- Peščanik - https://pescanik.net -

Javno satiranje

Fotografije čitalaca, Stojanov Dušan

Ima li ikakve suštinske razlike između torture i javnog te medijskog linča? U kom to trenutku, naime, besomučno javno satiranje nekog pojedinca, pa time i njegove porodice, prerasta u torturu? Postoji li jedinica za merenje, upoređivanje i stepenovanje količine, opsega i dubine psihofizičke boli koja se nanosi svakom od onih koji su izloženi torturi odnosno javnom blaćenju? Ako bilo koja država pogoduje, po pravilu (hotimičnim) nečinjenjem, primeni fizičke torture, najvećma nad pritvorenicima i zatvorenicima, u koju to vrstu mučenja onda spadaju političko i medijsko šibanje pojedinca u izvedbi iste države, njenih organa i/ili slugeranjskih medija? Da li možda više i duže bole udarci, na primer, pendreka i cokule od opasnih laži i podmetanja tokom ciljnog i organizovanog javnog sramoćenja izabrane žrtve? Vrlo je verovatno da se žrtve torture odnosno javnog linča nikad neće međusobno složiti oko količine fizičke i/ili psihičke boli koju su podneli, kao niti oko rana i trauma koje su im nanete zbog zlovolje (sadizma) svojih dželata. Valja se pri tom podsetiti da povest ljudske bestijalnosti naučava da su izumiteljske sklonosti mučitelja kao i zbirka alatki koje oni koriste zbiljski neograničeni.

Nema, na žalost, pouzdanih odgovora ni na jedno od naređanih pitanja. Uostalom, za svaku žrtvu ta su pitanja uvek stvarnosna i životna a ne akademska ili retorička. Na stranu to što bi se gornjoj listi mogao pridodati još čitav niz nepoznanica i nedoumica. Zna se ipak da je tortura zabranjena međunarodnim konvencijama ali i Ustavom Srbije. Ova država istim aktom zato utvrđuje da ljudsko dostojanstvo je neprikosnoveno (čl. 23, stav prvi), te da fizički i psihički integritet je nepovrediv, pa da zbog toga niko ne može biti izložen mučenju, nečovečnom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju (čl. 25). Bilo bi, dakako, bolje da su ustavopisci umesto ne može iskoristili glagol ne sme, mada to ne bi, samo po sebi a pogotovo ne nužno, poštedelo ijednog od onih koji su bili ili su još uvek predmetom torture pod okriljem i u ime države.

Providni igrokaz

Linč kome je poslednjih dana izložen Saša Janković, Zaštitnik građana, pokazuje da danas u Srbiji pojedinac ne mora dopasti pritvora ili zatvora da bi postao žrtvom političke i psihičke torture. Odnosno da ciljana žrtva može biti javno uzapćena i stavljena na listu za medijski i politički odstrel. Paradržavno streljanje Đinđića, u čijoj su medijskoj pripremi obilato učestvovali negdašnji radikali a sada naprednjaci, podseća da svaki označeni pojedinac u nekom trenutku može biti čak i fizički zatrt. A izvršioci će se, kao i uvek, već naći. Cinično otud zvuči to što jedan od SNS toljagaša javnim torturisanjem Janković Saše hoće navodno da opovrgne nalaze ustanove Zašitnika građanina o tome da tortura u Srbiji još uvek nije iskorenjena. Umesto da od te ustanove traži dodatne i proverljive dokaze za rečeni nalaz on, po davno oprobanom postupku, hoće da satre i zatre državnog glasnika koji se drznuo, mada ga na to zakon obavezuje, da obznani lošu vest. Isti rang zaslužuje i sveža tvrdnja premijera Vučića po kojoj niko ne dira Zaštitnika, data baš u trenutku dok ga njegovi poklisari rasčetvoruju medijima na repove. Tim pre, jer po svom duhu ona neodoljivo podseća na ono čuveno Miloševićevo „niko ne sme da vas bije“, sem ako vam ja to ne priredim.

