Groundbreaking, Erik Johansson

Groundbreaking, Erik Johansson

Zašto Evropska unija podržava Vučića? Zato što isporučuje ono što ona želi. Zašto Rusija ne podržava Vučića? Zato što ne isporučuje ono što ona želi. Ako je tako, šta tu ima loše. Zar nije bolje imati robu koja se može plasirati na Zapadu? Tu se oduvek tražio veći kvalitet, viši standardi.

Sa druge strane, vidi verovatno i Evropa da Vučićeva evropska priča zvuči kao pokvarena ploča. Ili, što bi rekao Teofil Pančić, kao da se umesto na 33, ploča pušta na 78 obrtaja. Ali je makar ploča prava, misli pretpostavljamo Evropa, podesiće se vremenom i broj obrtaja.

Ne lipši magarče do zelene trave – misle građani Srbije.

Šta nas briga, nećemo mi živeti u toj Srbiji – reći će neki novokomponovani evropski Čerčil.

Ipak, treba razumeti i tu Evropu. Kad vidi kako ovaj srpski brod ševrda, kako jedni slave Putina a drugi Ciprasa, možda nije ni čudo što ona slavi Vučića.

U potpalublju

Sa druge strane Vučić je na tu lađu, pored već postojećeg, natovario toliko lošeg tereta, svakojakog đubreta i otpada (a ni drugi nisu sedeli skrštenih ruku), tako da uopšte nije sigurno da će ona stići tamo gde se, makar po oficijelnom redu vožnje, zaputila.

Ako bi ekonomija tu bila neko pogonsko odeljenje, onda bi se čak moglo reći da je u njemu najviše urađeno i da je generalni remont započet.

Najpre, doneta su četiri zakona – o radu, o stečaju, o privatizaciji i o planiranju i izgradnji – što se smatralo jednim od stubova nosača reforme. To je, doduše, učinjeno sa godinu dana zakašnjenja; prisetimo se da su manje-više bili pripremljeni još krajem 2013. godine. Prisetimo se, takođe, da je naročito oko prvog bilo prilično natezanja i otpora, iako je on slabiji od onog koji je donela Đinđićeva vlada 2002. godine. Baš zbog toga veoma je važno da se vidi kako će, i da li će uopšte, ti zakoni biti sprovođeni u praksi. Jer, i ranije smo umeli da donosimo lepe zakone.

Drugo, izgleda da je Vlada uoči same godišnjice zabeležila svoj najveći uspeh – konsolidaciju javnih finansija. Bez obzira na to što ovaj uspeh nije tako veliki kao što ministri stalno ponavljaju – ne zna se da l’ više ubeđuju sebe ili nas – ne može se poreći da držanje budžetskog deficita pod kontrolom u Srbiji predstavlja dobar rezultat.

Treće – i tu već počinju da pretežu loše stvari – ako javne finansije jesu taknute, javne kompanije nisu ni maknute. Pre svega, okončanje privatizacije – predviđeno pomenutim zakonom, tj. konačno rešavanje sudbine 500 preduzeća u restrukturiranju – stalno se odlaže. Svedoci smo ovih dana male razmene optužbi između Ministarstva privrede i Agencije za privatizaciju; razlog – treba pronaći krivca što postavljeni zadaci neće biti ispunjeni. Sudbina hemijskog kompleksa (MSK Kikinda, Azotara i Petrohemija) po sporazumu sa MMF-om trebalo je da bude odlučena do 1. aprila, ali je i taj (istina, objektivno kratak) rok probijen. Restrukturiranje velikih javnih preduzeća, pre svega Elektroprivrede i Železnica, još uvek je u fazi planova i obećanja; isto važi i za Srbijagas.

Kad smo već pomenuli Međunarodni monetarni fond, sporazum sa njim bi se takođe mogao uračunati u dobre poteze Vlade. Ne samo zbog toga što je to jedan vid garancije da će se država ponašati razumno, nego i zbog činjenice da je, pomalo neuobičajeno, u sporazum ugrađen i niz reformskih obaveza. Upravo dok se priprema ovaj broj Novog magazina, ministar finansija Dušan Vujović i guverner NBS Jorgovanka Tabaković u Vašingtonu sa Svetskom bankom, filijalom MMF-a, pripremaju kredite (u jednoj ranijoj prilici Vujović je pominjao sumu od 600 miliona dolara) baš za podršku restrukturiranju javnog sektora.

