I bila je juče: Srebrenica. Za razliku od užasa iz Ruande, koji su sa kratkim zaostankom došli do svetskih medija, masovno pobijanje u Srebrenici, pravno nedvosmisleno definisano kao genocid, bilo je jasno unapred, od trenutka kada su se na istome mestu našli nesposobni holandski i drugi vojnici UN, njihovi još nesposobniji komandanti, vojnički još nesposobniji Srblji Karadžića i Mladića, ali žedni krvi i predvođeni vođama još žednijim krvi, i džinovskom logoru smrti već uveliko slična uterana masa bosanskih građana.
Svetski mediji su situaciju pratili iz dana u dan, cenzurišući onoliko koliko je nekoj sredini trebalo, ali ne sakrivajući osnovu događanja u preteće krvavom čvorištu. Niko, naime, nije skrivao da je reč o hiljadama ljudskih života u neposrednoj opasnosti. Zato je svako „podsećanje“ umešano u penastu smesu sa „otkrivanjem“ ne samo deplasirano, nego i duboko perverzno. Mnoge za slobodu i danas ustreptale i stalno nešto ugrožene dušice su se tada pravile blesave, jer „nisu znale“ za ono što se događalo: takvih izjava sam nalazila u većim količinama u svetskim medijima, koji su se obraćali lokalnim uzdanicama antimiloševićevizma u zemlji za koju su se borili svi oni koji su ubijali oko Srebrenice.
U to sam doba, sećam se kao što se sećam Kenedijevog ubistva, sletanja na Mesec, Titove smrti i sličnoga, bila u Americi. Internet je još bio u povoju, fax glavno sredstvo brzog privatnog obaveštavanja, internacionalni CNN isto toliko malouman i površan kao i danas, časopisi uglavnom nezainteresovani, ali je svako situaciju u Srebrenici mogao pratiti iz dana u dan. U danima pokolja, prelazila sam Evropu kolima: nije bilo nacionalnog radija koji nije obaveštavao, iz sata u sat, šta se dešava u Srebrenici. Niko nije sasvim verovao, kao što ni njihovi roditelji nisu verovali zatvorenim vagonima koji su pored njihovih kuća tutnjali pre pedesetak godina, puni otpisanih ljudi.
Možda se može razumeti odbijanje pojedinca da poveruje najstrašnijoj verziji događaja: ali svi su svuda bili redovno i približno tačno obaveštavani o tome šta se spremalo i šta se moralo nužno dogoditi posle takvih priprema.
Istina o Srebrenici je već dugo vremena svedena na forenzičku, što otežava i inače rizičan i težak posao onima koji bi hteli da osveste za odgovornost, a olakšava unosan posao onima koji se bave farmaceutskim odmeravanjem – hajde, kap izvinjenja, miligram kajanja, dodaj malo želatinozne žalosti, mešaj energično nad vatrom dok se ne napravi homogena masa koja se lako razmazuje, uskladišti u hladnom prostoru bez svetlosti, zatvori svaki put posle upotrebe…
Srebrenica od juče zahteva temeljnu dekontaminaciju – između ostalog i od komemorativnosti. Objavljenih uspomena, dokumenata, prezentacija i sličnoga je još uvek premalo, posao utvrđivanja činjenica o žrtvama još nije gotov. Odakle nam uopšte pravo da to gledamo kao nešto odgurnuto u sećanje?
Peščanik.net, 12.07.2014.
SREBRENICA- Biografija
- Latest Posts
Latest posts by Svetlana Slapšak (see all)
- Otoman u UN - 25/04/2024
- Nežne fašističke dušice - 12/04/2024
- Dubravkin rođendan - 27/03/2024