- Peščanik - https://pescanik.net -

Jezik za zube

Dizajn: Slaviša Savić

Nisam pozvan, ali sam, računam, „vlastan“, kao neko ko je srpski znao pre nego što je znao za sebe, da se uključim u akciju „Sačuvajmo srpski jezik“ koja je, pod okriljem „najstarijeg dnevnog lista na Balkanu“, otpočela ovih dana.

Privukao me, da ne kažem navukao, naročito naslov teksta kojim je ta „kontra fa(c)tum“ akcija najavljena: „Hleba i jezika“. Zaličilo je to, naime, na onu latinsku dosetku „hleba i igara“, te se i nehotice stiče utisak da bi ta akcija trebalo da posluži skretanju pažnje osiromašenih i nezadovoljnih građana Srbije sa pravih, „životnih“ tema. Za pretpostaviti je da to nije bila namera „jezičkog (u)zbunjivača“, ali, eto, jezik je čudo, da ne kažem đavo.

Glavna ideja te akcije – plaćene, nek’ i to bude pomenuto, parama poreskih obveznika Srbije – zapravo i nije nova, naprotiv, prilično je stara i njome se, u najkraćem, poručuje: „nema naroda bez svog jezika, i obrnuto. Dok ima jezika ima i naroda“ i slično.

Nije teško uočiti da ovo ni povesno ni praktično nije tačno. Ima jezika koji su opstali iako više odavno nema naroda koji su njime govorili. A ima i nacija koje nemaju svoj jezik, nego govore tuđim („tuđim“!), od drugih naroda „pozajmljenim“ jezikom. I niko im zbog toga ne osporava nacionalnu samobitnost.

Ali, to u stvari nije ni važno.

Čemu služi jezik – to je ključno.

Na jednom istom jeziku, to je notorno, mogu se izražavati najrazličitije stvari. Primera radi, može da se iznese predlog da se izbeglicama omogući da ostanu u Srbiji, a može i da se taj predlog napadne gomilom nacionalističkih i rasističkih skarednosti. I može posle toga da se o tome na tom istom jeziku ćuti. I nikom ništa.

Ako se jezik koristi da podrži uskogrudost i održi zatvorenost, ako su naše reči uperene protiv slobode, ako guše individualnost, šire kulturnu i versku zatucanost – to će pre ili kasnije dovesti do degradacije, civilizacijskog zaostajanja naroda koji se dotičnim jezikom služi. Zaostajanje jednako nestajanje.

Za očuvanje jezika, kao i nacije, ključna je (s)misao.

Za opstanak i jezika i naroda, kako pojedinačno tako i skupno, ključno je kakve ideje njima vladaju i kojima (se) oni upravljaju.

Sa jezikom vam je kao sa rodoljubljem: najviše ga po pravilu ugrožavaju oni koji se u njega najviše zaklinju.

A u stvari se iza njega zaklanjaju.

Peščanik.net, 05.09.2015.


The following two tabs change content below.
Mijat Lakićević, rođen 1953. u Zaječaru, završio Pravni fakultet u Beogradu 1975, od 1977. novinar Ekonomske politike (EP). 90-ih saradnik mesečnika Demokratija danas (ur. Zoran Gavrilović). Kada je sredinom 90-ih poništena privatizacija EP, sa delom redakcije stupa u štrajk. Krajem 1998. svi dobijaju otkaz. 1999. sa kolegama osniva Ekonomist magazin (EM), gde je direktor i zam. gl. i odg. ur, a od 2001. gl. i odg. ur. 2003. priređuje knjigu „Prelom 72“ o padu srpskih liberala 1972. 2006. priređuje knjigu „Kolumna Karikatura“ sa kolumnama Vladimira Gligorova i karikaturama Coraxa. Zbog sukoba sa novom upravom 2008. napušta EM (to čine i Vladimir Gligorov, Predrag Koraksić, Srđan Bogosavljević…), prelazi u Blic, gde pokreće dodatak Novac. Krajem 2009. prelazi u NIN na mesto ur. ekonomske rubrike. U aprilu 2011. daje otkaz i sa grupom kolega osniva nedeljnik Novi magazin, gde je zam. gl. ur. Dobitnik nagrade Zlatno pero Kluba privrednih novinara. Bio je član IO NUNS-a. Sa Mišom Brkićem ur. TV serije od 12 debata „Kad kažete…“. Novije knjige: 2011. „Ispred vremena“ o nedeljniku EP i reformskoj deceniji u SFRJ (1963-73); 2013. sa Dimitrijem Boarovim „Kako smo izgubili (Našu) Borbu“; 2020. „Desimir Tošić: Između ekstrema“; 2022. „Zoran Đinđić: prosvet(l)itelj“.