Dogodilo se upravo ono što je bilo i očekivano, što se i htjelo postići. Spotakla sam se o kamen, koji je baš namjerno postavljen i namješten da bi se o njega spotaklo. Nakon nekoliko frekventnih (i viroznih) posjeta susjednoj apoteci na Friedrichstrasse 32 u Berlinu moglo se i očekivati da se to jednom dogodi. Krivac za moje teturanje bio je kamen ispred ulaza u zgradu u kojoj se nalazi apoteka, kamen kao i svi ostali oko njega, granitne kocke složene u lijepi trotoar. Samo što je ovaj “moj” bio presvučen mesingom i na njemu je ugravirano pisalo sljedeće: “Hier wohnte Max Matschke, Jg. 1897. Flucht in den Tod 19.2.1939.” ili “Ovdje je stanovao Max Matschke, godište 1897. Otišao je u smrt 19.2.1939.”
I u hrvatskom jeziku postoji izraz “kamen spoticanja”; obično se koristi njegov preneseni smisao, kao nešto što, figurativno, u ljudskoj dimenziji, ometa glatko kretanje misli, sporazumijevanje, pa i unosi razdor, neslaganje oko nečega. Malo je naime vjerojatno da bi netko doslovno o kamenu o koji se uistinu spotakao govorio kao o kamenu spoticanja. Njemački umjetnik Gunter Demnig započeo je 1993. projekt “Stolpersteine” (kamenje spoticanja), čvrsto i ravnopravno držeći se oba smisla, zapravo naglašavajući i jedan i drugi – doslovni i preneseni. U stvari, pravi dvostruki obrat. Prvi se put konkretno kamenje, o koje se sasvim konkretno možemo spotaći, pretvara u sintagmu “kamen spoticanja”, čija se upotreba u jeziku uobičajila samo kao metafora za nešto negativno. Svojim postupkom u projektu sada već stvara drugi obrat, metaforu vraća natrag, materijalizira je u konkretan kamen spoticanja, da bi se još jednom vratila kao metafora. Ali ovaj put s nekim drugim, dodatnim i pozitivnim metaforičkim značenjem.
Gunter Demnig sam, na svojim web-stranicama, kaže: to je “Projekt koji održava živim sjećanje na progone i uništenja Židova, Roma, političkih protivnika, homoseksualaca, Jehovinih svjedoka i žrtava eutanazije u doba nacionalsocijalizma.” U nogostupe ugrađuje umjetnički obrađen ‘kamen spoticanja”, s ugraviranim sadržajem i osnovnim podacima o žrtvi. Na taj način svoje sugrađane, i sama sam to iskusila, doslovno sapliće, u namjeri da ih natjera da vide, da ih podsjeti na žrtve, da ih ne zaborave. Negdje jedan, često i po dva, tri pa i više takvih kamenova u grupi. Jedan kraj drugoga, ista prezimena na nekima, jasno govore o cijelim obiteljima zajedno odvedenima.
Demnig je svoj projekt počeo 1993. u Kölnu, uz podršku crkve (protestantske). Odmah potom nastavio je ugrađivati ‘kamenje spoticanja’ u Berlinu, prvo u gradskoj četvrti Kreutzberg, ilegalno isprva, bez dozvole, no vrlo skoro potom projekt je legaliziran uz široku podršku vlasti, struke, građana… U međuvremenu je postavljeno tisuće takvih spomenika, malih po dimenziji no velikih po značenju i simbolici. Samo u Berlinu do danas 3000 kamenova. Akcija se vrlo brzo proširila na cijelu Njemačku, a potom i na druge zemlje, Nizozemsku, Mađarsku, Italiju, Češku, Norvešku, Austriju. U ovoj posljednjoj, jedan je kamen postavljen i u Braunau (rodno mjesto Adolfa Hitlera).
