- Peščanik - https://pescanik.net -

Kako je Vučić pobedio MMF

Fotografije čitalaca, Miodrag Ćakić

Dobro, nije baš pobedio, više ubedio, ali ukus trijumfa mora biti isti. Mislim na činjenicu da je i Međunarodni monetarni fond prihvatio prognozu – koju je, nema šta, predsednik Vlade prvi i najupornije zagovarao – da će Srbija ove godine umesto pada od 0,5 odsto ostvariti rast bruto domaćeg proizvoda od 0,5 odsto. Prihvatiće MMF, po svemu sudeći, mada sa zadrškom, tj. tek od kraja godine, i neko minimalno povećanje plata i penzija, ali – o tom potom. Ruf i ekipa biće ovde još punu sedmicu.

U senci tog trijumfa, međutim, promakla je vest da je Narodna banka Srbije potvrdila svoju procenu rasta BDP-a u 2016. od 1,5 odsto. I drugi, zvani i nezvani, prognozeri drže se te, praktično godinu dana stare, računice.

Ako je, međutim, procena o kretanju BDP-a promenjena za ceo procentni poen – umesto minus pola odsto biće plus pola odsto – zar to, postavlja se pitanje, nije razlog da se naviše koriguje i procena o ekonomskom rastu za narednu godinu. A, eto, niko i ne pomišlja da to učini. O čemu se radi?

Tajne, zapravo, i nema. Privredna kretanja ne daju razloga za neki veći optimizam. To se pre svega odnosi na investicije. Sa investicijama, naime, ove godine ide prilično loše. Najpre to važi za javne investicije. O tome je na ovom mestu već bilo reči, ali nije zgoreg ponoviti: u prvoj polovini ove godine državna ulaganja su za trećinu manja od planiranih. Ali, ne samo od planiranih, nego i od onih ostvarenih prošle godine: 2014. su iznosile 97 milijardi dinara, planirano je da 2015. bude 120 milijardi, biće, u najboljem slučaju, oko 90 milijardi dinara.

Manje od prošlogodišnjih su i strane direktne investicije. Na osnovu šestomesečnog rezultata računa se da će za celu godinu iznositi oko milijardu evra, što je za oko 200 miliona manje nego lani.

Privatne domaće investicije još uvek nije lako proceniti, na osnovu nekih indicija (rasta građevinarstva, recimo) zaključuje se da idu nešto bolje, ali daleko od bilo čega potrebnog, odnosno od toga da se nadoknadi pad iz prethodnog razdoblja. Da podsetimo, ukupne investicije su prošle godine bile za četiri odsto manje nego 2013. kada su za 17 odsto bile manje nego 2012. godine.

Zakoni doneti u poslednje vreme, iako solidni, daleko su od primene. Kako je neko nedavno cinično primetio, sistem „one stop shop“, tj. jednog „šaltera“ za obezbeđivanje svih potrebnih dozvola, dobrim delom funkcioniše kao „one more stop shop“, tj. kao – jedan šalter više.

Da ovaj princip ima i svoju konkretnu, pojedinačnu potvrdu svedoči sledeći primer. Pre oko godinu dana u Srbiju je, nakon godina provedenih u inostranstvu i stečenog visokog obrazovanja, sa željom da doprinese razvoju zemlje svojih roditelja, stigao jedan mlad i po svemu perspektivan stručnjak. Ovih dana pakuje kofere da se vrati tamo odakle je došao.

Na kraju – najvažnije. Stopa privrednog rasta od 1,5 odsto je zapravo vrlo niska. U studiji „Postkrizni model ekonomskog rasta i razvoja Srbije“, urađenoj 2010. godine, koja je okupila ponajbolje srpske ekonomiste, bilo je predviđeno da Srbija u narednoj deceniji, dakle od 2011. do 2020, ostvari prosečnu stopu rasta od gotovo šest (tačno 5,8) odsto. Neko će možda reći da je to bilo nerealno i da je autore previše poneo prognozerski žar, ali je ključno zapravo da je to „mera razvoja“ koja je Srbiji potrebna ukoliko ne želi da zauvek ostane sasvim na margini razvijenog sveta.

To se danas potpuno zaboravlja. A to je najopasnije.

Peščanik.net, 24.08.2015.


The following two tabs change content below.
Mijat Lakićević, rođen 1953. u Zaječaru, završio Pravni fakultet u Beogradu 1975, od 1977. novinar Ekonomske politike (EP). 90-ih saradnik mesečnika Demokratija danas (ur. Zoran Gavrilović). Kada je sredinom 90-ih poništena privatizacija EP, sa delom redakcije stupa u štrajk. Krajem 1998. svi dobijaju otkaz. 1999. sa kolegama osniva Ekonomist magazin (EM), gde je direktor i zam. gl. i odg. ur, a od 2001. gl. i odg. ur. 2003. priređuje knjigu „Prelom 72“ o padu srpskih liberala 1972. 2006. priređuje knjigu „Kolumna Karikatura“ sa kolumnama Vladimira Gligorova i karikaturama Coraxa. Zbog sukoba sa novom upravom 2008. napušta EM (to čine i Vladimir Gligorov, Predrag Koraksić, Srđan Bogosavljević…), prelazi u Blic, gde pokreće dodatak Novac. Krajem 2009. prelazi u NIN na mesto ur. ekonomske rubrike. U aprilu 2011. daje otkaz i sa grupom kolega osniva nedeljnik Novi magazin, gde je zam. gl. ur. Dobitnik nagrade Zlatno pero Kluba privrednih novinara. Bio je član IO NUNS-a. Sa Mišom Brkićem ur. TV serije od 12 debata „Kad kažete…“. Novije knjige: 2011. „Ispred vremena“ o nedeljniku EP i reformskoj deceniji u SFRJ (1963-73); 2013. sa Dimitrijem Boarovim „Kako smo izgubili (Našu) Borbu“; 2020. „Desimir Tošić: Između ekstrema“; 2022. „Zoran Đinđić: prosvet(l)itelj“.