije prava završio na Pravnom fakultetu Univerziteta UNION u Beogradu. U više navrata boravio na stručnim usavršavanjima u okviru programa Instituta za studije kulture u Lajpcigu kao i Instituta Imre Kertes u Jeni. Bavi se pravno-istorijskim, ekonomsko-istorijskim i socijalno-istorijskim temama, sa fokusom na istoriji Jugoslavije i Srbije u 20. veku. Član je međunarodne Mreže za teoriju istorije, kao i Srpskog udruženja za pravnu teoriju i filozofiju i Centra za ekonomsku istoriju. Jedan je od osnivača i predsednik Centra za istorijske studije i dijalog (CISiD). Član je Skupštine udruženja Peščanik. Pored većeg broja naučnih i stručnih radova autor je knjige Istorija pred sudom: Interpretacija prošlosti i pravni aspekti u rehabilitaciji kneza Pavla Karađorđevića, Fabrika knjiga, 2013.