Ovako postavljen, kao spomenik, kamen spoticanja dobiva pozitivne konotacije, koje prije ni u kojem značenju, doslovnom ili prenesenom, nije imao. Uvijek je naime bio smetnja, nasuprot klasičnom spomeniku, koji, apstraktno govoreći, uvijek ima pozitivne konotacije. Istina, u nekom političkom kontekstu i tumačenjima, klasični spomenik može postati i biti kamen spoticanja, ali i takav samo u prenesenom značenju. No to je jedna druga priča, ali ne bez bliskosti s ovime o čemu je ovdje riječ. Klasični spomenik, kada je i manjih dimenzija, jasno je vidljiv, bilo da je postavljen negdje po strani ili centralno; u svakom slučaju suviše je vidljiv i dovoljno velik da se o njega nije moguće doslovno spotaći.
Hrvatska, nažalost, nije među zemljama obuhvaćenima projektom Kamen spoticanja. Unatoč tome što i sami imamo na tisuće žalosnih razloga. Odvodilo se naše sugrađane Židove, odvodilo se Srbe, Rome, nepoćudne Hrvate… Osim života samih, otimalo im se i kuće, stanove i sve što se našlo u njima, i do najmanjih, vrlo osobnih sitnica. Za mnoge se točno zna gdje su živjeli, u kojoj kući, na kojoj adresi s koje su odvođeni. Najčešće u smrt.
Samo godinu dana (1994.) nakon što je započeo projekt “Stolpersteine”, Gunter Demnig gostovao je u Zagrebu u Muzejsko galerijskom centru. U to vrijeme Hrvatska sigurno nije bila mjesto gdje se o prihvaćanju i primjeni takve ideje, umjetničko-političke akcije, moglo uopće misliti a kamo li razgovarati. U to se, naime, vrijeme, u Hrvatskoj marljivo brisalo stara mjesta ‘spoticanja’, ona naslijeđena iz Drugog svjetskog rata, rušenjem spomenika, prekrajanjem povijesnih udžbenika, mijenjanjem imena ulica… i još mnogo sličnoga. Istovremeno, mapiralo se nova mjesta za neko buduće kamenje za spoticanje.
Pa jesmo li napokon, ili je bolje upitati, hoćemo li ikada završiti s ‘kopanjem rupa’ i početi ih zatvarati polaganjem kamenja spoticanja u njih? Kamenja koje bi opominjalo građane na zlo i zločine, koje bi odalo dužno poštovanje žrtvama, svakoj pojedinoj s imenom i prezimenom, s vedrom godinom rođenja i strašnom godinom nasilne smrti? Mnogo toga govori da nismo. Znamo li kao društvo uopće, znaju li generacije koje izlaze iz školskog sistema u kojem ministarstvo obrazovanja odobrava udžbenike gdje i opet ratni zločinac Pavelić ispada kao historijski nesretna, ali ne i nesimpatična figura, koja je eto htjela dobro Hrvatskoj. Pa je tako dobronamjeran usput, krećući se četiri ratne godine prema tom “svijetlom” cilju, pobio stotine tisuća sugrađana, proglasio cijelu jednu ljudsku kategoriju – nižom, otvorivši im logore za rad do garantirane skore smrti, razdijelio dijelove mile mu domovine kao da mu je djedovina. O tome ništa ne piše. Ali je priložena povelika fotografija zločinca bez komentara o zločinu.
U Hrvatskoj su od početka devedesetih srušene tisuće spomenika izgrađenih nakon Drugog svjetskog rata, o njih se, vidljive i najčešće povelike, ‘spoticalo’ pijukom i dinamitom. Oni su sami, međutim, obilježavali upravo one kojima bi, svakom pojedinom, trebao pripasti jedan mali mesingom presvučeni kamen. Kako ćemo, koji obraz bismo trebali imati da preko spomen kamena spoticanja sugrađanima odvođenima u smrt marširaju neki novi nacisti, kao što su se proteklih dana upravo namjerili marširati Zagrebom? Da li da tim žrtvama priredimo još jednom sramotu i poniženje da po njima gaze oni koji slave ondašnje zločince, upravo one koji su ih i odvodili ili na neki već način bili odgovorni za njihove žrtve i smrti? Pa i da, nakon što ih pogaze, još i sasvim očekivano ponovo potegnu pijuk. Na sreću, savjest građana još nije nestala i zahvaljujući reakcijama građana na to moguće okupljanje, vlasti su zabranile skup.
