- Peščanik - https://pescanik.net -

Jedan tata i tri brata

Foto: Peščanik

Vi mu kažete: gospodine Mali vi ste ukrali doktorat, a on vam kaže vi mene mrzite. Kažete mu: ne, ne mrzim vas, nego kažem da brat ministra finansija vozi auto firme koja dobija velike državne poslove, a on odgovori da „mržnja koju opozicija oseća prema predsedniku Vučiću prelazi sve granice“.

Ili kažete ministru policije Stefanoviću da mu je diploma lažna, a predsednik Vučić poviče kako mrzite Srbiju. Kažete, ne mrzim Srbiju, nego otac ministra policije preko noći postaje super uspešan biznismen koji obrće milione evra, a Stefanović odgovori da „Ðilas, Jeremić i Obradović svakoga dana ne propuštaju priliku da satanizuju Vučića i njegovu porodicu i sve koji im se suprotstave“.

Kada Vučiću kažete da je obećao platu od 500 evra još pre dve godine i da nije ispunio obećanje, on vam odgovori da ga mrzite.

Kada ga podsetite da je izjavio kako je Srbija lider po ekonomskom rastu, a da podaci pokazuju suprotno, tj. da je Srbija na repu, on opet kaže kako ga mrzite.

Kada ga upitate za firme i poslove njegovog brata, i po kom to zakonu ima vojno obezbeđenje i ne poštuje upozorenja specijalne policije, Vučić opet zagalami da ga mrzite.

Kada su se na tviteru pre neki dan pojavile pretnje njegovoj porodici, Vučić je izjavio „da Ministarstvo unutrašnjih poslova zna ko je na tviteru pretio njegovoj deci, ali da nije uhapšen“ te da je „moguće da ta osoba, ili više njih, trenutno nisu u Srbiji“.

Praktično u istom času policija je, međutim, objavila da su „pripadnici Odeljenja za suzbijanje visokotehnološkog kriminala MUP-a Srbije uhapsili 49-godišnju A.J.A. iz Šapca zbog sumnje da je putem društvene mreže Tviter uputila pretnje deci predsednika Srbije Aleksandra Vučića“.

I – šta sad čovek da kaže? Zašto je predsednik rekao da je osoba „možda“ u inostranstvu, kad nije; zašto je žurio, zašto je širio neistine? Da li je stvarno želeo da dezinformiše javnost, da ljude koji su se iskreno zabrinuli dovede u zabludu? Ili je „možda“ mislio da taj Šabac mora da je u inostranstvu, čim on tamo nije na vlasti.

A i policija. Zašto nije objavila puno ime i prezime dotične osobe nego neke (sumnjivog značenja) inicijale: A.J.A. Zašto štiti osobu koja je učinila tako nečasnu i opasnu pretnju? Zašto se boji da otkrije njen identitet? Osim ako se ne boji da se ne ispostavi da je i taj identitet, kao i one tvrdnje, diplome i doktorati – falsifikat.

Da i ja ne budem optužen za plagijat, onaj „bratski trijumvirat“ iz naslova uspostavila je zapravo premijerka Ana Brnabić. „Mislim da i braća Siniše Malog i Aleksandra Vučića, kao i moj brat, imaju pravo da žive i rade u ovoj zemlji bez toga da šta god da urade, vi kažete da sumnjate na korupciju“, kazala je predsednica vlade odgovarajući na pitanje novinara KRIK-a.

Moraću da razočaram Anu Brnabić: ona nije u pravu. Iznad „prava“ braće Vučić, Mali i Brnabić da žive i rade u ovoj zemlji, a da ne budu izloženi sumnji za korupciju, stoji upravo pravo građana Srbije da sumnjaju da korupcija postoji. Jer, građani Srbije imaju pravo da znaju kakvi su to poslovi kojim se bave najbliži srodnici nosilaca najviših državnih funkcija? A posebno i pre svega, da li oni izvlače neku korist iz toga što su njihova braća i sestre na visokim položajima. To demokratsko pravo građana da pitaju i znaju stoji iznad prava državnih funkcionera i njihovih najmilijih da se osećaju kao bubreg u loju.

