Slučajevi slepe, sebične, ubistvene trgovine ljudima, državama i mirom odigravaju se pred našim očima: države kao što su Sirija, Libija, Grčka, u širem krugu Avganistan, Irak, balkanske zemlje i jug Evrope smatraju se nevažnim igračima u velikoj igri, i vrlo često se njihovi zvanični predstavnici ne pozivaju na sastanke na kojima se odlučuje ili se na njima zapostavljaju i čak vređaju – njihovi građani se ne računaju, a njihove izbeglice, logična posledica takve politike, tretiraju se ispod svih potvrđenih, dogovorenih i ponekad i poštovanih merila i stavova UN: sve mere koje je svet preuzeo da bi sprečio ponovno izbijanje globalnog rata i genocida, uključujući stvaranje evropske zajednice država, izgledaju zaboravljene. I niko, bar među vladajućim glavama, ne misli kakve bi još sve mogle biti posledice takvog ponašanja.
A paralela, ono što se događalo i konačno dovelo do drugog svetskog rata, dostupna je svakom pismenom i svakom nepismenom sa željom da sazna: vrhunac slepe, sebične, ubistvene trgovine ljudima, državama i mirom bila je aneksija Čehoslovačke 1938. Zapravo je važna samo jedna paralela – niskost dogovora – Minhenskog dogovora, i zastrašujuće posledice koje je taj skandalozni dogovor imao odmah pošto je postignut. Dovoljan je samo jedan lik, ni najveći ni najtragičniji, a ni zaboravljen, slučajno nađen u traženju podataka: jedan od onih kojima je trgovina uništila život i skoro uništila delo. Jaroslav Ježek, rođen 1906, umro 1942, bio je jedan od najznačajnijih kompozitora svoga doba, uporediv sa Geršvinom, autor džez muzike, klasične muzike, popularne muzike i filmske muzike. Skoro slep od rane mladosti, uspeo je da završi studije muzike, bio je učenik Jozefa Suka, i našao je za sebe dovoljno prostora slobode da komponuje, svira sa svojim orkestrom, učestvuje u Oslobođenom pozorištu u Pragu i postane sledbenik nadrealističkog pokreta.
Najbolje je započeti sa njegovim „Bugati stepom“ i nastaviti sa „Rapsodijom krvavog meseca“, a onda se može ići dalje… srećom, muzika Jaroslava Ježeka je uglavnom sačuvana, a u Pragu je uspeo da se održi i konzervatorij sa njegovim imenom.
Kada je Čehoslovačka prodana Minhenskim dogovorom, Oslobođeno pozorište je zabranjeno, jer je redovno ismevalo Hitlera. Ježek i njegovi prijatelji i kolege pobegi su u Ameriku. Američki deo Ježekove muzike još nije u celini pronađen i objavljen. Dva dana posle venčanja sa američkom Čehinjom, Jaroslav Ježek je umro u Nju Jorku, 1. januara 1942. Njegovi prijatelji su se vratili u Čehoslovačku odmah posle rata, da bi posle neke tri godine uvideli da džez, satira, nadrealizam i još neke druge stvari ne obećavaju preživljavanje u državi posle promene vlasti, nalik puču, od strane Klementa Gotvalda; uostalom, Jan Masarik, dostojni sin Tomaža Geriga Masarika i omiljeni ambasador u Velikoj Britaniji, ministar za spoljne poslove u izgnanstvu i svakako najistaknutiji političar odmah posle rata, kada se vratio u zemlju, bio je marta 1948. „defenestriran“ (u dobro potvrđenoj češkoj istoriji postupka) iliti bačen kroz prozor svog kupatila: tadašnji crni vic bio je da je Masarik mlađi bio tako pedantan da je za sobom zatvorio prozor pre neko što se “ubio“…
Ježekov slučaj nije ekstremni, posebno zastrašujući, užasavajuči, dakle ni izuzetan u masovnom uništavanju života i životnih perspektiva koje su neposredno sledile nedostojnom političkom trgovanju na najvišoj ravni. Češkom republikanstvu, liberalnosti običaja, satiri i džezu bilo je teško da se probijaju kroz male procepe u novom posleratnom sistemu, a kada se taj promenio, kao da više nije bilo ni previše motiva za temeljne promene: bez nekadašnje moćne industrije i sa novim konzervativizmom koji – sebe tešimo – hvata pre svega očajne, Ježek i njegovi, i međuratni Prag, pa i plišana revolucija, izgledaju daleko, ako ne potpuno mrtvo. A taj deo evropskog prostora i kulture smo uvek voleli, prevodili, državno i lično pomogli desetinama, ako ne stotinama hiljada Čeha i Slovaka na letovanju, avgusta 1968, da direktno pobegnu u treće zemlje… a za svaki slučaj nas je policija jurila i tukla kad smo pred Filozofskim fakultetom istakli sliku Jana Palaha, januara naredne godine.
No Ježekov slučaj izvesno nije samo češka stvar: prljava trgovina najviših u Evropi i globalno preti da ponovo napravi hiljade ovakvih slučajeva od talentovanih, radoznalih, duhovitih i kreativnih ljudi u Turskoj i u svim drugim zemljama koje vode trgovinu, a isto tako u svim državama i kulturama koje su predmet trgovine; broj onih koji nisu u sferi kreativnosti, a ništa više ne zaslužuju uništavanje života i životnih perspektiva, penje se na milione. Ne mislim da predlažem slušanje Ježekove muzike da bismo to lakše preživeli: naprotiv, to bi nas moralo ohrabriti da „stepujemo“ sasvim drugačije…
Peščanik.net, 06.06.2016.
KULTURA MIRA I NENASILJA- Biografija
- Latest Posts
Latest posts by Svetlana Slapšak (see all)
- Dole Neron! - 04/05/2024
- Otoman u UN - 25/04/2024
- Nežne fašističke dušice - 12/04/2024