Fotografije čitateljki, Biljana Marinković

Fotografije čitateljki, Biljana Marinković

Srbija je zemlja u kojoj je značajno urušena vladavina prava. Donose se neustavni zakoni i podzakonski akti, smanjuju penzije, uvodi prinudni rad, izdaju (usmena) uputstva sudovima kako da presuđuju u sporovima koje bi građani trebalo da dobiju protiv države. Sudi se međutim daleko efikasnije tamo gde se ne sme suditi – u medijima, u izjavama državnih funkcionera. Svako ko misli drugačije mora biti sputan da to mišljenje iznese, po svaku cenu.

U „slučaju ombudsman“ nismo videli ništa novo. Još devedesetih godina prošlog veka, koje se očigledno vraćaju na velika (državna) vrata, govorilo se o šačicama stranih plaćenika, studenata-narkomana i drugih ala i zlotvora, koje su se drznule da diraju lik i delo tadašnjeg velikog vođe, a samim tim naravno i države i njenih interesa (ova personifikacija takođe je više nego uspešno vaskrsla u novoradikalskoj Srbiji). Iako se može smatrati civilizacijskim korakom otklon od ubijanja političkih protivnika (prepoznatljivi manir para Milošević-Marković), i dalje se ljudi koji pokušavaju da rade svoj posao (a posebno oni koji pripadaju delu državnog aparata u najširem smislu) posmatraju kao državni neprijatelji. Ovo se naročito odnosi na situacije kada njihovo ponašanje ne nosi opasnost po državu, kako bi ugroženi slojevi na vlasti voleli da nam predstave, već neumitno vodi ogoljavanju nezakonitog postupanja državnih organa (funkcionera) protiv sopstvenih građana.

Takav primer smo mogli da vidimo u „demokratskom“ režimu Borisa Tadića gde je zatvora dopao sudija i član Visokog saveta sudstva Blagoje Jakšić, i to nakon što je stao na stranu obespravljenih neizabranih sudija u postupku preispitivanja njihovih odluka o neizboru. Sudija Jakšić je uhapšen (Visoki savet sudstva mu je ekspresno ukinuo imunitet) i optužen od strane Tužilaštva za organizovani kriminal za verovatno najbesmisleniji „zločinački poduhvat“ svih vremena, koji je navodno počinjen 14 godina pre hapšenja, a za koji nije postojao niti jedan jedini dokaz u trenutku hapšenja (a ni kasnije se specijalno tužilaštvo nije proslavilo). Držan je u pritvoru nekoliko meseci i suspendovan iz rada VSS, taman dovoljno da se nasilje nad pravom u toj instituciji privede kraju. Na sudu je dva puta doneta oslobađajuća presuda za sudiju Jakšića, što je krajnje logičan ishod – nije naime ni bila poenta da se on osudi, već da se ukloni dok se nečasne radnje završe (prvostepenu oslobađajuću presudu je Apelacioni sud ukinuo; u ponovljenom postupku, prvostepeni sud je ponovo doneo oslobađajuću presudu, tako da je sada ostalo na Apelacionom sudu da konačno preseče stvar). Naravno, uvek objektivni mediji su rado ispratili hapšenje sudije 2011. godine zbog „visoke korupcije“. Niko nije smatrao da je tajming hapšenja čudan, kao ni koliko je godina prošlo od navodnog izvršenja krivičnog dela. Niko nije izvestio da ne postoje dokazi protiv sudije i da je cela konstrukcija ovog slučaja jednostavno rečeno bila – neverovatno glupa. O oslobađajućoj presudi (kako prvoj, tako i drugoj) je retko koji medij izvestio, a u svakom slučaju nije dospela na prve stranice sajtova i novina i u prve minute emisija, kao što je bio slučaj kada se dogodilo hapšenje.

Naziru se dodirne tačke u ovom modusu delovanja sa strategijom u „slučaju ombudsman“. Zapravo, napad na ombudsmana je samo nastavak široke politike zastrašivanja. Cela isfabrikovana afera imala je za cilj isto ono što imaju i mnoge druge „aktivnosti“ ljudi na vlasti – chilling effect, o kojem je već bilo dosta reči. Dodatna korist u napadu na ombudsmana je u diverzionom karakteru cele hajke – pažnja javnosti je skrenuta sa „slučaja helikopter“, gde se stvari nisu odvijale baš onako kako je po volji velikom vođi i njegovim podskutnim ministrima.

Mantra je dakle uvek ista (i kao što se može videti, nisu je izmislili aktuelni vlastodršci), ali je oružje moralo biti daleko većeg kalibra (izvinjavam se na izrazu). Jer, ombudsman je zaštitnik običnih građana. On radi svoj posao tako što se zalaže za istinu, pravdu, poštovanje prava, za profesionalnost i transparetntnost rada državne uprave. Zaštitnik građana gospodin Saša Janković je otuda morao biti napadnut iz svih oružja, jer je najopasniji onaj državni poslenik koji svoj posao radi u korist građana koji jesu država, a ne u korist vlasti koja se sa državom poistovećuje. Famozni pištolj koji je iskopan iz nesrećnog samoubistva od pre 22 godine, bio je samo oruđe (a ne oružje!) u ovom poduhvatu. Oružje su predstavljali mediji, zapravo otpaci kvazi-novinarstva koji se samo formalno mogu nazvati medijima, uz nesebičnu podršku različitih državnih institucija koje su ih hranile poluistinama, podobnim da se pretope u skandalozne laži ispod svakog nivoa morala i dostojanstva. Kao da se od Studija Bot, Informera, Pinka, uopšte moglo očekivati nešto drugo.