Još benastije zvuči objašnjenje progonitelja – šizofrenično, rekao bi ambasador Kirbi a iz zatrke se složio Vučić Aleksandar – kako je moguće odeliti ustanovu Zaštitnika od njenog čelnika. Otud vodeći ministarski i poslanički hajkači tvrde kako bi oni radi bili sarađivati sa ustanovom Zaštitnika ali ne i sa njenim prvim dužnosnikom – Janković Sašom. Ne treba ipak zaboraviti da su ti isti vlastodršci već ranije i u više navrata – povodom, na primer, batinanja Andreja Vučića i njegove vojnopolicijske pratnje tokom Parade ponosa, te sumnji u nezakonito delovanje Vojnobezbednosne agencije i vojne policije, odnosno udesa vojnog helikoptera – odbili da se povinuju zakonu i tako omoguće Zaštitniku da radi svoj posao.

Sve to, dabome, ove imaoce nekontrolisane vlasti i moći ne sprečava da svako malo svoje partijske vođe na radu u državi poistovećuju sa Srbijom. Štaviše, u tom teatru apsurda ispada da Srbija i sve njene ustanove zaslužuju da postoje samo dok njima gospodare Vučić i družina. Otud oni bez zazora svaku kritiku Nikolić Tomislava tumače kao napad na Srbiju te kao akt ugrožavanja njene bezbednosti. Dežurni pak strašitelji ovdašnje javnosti još češće i bučnije poručuju da Srbiji sledi propast pošto je bezbednost Vučić Aleksandra navodno stalno ugrožena. Istini za volju u tome zdušno učestvuje i narečeni gospodin, koji se počesto javno žali kako se protiv njega iznutra i/ili izvana vazda kuju zavere, te da oni koji bi da njemu doakaju u stvari ciljaju Srbiju. Po istom je, uostalom, šnitu Bratislav Gašić poistovećen sa Ministarstvom odbrane i Vojskom, dok su osnovane sumnje u (ne)zakonitost njegovog rada hitro svrstane u neprijateljsko delovanje protiv bezbednosti i odbrane Srbije.

Međutim, ako se isti obrazac primeni na njegove tvorce lako bi onda bilo dokazati, na primer, da su tu skoro ministar policije, BIA, VBA, „Kobre“ i ostale postrojbe nečinjenjem opasno ugrozili bezbednost Premijera i Srbije. Zornim se otud čini da dr Nebojša viškom revnosti u satiranju Saše Jankovića hoće da prikrije svoje propuste u zaštiti voljenog mu Šefa. On je, naime, po službenoj dužnosti obavezan da spreči čak i nehajan (nedgovoran) odnos Premijera prema sopstvenom zdravlju, pa makar da je na delu čin ličnog herojstva poslednjeg. Nadležni bi skupštinski odbor stoga trebalo što pre da ispita zašto su vrli zaštitari zakazali onog, umalo kobnog, četvrtka. Dotični je ministar, naime, bio dužan da zna, doktor je uostalom, da će se tokom 14 sati bez malog ili velikog fiziološkog oduška u telu Premijera nakupiti podosta otrovnih materija. Koje materije pak izravno, a napose na duži rok, ugrožavaju ne samo zdravlje Premijera već i bezbednost Srbije. To stoga, jer od kada su na izbore izavši glasači iz Srbije u Vučiću otkrili – doduše samo četvrtina od ukupnog broja njih – davno čekanog Spasitelja, a on u sebi Mesiju, zdravlje dotičnog postalo je državnom brigom. Pokornom Nebojši za olakotu svakako treba uzeti to što je možda procenio da će količina političke žuči koju je Premijer u Skupštini tada raspršio po opoziciji i TV publikumu neutralisati štetno dejstvo unutrašnjih mu izlučevina. Ako dr Nebojša već nije imao petlju da prekine stoički čin žrtvovanja Premijera za dobrobit demokratije i Srbije, partijska mu je dužnost nalagala da barem zatraži smenu Zorana Babića, pošto je ovaj svojim „mentalnim i fizičkim“ divljenjem Vučiću iz neznanja ili možda zle namere ugrozio zdravlje obljubljenog Vođe.