Četvrto, kakve god reparacije na brodskom motoru Srbije bile učinjene, one još nisu počele da daju rezultate. Privreda još ne izlazi iz recesije. O tome smo već pisali, ali ovde vredi ponoviti: ukupna industrijska proizvodnja u februaru 2015. godine manja je od prošlogodišnjeg proseka za 6,4 odsto, dok prerađivačka industrija beleži dvostruko veći pad – ona je manja za 12,1 odsto. Još jedna nepovoljna okolnost: izvoz slabi. Doduše, Srbija još uvek beleži rast izvoza, ali dok je on pre godinu dana iznosio dvadesetak odsto, sada je pao na svega 4-5 odsto.

Ali, konačno – neka to bude peti element ove kratke analize – zašto proizvodnja pada? Pa, recimo da je država u prvom tromesečju ove godine potrošila svih 8,5 milijardi dinara, koliko je planirano za javne investicije, onda pad budžetskog deficita ne bi bio tako spektakularan kao što je sad, ali bi i pad proizvodnje sigurno bio manji ili ga uopšte ne bio ni bilo. Eto zašto, između ostalog, Vlada treba manje da se hvali postignutim fiskalnim rezultatom – zato što seče granu na kojoj sedi, i ona i svi građani Srbije sa njom, da se tako plastično izrazimo.

Ali, pad investicija nije poslednjih godina karakterističan samo za državu, nego i privredu u celini. Takođe, to važi kako za strane tako i za domaće investicije. I generalno su one daleko od potrebnog nivoa. Trebalo bi da budu oko osam milijardi evra godišnje, a kreću se oko pet milijardi. Prošle godine su bile za četiri odsto manje nego 2013, kada su strmoglavo, za 17 odsto, pale u odnosu na prethodnu 2012. godinu.

U korenu svega je nepovoljan poslovni ambijent. Kada je reč o stranim ulaganjima, tu se pre svega misli na – politički. Londonski The Economist više je politički nego privredni list. Ništa tako blagotvorno na novčana ulaganja ne deluje kao stabilno i blago političko ozračje, što bi rekli (bivša braća) Hrvati. A Srbija se, uprkos deklarativnom izjašnjavanju za Evropsku uniju, u poslednje tri godine faktički opredeljivala za Rusiju. To sedenje na dve (tri, četiri) stolice – inače tako milo mnogim ovdašnjim intelektualcima – zapadne investitore je odbilo, a istočne, ni bliske ni daleke, nije privuklo.

Kada je o domaćim investitorima reč oni su se, pak, našli između čekića i nakovnja. Čekića državne vlasti, koja je prečesto o preduzetnicima govorila sve najgore, i nakovnja lokalnih koje su, sledeći taj mig sa vrha, kretale u napad na (partijski) nepodobne preduzetnike kao u lov na veštice. To je stvaralo veliku nesigurnost kod domaćih privrednika i njihovo povlačenje u ilegalu. Takođe, poreska politika je bila takva da je, ako ne sasvim gušila, onda u velikoj meri destimulisala mali i srednji biznis. Kad se tome doda visoka zaduženost preduzeća (jedna trećina zajmova datih privredi je nenaplativa) i time izazvana pojačana uzdržanost banaka, što je rezultiralo gotovo tri godine dugačkim padom kreditne aktivnosti, postaje jasnije zašto je proizvodnja u Srbiji na nizbrdici. I zašto nam opet preti recesija.

Na galeriji

U državi sa dobrom socijalnom klimom, sa pristojnim političkim odnosima, bez velikih i čestih potresa, i neke slabije zakonske norme ne ostavljaju tako teške posledice. Razumnim tumačenjem svakog propisa može se relativno lako doći do opšte korisnih rešenja.

Godinu dana Vučićeve vlade karakteriše, međutim, prilično pogoršanje opšte društvene atmosfere. Afere se nižu jedna za drugom – poplava, “Tamnava”, mećava, lažni doktorati, “Beograd na vodi”, parada, druga parada, helikopter, Teleprompter… – tenzije se pojačavaju, previše je strasti i ostrašćenosti, međustranački sukobi postaju sve krvaviji… Od ubistva premijera Đinđića nije tako bilo.

Mnogi od tih slučajeva i nisu morali da prerastu u afere da premijer nije uskakao, unapred presuđivao (recimo u slučaju lažnih doktorata) i uzimao u zaštitu svoje ljude pre nego što su činjenice utvrđene (helikopter).

Pogoršanje društvene klime najviše se vidi i najbolje ogleda u medijskoj sceni. Tu se ništa ne prepušta slučaju, borba se vodi za svaki pedalj prostora, pa tako napadnuti bivaju svi i svako: od popularnih TV emisija, preko dnevnih novina i magazina, do usko pozicioniranih sajtova.

Ne samo zato što je najnoviji i pada praktično na samu godišnjicu Vlade, obračun vladajuće stranke sa zaštitnikom prava građana Sašom Jankovićem prešao je sve granice, ne samo političke, nego i ljudske pristojnosti.