Način na koji su međutim zabranile ne govori da se uopće shvaća dimenzije zla i da u ovakvim slučajevima niti rezolutno ograđivanje, da ga je uopće bilo, od desničarskog ekstremizma nije dovoljno. Jasna i nedvosmislena osuda, uključujući i zakonsko sankcioniranje takvog djelovanja, protivnog osnovnim vrijednostima na kojima se temelji Ustav Republike Hrvatske, jest nešto što su vladajući dužni učiniti. I to upravo prema tom istom Ustavu čije bi se odredbe tako lako pogazilo. To je prije svega pitanje našeg odnosa spram nas samih, spram desnih ekstremista, šovinista, nacista, rasista, homofoba… iz naših redova. Neodoljivo mi se nameće da ovome dodam, i iz naših školskih klupa. Međutim, predsjednik Vlade RH, Zoran Milanović, u povodu odluke o zabrani spomenutog skupa, izjavljuje: “Da se radi o hrvatskim strankama, ajde de, ali s obzirom da se radi o stranim koji pozivaju na progon Srba i Roma i grabež teritorija…”
To što je rekao predsjednik Vlade RH nažalost je samo eho stanja duha u Hrvatskoj. Politička šizofrenija prati nas od davnih dana i ne jenjava do danas. Samo se još i raširila u gotovo sve pore društva. Primjere za tu vrstu socijalne šizofrenije našli bismo napretek, tek spomenimo neke historijske. Primjerice, Hitlerovi rasni zakoni koji su i Slavene smatrali i određivali kao nižu rasu, s jedne strane, i prijateljstvo, sluganska podložnost i ista politička uvjerenja, s druge, ‘naše’ strane. I u takvoj se konstelaciji i može dogoditi da Hrvati, kao Slaveni (osim ako se ipak jednog dana ne dokaže da su Iranci) obuhvaćeni Hitlerovim rasnim zakonima kao ‘niža rasa’, proizvedu svoje rasne zakone za neke druge ‘niže rase’ s istog popisa onog Hitlerovog rasnog zakona na kojem se uz njih i sami nalaze. Ili nezavisnost (u imenu ustaške državne tvorevine), koja se očitovala osobito priznanjem podložnosti te, dakle “Nezavisne Države Hrvatske”, talijanskoj kruni. Onda još i ignoriranje vrlo važnog, štoviše bitnog razlikovnog aspekta žrtava rata. Razlikovati jednu (nasilnu) ljudsku smrt od druge, također nasilne, ne smije se; razlikovati povijesni i politički kontekst tih dviju smrti se mora. Zanimljivo je promatrati svojevrsnu kolektivnu šizofreniju hrvatskog društva, pri čemu su neke, ne previše komplicirane činjenice i spoznaje mnogo puta i javno izrečene, ništa što bi bilo novo ili nedostupno, pa ipak se rasplinjuju, i dalje ih se u najmanju ruku relativizira kad ih se već ne može posve otkloniti. Riječ je naime, o tome da su u Jasenovcu i drugim logorima u Hrvatskoj ljudi stradavali i umirali temeljem plana uništavanja, da su bili nenaoružani i da prije toga nisu bili u nikakvoj vojsci, da su bili pripadnici oba roda i vrlo širokog raspona životnih dobi, da su bili raznih etničkih pripadnosti i različitih vjera. I najvažnije od svega, da najvećim dijelom nisu stradavali kao politički protivnici režima, već temeljem svoje etničke pripadnosti i/ili vjere. Jedina sličnost s onim stradalima u Teznom i tijekom Križnog puta jest da su i jedni i drugi nosili uniforme. Oni u Jasenovcu i ostalim logorima nosili su monotonu prugastu, logorsku. Oni drugi pak, točnije, velika većina njih (ne smije se naime, smetnuti sa uma da je u toj masi bilo i nešto civila koji su zajedno sa vojskama bježali pred partizanima) nosili su vojne uniforme različitih dizajna, ustaške, četničke, belogardejske… sve uniforme koje su marljivo i predano kolaborirale s njemačkim nacizmom odnosno talijanskim fašizmom. Prve su sustavno i planski ubijali ovi drugi. I tako dalje i tome slično. Kome dakle postaviti kamen? Ili sasvim jednostavna paralela: Može li itko danas zamisliti da bi u Njemačkoj netko postavio spomen-kamen, pa moguće i osobno skroz nevinom, vojniku njemačkih oružanih snaga (tadašnji Wermacht), koji, pretpostavimo, nikoga nije ubio i koji je bio prisilno mobiliziran, ili još gore, pripadniku SS-trupa? Ali, kao što vidimo, postavlja se spomen kamenje njihovim žrtvama.
