- Peščanik - https://pescanik.net -

Jedna regija, jedna glupost

Fotografije čitateljki, Mina Milenković, Dani Sarajeva u Beogradu

U godini u kojoj obeležavamo dvadesetogodišnjicu genocida u Srebrenici, otvaranje Sarajevo Business Foruma je sigurno dobra vest. Na njemu učestvuju zemlje bivše Jugoslavije koje je sada moderno zvati “regijom”(u bosanskoj i hrvatskoj verziji) ili “regionom” (u srpskoj). Forum se fokusira na ekonomske teme pod sloganom “jedna regija, jedna ekonomija”. Dakle, na prvi pogled možemo čestitati prostoru koji je za dvadeset godina od politike genocida i etničkog čišćenja napredovao do civilizovanog razgovora o razvoju ekonomije.

Međutim, stvari u “regiji” nisu baš tako sjajne. Recimo, nije najsrećnija činjenica da je na otvaranju usred Sarajeva govorio premijer Srbije Aleksandar Vučić. Ovaj grad je, baš kao i Srebrenica, pre dvadesetak godina uništen politikom koju je ta osoba iz prvih redova podržavala. Još lošije zvuči ono što je Vučić imao da kaže: da pred učesnicima stoji kao “ponosni Srbin”, da je predlog Srbije uvek bio da “se stvori poslovno okruženje bez granica u regionu”, da je “prihvatanje odgovornosti ključna stvar”. Ostaje nejasno na šta je u svom srpstvu premijer ponosan, kako je to Srbija oduvek bila za politiku bez granica, kao i za šta je iz zajedničke prošlosti ona (ali i Vučić lično) preuzela odgovornost. Da se sve to ne bismo pitali i kako se ne bismo, zlonamerni kakvi jesmo, vraćali u prošlost, Vučić je poručio i da je “zajednička budućnost prioritet”. Čak i od ovih već izlizanih floskula o budućnosti, Vučić se, za navijače iz Srbije, ogradio time što je priznao da mu je govor napisan i da je predug, ali da ga on neće u celosti čitati. Odnosno, ako je i rekao nešto pomirljivo, to nisu njegove misli. To mu je samo tako napisano, to samo tako treba reći.

Treba recimo reći da “ukoliko želimo da privučemo strane ulagače, treba živeti zajedno”. Ovde dolazimo do filozofije svih (presvučenih ili ne) nacionalista i desničara u regionu. Život i saradnja u regionu nisu ništa drugo nego ekonomske kategorije – tako nešto se mora radi ekonomskog boljitka. Ovu filozofiju je nedavno u jednoj televizijskoj emisiji Rasim Ljajić jasno formulisao kao – ne moramo se voleti, ali moramo živeti zajedno radi stranih investicija. Ako je već tako, ako možemo da se mrzimo privatno a živimo zajedno zbog investitora, postavlja se pitanje – ko su ti strani investitori. Baš na Sarajevo Business Forumu to su uglavnom zemlje istoka i muslimanske zemlje: Oman, Saudijska Arabija, Pakistan, Malezija, Turska, Tunis. Tako se Aleksandar Vučić suočio sa time da, iako se zalagao za politiku ubijanja sto muslimana za jednog Srbina, upravo od nekih belosvetskih muslimana traži ekonomsku slamku spasa za zemlju na čijem je čelu. Život ume da bude ciničan.

Ipak, dve su Vučićeve izjave bile posebno medijski zapažene. Jedna je ona da se “u Sarajevu uvek oseća dobrodošlim”, a druga – da u našim zemljama “još uvek postoje glupi ljudi koji misle da će isterivanjem ovih ili onih nešto biti izmenjeno”. Prva izjava je prst u oko svim žrtvama jugoslovenskih ratova, a posebno žrtvama četvorogodišnje opsade Sarajeva. Ona je i prst u oko svima nama koji smo pognute glave odlazili u taj grad iako ni na koji način nismo podržali politiku srpskih vlasti prema ovom gradu devedesetih. Ta politika je, treba reći bezbroj puta, bila politika ubijanja. Druga izjava o glupim ljudima je neka vrsta komičnog priznanja sopstvene gluposti, koje je ipak malo kome smešno.

Odlazak Aleksandra Vučića u Sarajevo, a pogotovo sve ono što je izgovorio, jeste vrhunac bestidnosti njegovog političkog preobražaja. Ili da u duhu Sarajevo Business Foruma kažemo – premijer nije poravnao račune ni sa Sarajevom, ni sa drugim žrtvama politike Aleksandra Vučića koji je živeo i radio devedesetih godina prošlog veka u jugoslovenskoj “regiji”. Sve dok je tako, naša je dužnost da na to podsećamo i javnost i novog, presvučenog Aleksandra Vučića.

Peščanik.net, 14.05.2015.


The following two tabs change content below.
Sofija Mandić je rođena 1986. u Novom Sadu. Diplomirana je pravnica, posrednica u mirnom rešavanju sporova i aktivistkinja za ljudska prava. Radi u Centru za pravosudna istraživanja (CEPRIS), a prethodno je bila angažovana u Beogradskom centru za bezbednosnu politiku i Nacionalnom demokratskom institutu. Generalna je sekretarka Peščanika, sa kojim sarađuje od 2007, kao učesnica u radijskim emisijama, a zatim i kao autorka tekstova. Autorka, koautorka i urednica je brojnih analiza o vladavini prava, stanju ljudskih prava u Srbiji i njihovoj perspektivi. Neke od skorašnjih su: Izbori pred Upravnim sudom 2022 – pregled postupanja i odluka (ur. CEPRIS, 2022), Izveštaj o javnosti rada Visokog saveta sudstva i Državnog veća tužilaca (CEPRIS, 2022), Sloboda izražavanja pred sudom (ur. SĆF, 2021-2022), Rad sudova tokom epidemije zarazne bolesti COVID-19 (OEBS, 2021), Ljudska prava u Srbiji (BCLJP, 2018-2021), Naša urušena prava (FES, 2019), Uslovi za izbor i napredovanje sudija i tužilaca u pravnom obrazovanju (CEPRIS, 2018), Skorašnji Ustav Srbije – rodna perspektiva (ŽPRS, 2017). Kao predstavnica civilnog društva učestvuje u procesu izrade komentara i mišljenja na izmene Ustava iz 2022, kao i zakona koji proizlaze iz ovih promena.

Latest posts by Sofija Mandić (see all)