Može to da se razume – u smislu tumačenja, ne opravdanja – kao premijerov strah da bi ombudsman – pošto istraživanja javnog mnjenja pokazuju da niko od aktuelnih političara ne može da mu se suprotstavi i da je opoziciji potrebna nova ličnost-ujedinitelj – mogao da bude budući lider. Mnogima će ta procena-optužba sigurno delovati potpuno apsurdno – sam Janković je više puta odbio svaku pomisao da bi mogao da se stavi na čelo nekog političkog pokreta, ali Vučić očigledno ne želi da rizikuje i deluje preventivno. Samo što je cena te prevencije, koju plaća Srbija, prevelika. Svačiji rad je podložan kritici, ali ne radi se ovde o kritici, niti o Saši Jankoviću; ovde je reč o beskrupuloznom pokušaju diskvalifikacije i brutalnom, ničim argumentovanom napadu na jednu državnu instituciju. I to instituciju čiji je zadatak da štiti prava građana. Zaštita zaštitnika građana danas je prva i najvažnija građanska dužnost u Srbiji. To je pitanje, gotovo da bi se moglo reći, na kojem se prelama budućnost zemlje. Jer, zbog svega, Srbija sve manje liči na zemlju koja hoće u Evropsku uniju, a sve više na nekakvu istočnjačku despotiju.

Jeste Vučić iz Osla, nakon pobede Sirize, poručio da mu se više sviđa nordijski nego grčki model i jeste to za pohvalu – mada bi se mnogi u Srbiji više obradovali da je stao na Ciprasovu stranu – ali koga zmija ujede i guštera se plaši. Ne sumnjamo ni u dobre namere stare dame, ali nas obuzima zebnja da se Evropa, a i mi s njom, ne provede kao gledaoci u onom vicu koje je reklama mamila na švedski erotski film “Dala baba na vojnika”. Kad ono, ispostavilo se: nije švedski nego ruski, nije erotski nego ratni i nije “Dala baba na vojnika” nego – “Balada o vojniku”.

Novi magazin, 23.04.2015.

Blog Mijata Lakićevića, 23.04.2015.

Peščanik.net, 23.04.2015.

Srodni linkovi:

Vesna Pešić – Preko crte

Dejan Ilić – Koja istina?

Bojan Gavrilović – Mrak u podne

Mijat Lakićević – No pasaran

Miroslav Hadžić – Javno satiranje

Mario Reljanović – Zaštita za Zaštitnika

Nadežda Milenković – Zapeta, kao zapeta puška

Tatjana Paunović – Dan mrmota

VIDEO – Državni neprijatelj br. 1

Rastislav Dinić – Koliko koštaju jednaka prava

Vesna Pešić – Ombudsman na kori od banane

Dejan Ilić – Laž urla Srbijom

Miša Brkić – Moć birokratije

Saša Đorđević – Dvostruki standardi

VIDEO – Topli zec za ombudsmana


The following two tabs change content below.
Mijat Lakićević, rođen 1953. u Zaječaru, završio Pravni fakultet u Beogradu 1975, od 1977. novinar Ekonomske politike (EP). 90-ih saradnik mesečnika Demokratija danas (ur. Zoran Gavrilović). Kada je sredinom 90-ih poništena privatizacija EP, sa delom redakcije stupa u štrajk. Krajem 1998. svi dobijaju otkaz. 1999. sa kolegama osniva Ekonomist magazin (EM), gde je direktor i zam. gl. i odg. ur, a od 2001. gl. i odg. ur. 2003. priređuje knjigu „Prelom 72“ o padu srpskih liberala 1972. 2006. priređuje knjigu „Kolumna Karikatura“ sa kolumnama Vladimira Gligorova i karikaturama Coraxa. Zbog sukoba sa novom upravom 2008. napušta EM (to čine i Vladimir Gligorov, Predrag Koraksić, Srđan Bogosavljević…), prelazi u Blic, gde pokreće dodatak Novac. Krajem 2009. prelazi u NIN na mesto ur. ekonomske rubrike. U aprilu 2011. daje otkaz i sa grupom kolega osniva nedeljnik Novi magazin, gde je zam. gl. ur. Dobitnik nagrade Zlatno pero Kluba privrednih novinara. Bio je član IO NUNS-a. Sa Mišom Brkićem ur. TV serije od 12 debata „Kad kažete…“. Novije knjige: 2011. „Ispred vremena“ o nedeljniku EP i reformskoj deceniji u SFRJ (1963-73); 2013. sa Dimitrijem Boarovim „Kako smo izgubili (Našu) Borbu“; 2020. „Desimir Tošić: Između ekstrema“; 2022. „Zoran Đinđić: prosvet(l)itelj“.

Latest posts by Mijat Lakićević (see all)