A kada je reč o institucijama u koje Ana Brnabić, po sopstvenim rečima, ima puno poverenja, nije važno da u te institucije poverenje ima vlast, nego je važno da u te institucije poverenje imaju građani. Građani, nažalost, u te institucije nemaju poverenja. Jer to nisu nezavisne, kao što bi po zakonu trebalo da budu, nego partijske institucije. I jer ih te institucije ni o čemu ne obaveštavaju. Pa zato građani moraju da se snalaze i da sopstvenim kanalima dolaze do informacija. Pri čemu, istina je, mogu i da zalutaju, ali do čega ne bi dolazilo kada bi vlast bila otvorena i sumnje otklanjala. To jest, kada bi informacije (od javnog značaja) o sebi i bližnjima nudila, a ne kao zmija noge krila. I kada bi oni koji su nesumnjivo i očigledno uhvaćeni „sa prstima u pekmezu“ podnosili ostavke, a ne vikali: vi mrzite Vučića.

Ne znači sve ovo naravno da sad, na kraju, može da se (olako) zaključi da su pomenute četiri familije nekakva četiri stuba ili nekakvo tvrdo jezgro Vučićevog režima. One su se samo, u ovom trenutku, zahvaljujući dobrim delom i njima samima, nekako „iskristalisale“ kao dominantne, da ne kažemo sile. Što ne znači da još neko tu ne bi mogao da bude pridodat, a neko drugi možda izostavljen. Ali, eto, to je slika srpske vladajuće elite, koja se pomalja i polako nazire kroz maglu dimnih bombi kojima Vučićevi marketinški pirotehničari svakodnevno obasipaju domaću javnu scenu.

Da ne bude u toj magli zabune, ne treba sve to uzeti kao nešto loše. Jer, to su „stubovi društva“. Njima treba da zahvalimo za ovaj izvanredan napredak koji je Srbija poslednjih godina doživela. A još više za onaj koji ćemo u budućnosti postići. Živi bili pa videli.

Peščanik.net, 27.07.2019.


The following two tabs change content below.
Mijat Lakićević, rođen 1953. u Zaječaru, završio Pravni fakultet u Beogradu 1975, od 1977. novinar Ekonomske politike (EP). 90-ih saradnik mesečnika Demokratija danas (ur. Zoran Gavrilović). Kada je sredinom 90-ih poništena privatizacija EP, sa delom redakcije stupa u štrajk. Krajem 1998. svi dobijaju otkaz. 1999. sa kolegama osniva Ekonomist magazin (EM), gde je direktor i zam. gl. i odg. ur, a od 2001. gl. i odg. ur. 2003. priređuje knjigu „Prelom 72“ o padu srpskih liberala 1972. 2006. priređuje knjigu „Kolumna Karikatura“ sa kolumnama Vladimira Gligorova i karikaturama Coraxa. Zbog sukoba sa novom upravom 2008. napušta EM (to čine i Vladimir Gligorov, Predrag Koraksić, Srđan Bogosavljević…), prelazi u Blic, gde pokreće dodatak Novac. Krajem 2009. prelazi u NIN na mesto ur. ekonomske rubrike. U aprilu 2011. daje otkaz i sa grupom kolega osniva nedeljnik Novi magazin, gde je zam. gl. ur. Dobitnik nagrade Zlatno pero Kluba privrednih novinara. Bio je član IO NUNS-a. Sa Mišom Brkićem ur. TV serije od 12 debata „Kad kažete…“. Novije knjige: 2011. „Ispred vremena“ o nedeljniku EP i reformskoj deceniji u SFRJ (1963-73); 2013. sa Dimitrijem Boarovim „Kako smo izgubili (Našu) Borbu“; 2020. „Desimir Tošić: Između ekstrema“; 2022. „Zoran Đinđić: prosvet(l)itelj“.