Nijemcima je trebalo pedeset, u tom smislu nimalo lakih i jednostavnih godina da se suoče sa samima sobom, da jasno i nedvosmisleno utvrde vlastitu ulogu i odgovornost. Pa i dalje nije sve jednostavno i ne ide sve glatko, i danas se javljaju pred njemačkim društvom desničarski izazovi, poneki mračni zloduh proviri iz boce… i dalje Gunter Demnig mora i treba postavljati kamenje spoticanja, i dalje gradonačelnici gradova gdje proviri bijes nacizma izlaze pred građane s jednom jedinom rečenicom “Zaustaviti desni ekstremizam”. Nikakva kašljucanja, muljanja i petljanja, nezamisliv je nekakav “da su naši, onda ajde de”, pa oni tek i uglavnom samo na “njihove” i reagiraju. I to u rasponu od socijaldemokrata do kršćanskih demokrata. U školama se o tom razdoblju povijesti uči tešku građu za Nijemce, izdvaja se ogromna sredstva za akcije protiv desnog ekstremizma, božićne poruke visoko rangiranih političara svih stranaka, u jednakoj mjeri demo-kršćanskih i lijevih, nemalo su puta usmjerene na tu temu.
Upravo su ovih dana vlasti malog mjesta u Austriji kraj Linza, gdje su pokopani roditelji Adolfa Hitlera, dale ukloniti njihov nadgrobni spomenik, koji je premješten na nepoznato mjesto. To je učinjeno stoga što je već neko vrijeme služio kao mjesto ‘hodočašća’ desnih ekstremista. Gradonačelnik, svećenik mjesne crkve i crkvena dijeceza (sve ih je zajedno nemoguće nazvati ljevičarima, pa niti blizu toga) složno su to i inicirali i učinili. I kako austrijski mediji izvještavaju, nadzirat će i dalje eventualna neželjena okupljanja. Samo koji dan kasnije, “naši”, Hrvatski desničari su posjetili grob roditelja, slično umiljatog sina, Ante Pavelića. Baš nam se pitati što bi mogli učiniti aktualni gradonačelnik Zagreba i neki svećenik neke zagrebačke crkve zajedno sa zagrebačkom dijecezom. Ako je zaključivati iz dosadašnjih postupaka i iskustava, mogli bismo lako gledati kako s vijencem i sami odlaze na grob roditelja ratnog zločinca, kreatora masovnog i sistematskog ubijanja ljudi.