Raspamećujuće preumljavanje

Odavno se, međutim, pokazalo da zdrav razum iliti formalna logika nisu od veće koristi u odgonetanju negdašnje i sadašnje politike Vučić Aleksandra i jurišnih odreda SNS. Istini za volju, taj je pristup bio jalov i za vakta prethodnih vlasti, koju su obnašale što lažni što neuspešni demokrati svih fela i boja. Nije otud jednostavno izraditi novoveki Zbornik gluposti koje su postoktobarski vladaoci Srbijom, svako za sebe i svi zajedno, podastirali svojim podanicima. Ako se neko ipak u takvo preduzeće upusti, brzo će otkriti da su svi oni u svom delanju, izuzev donekle Đinđića, polazili od jedne te iste a nikad izrečene pretpostavke: narod srpski – koga im je Proviđenje isporučilo na samovoljno upravljanje – je dovoljno glup i blesast (lud u dijagnozi pokojnog Jovana Raškovića) pa će bez otpora progutati svaku vladalačku bedastoću. Ne čudi otud što se Vučićeva namera da konačno preumi narod srpski – spočitavajući mu, uz ostalo, lenjost, vrednosnu sluđenost, mitomaniju – zasniva na surovoj terapiji opetovanog kolektivnog vređanja i javnog ponižavanja puka svog, te na brisanju svega što je u Srbiji pre njega postojalo i/ili do njegove ere opstalo. Svedok tome je i skorašnja konferencija za medije u Vladi koju je Vučić pretvorio u javno i temeljito karanje prisutnih novinara. Porazna je činjenica da se tom prilikom nijedan od njih nije usudio da mu protivreči, niti da se odupre javnom isterivanju đavola, koji čuči u čudnoj navadi novinara da, uprkos strahu svom, ponekad i ponešto priupitaju Gazdu Srbije. Umesto da su zarad zaštite svog razuma i dostojanstva kolektivno izašli iz sale ovi su novinari sve vreme ćutke učestvovali u sopstvenom (samo)ponižavanju.

Janković je Saša, nasuprot tome, odbio da sudeluje u sopstvenom odstrelu. Ako nije bogohulno reći iz muka kojima je on izložen ipak su istekle neke lične, a možda u dogledno vreme pristigne i po koja javna dobit. Prvu i najvažniju Janković je sebi pribavio time što se snažno i javno odupreo isfabrikovanim lažima, te odbio da zbog izmišljene krivice podnese ostavku. Time je, nadasve, razotkrio moralnu i političku bedu trenutnih upravljača Srbijom kao i zlokobnu prirodu progona kome je izložen. Uostalom, da je drugačije učinio, on bi samog sebe i svoj prethodni rad neopozivo poništio, a sve one koji ga javno podržavaju ponizio.

Pogonska energija gonitelja

Da bi bile razaznate potencijalne javne, pa makar i samo simboličke, dobiti valja još malo zaviriti u skrivenu prirodu javnog linča Janković Saše, koji se zbija, ima tome već deset dana, pred građanima Srbije. Strast i žestina kojom su Stefanović i druzi nasrnuli na Jankovića se mogu, barem donekle, objasniti dvama, međusobno povezanim, razlozima. Naime, količina javno iskazane ostrašćenosti i mržnje, zasoljenih presnim lažima i kršenjem zakona, posredno nagoveštava da Janković u vrhu SNS izgleda slovi ne samo kao državni (režimski) već i lični (porodični?) neprijatelj Vučić Aleksandra. Na to upućuje i državna pretraga policijskih arhiva kako bi se iskopalo i izmakazilo bilo kakvog materijala za sramoćenje Janković Saše. Ništa čudno, kada se zna da je narečeni baš bio zapeo, istina po službenoj dužnosti, da utvrdi ko je to sve i zbog čega kršio zakon pre i tokom incidenta u kome su prebijeni Andrej Vučić i sapatnici mu. A mogao je kao i Skupština samo da potvrdi (usaglašene) izveštaje ministara odbrane i policije, kad su ih već Premijer i Tužilaštvo proglasili za jedino verodostojne. Zbog toga je volja dr Nebojše i drugih hajkača za satiranjem Janković Saše upravo srazmerna njihovoj potrebi da se još jedanput i od svega srca, pa makar i javnim nepočinstvom, preporuče Vođi svom.