Policija je objavila (nepotpunu) dokumentaciju „zbog interesovanja javnosti“ – u međuvremenu je ova stranica postala nedostupna. Jako pohvalno, posebno u državi u kojoj je sve tajna i u kojoj se ne mogu dobiti ni najosnovnije informacije o radu (i neradu, a još manje o zloupotrebama) funkcionera i zaposlenih u javnom sektoru, primenom Zakona o dostupnosti informacija od javnog značaja. Policija je ovog puta „reagovala samoinicijativno“ i omogućila plasiranje čitavog niza neverovatnih scenarija. Tek nakon intervencije Poverenika za informacije od javnog značaja Rodoljuba Šabića, MUP je objavio potpunu dokumentaciju. Dok ovi dokumenti nisu bili objavljeni, ministar Stefanović i kvazi-mediji slobodno su raspredali priče o tome kako je pištolj bio nelegalan, kako je Janković bio u stanu u trenutku ubistva, a naročito je ozbiljan bio spin sa barutnim česticama na rukama Jankovića, uz iznošenje iskaza veštaka van konteksta.

„Omaške“ takozvanih novinara kada su govorili o pištolju kao „oružju kojim je izvršeno ubistvo“, izjave poslanika SNS-a da nema nikakvih prepreka da se pretura po predmetu starom 22 godine, skandalozno upoređujući situaciju sa političkim ubistvom novinarke Dade Vujasinović iz 1994. godine, pa sve do izjave tužilaštva (koju nam je preneo ministar Stefanović) da nema mesta ponovljenoj istrazi jer je nastupila zastarelost, samo su delovi nesuptilno skrojene slagalice sa ciljem da se tragedija jednog lica stara skoro četvrt veka pretvori u oružje za podrivanje kredibiliteta gospodina Jankovića. Nijednog trenutka ovde nije moglo biti reči o krivičnom gonjenju, pa čak ni o ponovnom otvaranju istrage. To nije bio ni cilj, već isključivo to da se ime SAŠA JANKOVIĆ provlači kroz najgore insinuacije.

U celom kontekstu, nedavna izjava tužilaštva nimalo ne čudi – nema istrage zbog zastarelosti. Ova izjava je formalno tačna: rokovi zastarelosti za sprovođenje istrage su protekli. Nikome iz tužilaštva međutim nije palo na pamet da dopuni ovaj notorni pravnički fakat ocenom da u celoj situaciji zapravo ništa nije sporno, i da istraga ne bi bila sprovedena čak i da se događaj desio izvan vremenskih okvira zastarelosti. Gospodo tužioci, nema istrage jer nema sumnje da je izvršeno krivično delo! Iz dokumentacije prvobitne istrage je to sasvim jasno; u pitanju je tragedija u kojoj su razjašnjene sve okolnosti. Šta biste tačno istraživali? Poznato je da je Informer inicijalna kapisla aktiviranja policijskog i pravosudnog sistema, kako i dolikuje režimu koji klizi u totalitarizam. Ali ne treba preterivati, ovde se ne možete istaći za napredovanje, gospodo tužioci. Ukoliko ste želeli da izjavite nešto suštinski važno, mogli ste da komentarišete rad vaših kolega od pre 22 godine i da javnosti date profesionalnu ocenu i interpretaciju, a ne impuls još jednom spinovanju – ovog puta onom konačnom: svašta bismo mi sada radili na rasvetljavanju navodnog samoubistva, samo da nas zakon (zastarelost) ne sprečava. I tako se stvara utisak da se gospodin Janković „izvukao na tehnikaliju“. Divna uloga tužilaštva u stavljanju sramotne tačke na sramotnu priču (ako je tužilac uopšte izjavio ono što je ministar Stefanović preneo – plagijatoru se ne sme verovati).

Plasiranjem ovakvih izjava međutim ne podrivate krediblitet Zaštitnika građana kao institucije, niti Saše Jankovića kao čoveka koji obavlja ovu funkciju, već dalje trošite sopstveni kredit kod građana. A od tog kredita ionako nije mnogo ostalo nakon afere sa helikopterom, KOJU NISMO ZABORAVILI.

Peščanik.net, 28.04.2015.

Srodni linkovi:

Vesna Pešić – Preko crte

Dejan Ilić – Koja istina?

Bojan Gavrilović – Mrak u podne

Mijat Lakićević – No pasaran

Miroslav Hadžić – Javno satiranje

Nadežda Milenković – Zapeta, kao zapeta puška

Tatjana Paunović – Dan mrmota

VIDEO – Državni neprijatelj br. 1

Rastislav Dinić – Koliko koštaju jednaka prava

Mijat Lakićević: Kud plovi ovaj brod – Godinu dana Vlade

Vesna Pešić – Ombudsman na kori od banane

Dejan Ilić – Laž urla Srbijom

Miša Brkić – Moć birokratije

Saša Đorđević – Dvostruki standardi

VIDEO – Topli zec za ombudsmana


The following two tabs change content below.
Mario Reljanović je doktor pravnih nauka, naučni saradnik na Institutu za uporedno pravo u Beogradu. Bavi se temama iz oblasti radnog i socijalnog prava, ljudskih prava i pravne informatike. U periodu 2012-2018. radio je kao docent i vanredni profesor na Pravnom fakultetu Univerziteta Union. Na istom fakultetu je u periodu 2009-2018. bio na čelu pravne klinike za radno pravo. Predsednik je udruženja Centar za dostojanstven rad, koje se bavi promocijom radnih i socijalnih prava. Saradnik je više drugih organizacija civilnog društva i autor nekoliko desetina stručnih i naučnih radova. Za Peščanik piše od 2012. godine.

Latest posts by Mario Reljanović (see all)