Odmahnuti na ovo rukom i kazati, oni su Nijemci, oni moraju proći kroz to jer su počinitelji, besmisleno je. I njima i nama je od drugog svjetskog rata prošlo isto razdoblje, s tim da bi Nijemcima trebalo biti mnogo teže, budući da je upravo njihova država, uz aktivnu ili pasivnu podršku većine stanovništva, činila zločine i za njih društvo mora preuzeti odgovornost. S druge pak strane, velika većina građana Hrvatske bila je na strani antifašista, Hrvatsku se u kontekstu svjetske povijesti valorizira (temeljem valjanih razloga) kao antifašističku, stoga bi nam valjda trebalo biti lakše. Međutim, prema onom dijelu naše povijesti u kojem je jedan dio naših sugrađana prihvatio fašizam i nacizam kao ideologiju te je potom, uz pomoć “velike braće” Hitlera i Musolinija, i uzurpirao vlast u Hrvatskoj i napokon, u ime “svih Hrvata”, činio zločine, treba već jednom napraviti jasnu razdjelnu crtu. Odgovornost za to nam je zajednička, od svakog pojedinog građanina do osobito onih koje smo danas izabrali da vode naše zajedničke poslove, da upravljaju državom i, samim time, da poštuju i provode temeljne vrijednosti Ustava.
Sva sredstva, državni aparat, u njihovim su rukama, još se samo radi o tome da ih i koriste. Ali prije ikakve primjene represivnog aparata, neka zavire u školske udžbenike, neka vide kakav nam je to sistem obrazovanja koji je u najmanju ruku pasivan u odnosu na te teme, da ne kažemo i nešto gore. Kaže naša vlada u povodu najave spomenutog nacističkog okupljanja na twitteru, stvarno, na twitteru!, da je zgrožena mogućnošću takvog okupljanja te da ona to neće financirati. Nojeva glava naše vlade zavučena u twitter “misli” da je to valjda dovoljna ograda. Predsjednik države kaže da “nije sretan zbog održavanja desničarskog skupa”. Zamislimo malu, ali važnu jezičku distinkciju, recimo da je umjesto toga, da “nije sretan”, rekao čisto i jasno, da je nesretan ili još bolje da je nezadovoljan, zbog tog skupa. Rekao je međutim – ništa!, to jest nešto između, kao, nit’ sam sretan, nit’ nesretan. Barem da je to tako, malo jednoznačnije formulirao, mada bi i to bilo nedovoljno. Ne predstavlja Predsjednik države na koncu samog sebe, pa da nas izvještava o stanju svojih emocija, predstavlja građane koji su ga izabrali i koje malo zanimaju emocije, ali zahtijevaju (barem bi trebali zahtijevati) jasan politički stav, u ovom slučaju, spram desničarskog skupa s neskrivenim manifestiranjem ustaštva.
I ne samo on. Tko je od ministara, političara, o raznoraznim ridikulozno odioznim gradonačelnicima najvećih gradova Hrvatske da i ne govorimo (bojim se i pomisliti kako bi tek moglo biti u malima, kad je u velikima ovako), izašao u javnost, ne samo da bi se ogradio, nego da kaže jasno i glasno da se takvo što neće tolerirati. Proslavu 10. travnja, dana uspostave ustaške ‘Nezavisne države Hrvatske’, ustaški pozdrav “Za dom spremni”, sav taj dance macabre, i svi njegovi plesači koji bi tako, kad bismo samo postavili kamenje za spoticanje, svoj ples čak osobito rado otplesali gazeći po imenima žrtava. Dok to predstavnici vlasti i stranaka ne učine, nastavit ćemo samo kopati rupe za kamenje spoticanja. Što uostalom i činimo.
Od kraja Drugog svjetskog rata prošlo je gotovo sedamdeset godina, a mi još kao društvo posrćemo i saplićemo se, ali ne na spomen-kamenje već na vlastite zablude i neznanja, vlastitu nespremnost i neodlučnost da se suočimo s onim ružnim dijelom svoje povijesti. A to znači da bismo prethodno morali naći način da shvatimo da je to bilo strašno pogrešno, prije svega po žrtve, ali i po nas same. Jer nas ovakve bez punog znanja, jasnog stava i odlučnosti, oni koji i sami ništa nisu shvatili, a vrlo vjerojatno niti to žele, nastoje uvjeriti u suprotno. Uostalom evo se upravo spremaju na ulicu ne bi li nam to i ‘objasnili’. Omalovažiti ih i otpraviti sve s tek trenutno važećom činjenicom da su malobrojni, kratkovidno je i glupo. Ta se činjenica može lako promijeniti; uostalom, ni u münchenskoj pivnici ih nije bilo puno više.