Ovo je tim izglednije, jer linija nastanka i razvoja sukoba između Zaštitnika i udarnih čelnika izvršne vlasti upozorava da se Janković, a nezavisno od svoje namere, u svakoj od tih tački – batinanje na Paradi ponosa, kršenja zakona u izvedbi VBA kao i ministra odbrane – direktno protivstavio Vučić Aleksandru. Nije otud isključeno da je ovaj delovanje Zaštitnika u svakoj od tih situacija shvatio kao izravan i opasan, a potencijalno i zarazan, izazov svojoj neomeđenoj (ličnoj) vlasti i moći. To tim pre, jer u konačnici odgovornost za nepočinstva državnih posednika sile pored izravnih nalogodavaca snosi i Premijer, koji je povrh svega još uvek i koordinator službi bezbednosti. U ništa manjoj meri Zaštitnik je svojim činjenjem po slovu zakona pretio da naruši sveže oblikovanu javnu predstavu o mandatu koji je navodno istorija poverila Vučiću ne bi li Srbiju po svaku cenu uterao u naprednjačku – u starogovoru radikalsku – (pred)modernost.

U prilog tome svedoči i Šefovo skorašnje (veberovsko?) upozorenje da službenicima države ne priliči da subotu i nedelju koriste za odmor, te da bi u te dane mogli, makar i predveče, da svrate u svoje urede i da tamo ako već ne rade barem upale svetla. Uskoro se, tvrde zlobnici, očekuju jutarnje i večernje prozivke, higijenske i ostale smotre, a slede i uputi o pravilnom šišanju, dužini i boji noktiju, te o obaveznoj pozi spavača i listi dozvoljenih snova. Povratak udarnišvu međutim nalaže sumnju u kvalitet robe koju je Toni Bler otojuč isporučio Vladi i njenom Gazdi. Izgleda da je dotični tada propustio da polaznicima svog kursa predoči oveštalu, a iskustveno dokazanu, birokratsku mudrost: onoga koji nije sposoban da svoj posao uradi u toku redovnog radnog vremena treba odmah smeniti. Čini se da je Humanitarni bombaš Toni istom zgodom izbegao da đacima svojim podastre i jedno od svetih slova upravljačkih koje je najpre provereno i dokazano u vojsci, po kome nijedan šef, ma koliko veliki bio i ma koliko sebe voleo, ne može učinkovito rukovoditi (upravljati) ako na operativnoj vezi drži više od sedam potčinjenih (ustanova, organa, jedinica, komandanata).

Pogibeljni pad fasade

Vrlo je izgledno da su partijski i državni hajkači duboko uvereni u svoje časne namere, jer su oni eto samo hteli da razotkriju i unište supstrat političkog zla koje za njih oličava Janković Saša. Da bi to zlo pak pobedili oni su, dakako čisto iz taktičkih i medijskih razloga, rečenog gospodina između redova proglasili za zlikovca. Međutim, isterujući Zaštitnika gonitelji su, kako to uvek biva, na čistac u stvari dognali sebe. Tom je zgodom uzgred opet potvrđeno da nije mogućno unapred dozirati i omeđiti štete koje nastaju kada partijska država, ciljajući na svoje Glavno smetalo, u stvari udari na sebe samu. U ništa manjoj meri kontroli goniča izmiču i mogućne, mada grke i neizvesne, dobiti koje će građanima Srbije iz toga čina nehotice možda pristići.

Šlogirajući jedan od vitalnih, a po Ustavu nezavisnih, organa države vrli su izvođači udara u mozak može biti šokirali zamašan broj ovdašnjih žitelja. Izvan su dosega udara zasigurno ostali jedino vernici vladajuće partije. Ne treba, ipak, sasvim odbaciti mišljenja onih koji drže da šok terapija ponekad može biti lekovita. Tako su i mesni podanici ovom zgodom naterani, uprkos drugačijoj nameri policajnih terapeuta, da se izbliza i u ogoljenom vidu suoče sa skrivenom prirodom stolujućeg režima. Naprednjački su podvižnici tako bez po muke i u jednom mahu obesmislili sve tirade Vučića o svom naumu da Srbiju, pa makar i protiv volje neznanog broja njenih žitelja, učini demokratskom, prosvećenom i uspešnom državom, koju Evropska unija samo što nije podojila i ušuškala u briselsku kolevku (bešiku).

Da bude gore (bolje?) ovi su razarači uma i morala o istom trošku ponovo suočili sve one koji nisu od muka po Miloševiću obnevideli sa činjenicom da su ih, onako bespomoćne i nezaštićene, Vučiću i družini direktno isporučili Tadić Boris i njegovi ortaci. Jer, nije Vučić Aleksandar do sada ništa posebno novo ili opasnije uradio od svojih prethodnika – on sada samo izvodi do krajnjih a opasnih koneskvencija sve ono što su tokom 12 godina svoje loše vladavine zgotovili Koštunica, Tadić i njihovi poslušnici. Ovima na raboš zato treba upisati to što demokratski poredak u Srbiji nije ni ovog puta zbiljski ukorenjen i oživotvoren, pa se ovde još uvek može ponovo zapatiti neki od oblika despotije.

A istorija poučava da su despotskog trona željni vladaoci najopasniji po svoje podanike tokom sticanja pune i neomeđene lične vlasti nad državom. Tada niko nije siguran u to da li će se, kako i koliko nanosati svoje – političke i/ili fizičke – glave. Despoti su ništa manje opasni i u trenucima kada njihov režim zapadne u krizu, pogotovo ako podanici kojim čudom tada počnu da mu odriču poslušnost i odanost. Uostalom, nije li zbog toga u svoje vreme Milošević, uz sasluženje ondašnjih radikala a današnjih naprednjaka, bio spremio onaj čuveni triling predloga zakona o štampi, o terorizmu i o univerzitetu. Da je tada pored zakona o štampi, inače iz resora onovremenog ministra Vučić Aleksandra, usvojen i onaj o terorizmu Srbija bi dobrano preduhitrila Buša Mlađeg i odavno postala ogledno „Gvantanamo“ dobro.

Mnogi će despot, ako i kada uspe da osigura svoju vladavinu, sebi dozvoliti da se igra demokratije, pa će uz ostalo negovati opoziciju koju je sam sebi izabrao. Biva tu prostora i za ponekog karikaturistu ili solističkog kritičara vlasti i poretka. Nije međutim zabeleženo da je ijedan despot do sada uspeo da odoli svojoj prosvetiteljskoj i pedagoškoj vokaciji, te je vazda rad da knutom pameti ili carstvu nebeskom privede svakog onog koji mu se otvoreno suprostavi. Zato svaki despot posebno i nadasve brine – sve do otkrića ubitačne moći medijskih poslušnika – o svojoj vojsci, policiji i tajnoslužbujućim delatnicima. Da bi im pomogao da mu budu odani on ih sve vreme drži pod ličnom kontrolom, dok ih podanicima svojim preporučuje kao jedine garante njihovog opstanka – a ako i kada despotu zagusti i njihovog nestanka.

Mada u Srbiji još uvek nije nastala despotija, a teško i da hoće, građani su se pokorni naslušali proteklih meseci tvrdnji najviših dužnosnika o tome da je vojska stub srpskog društva, da su vojna policija i vojna služba bezbednosti ono najbolje što ova država ima i tako redom. Nemoguće je otud prevideti činjenicu da je golgota Janković Saše započela onog trenutka kada je hteo da na osnovu Ustavom i zakonom mu datih kontrolnih nadležnosti i ovlašćenja proveri zakonitost rada svih organa državne prinude i prisluhe, kao i njihovih civilnih naredbodavaca.