Nismo riješili problem star sedamdeset godina. Ima li nakon toga uopće nade da onaj novijeg datuma, razdoblje s početka devedesetih, ikada riješimo? Međutim, odvođenje ljudi u mučenje i/ili smrt nastavljeno je i tada, na jezivo poznati način, nalik na ono iz razdoblja Drugog svjetskog rata.
Kamenje za spoticanje u nas moglo bi za početak imati ugravirano sljedeće:
“Ovdje je stanovala Lea Deutsch, godište 1927., odvedena u svibnju 1943.”
Ili, “Ovdje je stanovala Aleksandra Zec, godište 1979., odvedena u smrt u prosincu 1991.”
Nekima će možda djelovati nategnuto, ali razmišljajući o odvođenju u smrt tijekom rata ne mogu ne pomisliti o odvođenju u navodnim vremenima mira. Uostalom i Max Matschke sa početka teksta, odveden je u smrt u vrijeme kad Njemačka nije bila u ratu. Pripojenje Austrije godinu dana ranije u ciničnoj svjetskoj politici nije uzimano kao stanje rata već je to bio napad na Poljsku u rujnu 1939. Max Matschke odveden je sedam mjeseci ranije, u veljači 1939, dakle, u vrijeme mira. Naime, kad i ne bjesni rat, onaj standardni, konvencionalni, ipak se često vode ratovi protiv sugrađana, drugačijih, slabijih, već ionako podređenih… Tako je svojedobno Andrea Dworkin progovorila o nekoj vrsti ‘rata’ protiv žena, pa ćemo, u tom smislu, prije spomenutim odvedenima dodati još jedno, samo naoko drugačije odvođenje. U osnovi je naime isto.
“Ovdje je autostopirala Antonija Bilić, godište 1994., odvedena i nestala u lipnju 2011.”
Lea Deutsch je imala 16, Aleksandra Zec 12, Antonija Bilić 16. Tri djevojčice, naše sugrađanke. Teško je zamisliti da bi same na bilo koji način i za ikoga mogle biti opasne, pa ipak, našle su se junačine, naoružane vojničine, opasne muškarčine, bez ikakve sumnje puni sebe i vlastitog junaštva, preplavljeni rodoljubnom časti, ljubitelji domovinskog tla ali vidimo još više i krvi, i prije svega ponosnih vlasnika vlastite muškosti. Sve ih to nije spriječilo da jednostavno pobiju tri žene, u stvari, djevojčice, naprotiv, samo im je izuzetno olakšalo posao. ‘Krivica’ ubijenih upravo se i izvodi iz navedenih osobina njihovih ubojica a ne iz eventualnih ‘zločinačkih’ biografija ubijenih. Za ikakvu biografiju ionako nisu dobile šansu.
Naime, rođenjem su se zatekle i kratko živjele u zemlji u kojoj može biti po život opasno u jednom povijesnom trenutku biti Židovka, u nekom drugom Srpkinja, a izgleda u svakom trenutku, ako si ženskog roda. Počnimo se već jednom, makar prvo u našim glavama, spoticati o to. Postavimo li, za početak, tri mala spomen kamena, i kad smo već u metafori kamena, jedan veliki mogao bi nam pasti sa srca.
Zarez 337, 21.06.2012, originalni naslov: “Spotaknimo se o Leu, Aleksandru, Antoniju…”
Peščanik.net, 28.10.2012.
Srodni linkovi:
Heni Erceg – Kameni spoticanja
HOLOKAUST