Neće utoliko biti preterano ako se na kraju ustvrdi da sadašnja vlast trenutno proverava, pa makar bila i nesvesna toga, ne samo ličnu izdržljivost Saše Jankovića već i čvrstinu opredeljenosti građana Srbije za život u demokratskom poretku. To tim više, jer su oni tokom poslednje tri decenije imali priliku da izravno i bez opijata spoznaju kako je takav poredak moguć tek ako nastupi vladavina prava i kada Srbija postane pravna država. U zaslugu javnim progoniteljima Janković Saše treba otud upisati to što su svim neustrašenim i razumnim građanima iznova postavili isti domaći zadatak da odgovore na dva veka staru nepoznanicu: Da li Srbija uopšte može da postane normalna i uređena, a to znači moderna demokratska politička zajednica (država)? U razradi temata ponavljači – među koje neskromno sebe ubraja i dolepotpisani – će morati prvo da istraže ima li u Srbiji još uvek (dovoljne) želje i volje za demokratijom.

Zazivajući Janković Sašu na izborni dvoboj, strašeći ga ujedno njime, Aleksandar Vučić je nepogrešivo prepoznao, kako već to samo on ume, da su presudni izvori demokratije u posedu vanpartijskih građana Srbije. Odmah su se zato pojavili politički grebatori u liku dojučerašnjih vlastodržaca i mentalnih kaplara sa zidnim satovima na ruci, koji bi da partije svoje umoče u muku Zaštitnika sadašnjeg.

Čini se otud da je presudno pitanje za sudbinu demokratije u Srbiji to da li se u njoj danas uopšte može i odakle pojaviti ta, dugo željena i prizivana, nova i drugačija politička elita. Odnosno, da li među onima koji još uvek nisu zbrisali iz zemlje ove, ima nekih mladih ljudi koji bi radi i hrabri bili da izvedu Srbiju i žitelje njene iz ralja okamenjenih partokratskih ala i zala.

Ako takvih, nadajmo se, ima oni će najpre morati da reše večnu kvadraturu srpskog političkog kruga. Da bi osvojili vlast oni će ipak morati da stvore svoju političku partiju. Ako je pak stvore, a pod uslovom da za to nađu novce, sledi im da pokušaju da je zaštite od šteta i pošasti koju donose zloupotreba ideologije, hijerarhije i subordinacije. Odnosno da nađu načina da pametne i sposobne među njima ne pometu oni članovi/članice čiji jedini kvalitet čine neograničena ambicija i želja za moći i vlasti.

Ovakav se poduhvat, dakako, ne može izvoditi u laboratorijskim uslovima, već tek i ako se za promenu političke klase steknu povoljne socijalnopolitičke okolnosti. Ako pak i kada nastanu takve okolnosti iz njih će, uz sve ostalo, pristići ne samo fizičke pretnje po nastanak i delovanje svake takve udružbe. U prilog tome neporecivo svedoče nagli i uspešan uzlet Otpora, a nadsve (o)tužan partijski kraj većine njenih čelnika. U istoj meri svedok tome su sudbine svih oni mladih ljudi koje su karijera i lični interesi ponukali da se hitno učlane u vladajuće partije. Zbog prirode tih tvorevina većina njih je nužno, neko ranije a neko malo kasnije, dospela da postane samo manje ili više verna kopija svog vođe. Nekima od njih je, sva je prilika, to i bio životni cilj – otud glavnim političkim džadama Srbije neprestano krstare budući miloševići, šešelji, koštunice, tadići, nikolići i vučići.

Peščanik.net, 01.05.2015.

Srodni linkovi:

Vesna Pešić – Preko crte

Dejan Ilić – Koja istina?

Bojan Gavrilović – Mrak u podne

Mijat Lakićević – No pasaran

Mario Reljanović – Zaštita za Zaštitnika

Nadežda Milenković – Zapeta, kao zapeta puška

Tatjana Paunović – Dan mrmota

VIDEO – Državni neprijatelj br. 1

Rastislav Dinić – Koliko koštaju jednaka prava

Mijat Lakićević: Kud plovi ovaj brod – Godinu dana Vlade

Vesna Pešić – Ombudsman na kori od banane

Dejan Ilić – Laž urla Srbijom

Miša Brkić – Moć birokratije

Saša Đorđević – Dvostruki standardi

VIDEO – Topli zec za ombudsmana