- Peščanik - https://pescanik.net -

Kapetane, kave ima dovoljno!

Obilje – obilie — opulence—opulenza – opulencia.

O – obilje. Usta zaokružena u obliku slova O. Opulence. P — vratašca koja se nadimaju od potiska iznutra. Usta puna zalogaja. O-bi-lje. B – usnice maze jedna drugu. O-p-ulenzaL-n-z — zvoni poput veselog zvonca. O-pu-lencia! – riječ se nadima, a onda prsne poput fontane iz koje šikljaju mlazevi zlatnih kovanica… Obilje: rijekama teku med i mlijeko, a s neba padaju pečeni pilići.

— Koju sliku izaziva u tebi riječ obilje? — pitala sam svog generacijski mlađeg prijatelja i zemljaka.

– Američki frižider! – odgovorio je kao iz topa.

Američki frižider je za mnoge Istočne Evropljane — osobito za Jugoslavene koji su se od ranog djetinjstva nagledali američkih filmova — prilično točna reprezentacija mitskoga “roga obilja”. Slika velikog američkog frižidera iz kojega od pretrpanost ispadaju namirnice; fridge (koja topla i smirujuća riječ!) iz kojega bunovni Amerikanac noću vadi goleme plastične boce mlijeka ili narančinog soka i nalijeva se tekućinom; ili pak vadi gigantsku kutiju sa sladoledom, uzima jušnu žlicu, sjeda prekriženih nogu na udobnu sofu, pali televizor i kusa sladoled iz kutije kao juhu – utisnuta je u mozgove mnogih Istočnoevropljana nekoliko generacija kao najdirektnija i najprivlačnija predodžba o obilju.

Koliko ljudi, toliko ideja o obilju! Da biste znali što je sitost, morate biti gladni; da biste znali što je bogatstvo, morate biti siromašni. U jednoj od epizoda mamutske američke sapunice, danas već zaboravljene Dynasty,Alexis (Joan Collins) i njezin ljubavnik Dexter sjede u jaccuziju i piju šampanjac. Dex jušnom žlicom grabi nešto iz zdjele i jede.

— Lakše malo s tom žlicom… – kaže kronično “vulgarna” Alexis – to ti je kavijar!

Valjda se režiseru zumiranje na kavijar činilo neprimjerenim, a kako je gledateljstvu ipak trebalo objasniti da se radi o sceni luksuza, Alexis izgovara svoju neprimjerenu rečenicu. Neprimjerenu sceni luksuza, dakako. Šampanjac, kavijar, jaccuzi – jednostavne su predodžbe o obilju, koje su mediji utisnuli u imaginacijsko polje američkih i drugih siromašaka diljem svijeta. A što se kavijara tiče, mnogim je Rusima u vrijeme crvene revolucionarne gladi kavijar izlazio na uši, jer nije bilo ničeg drugog osim kavijara. Kavijar se u nedostatku žlica grabio golim prstima.

Čak je i kavijar, dakle, za neke simbol luksuza, za druge simbol siromaštva.

Siromaštvo ipak najbolje zna što je bogatstvo. Možda se zato treba promuvati po tržnicama, buvljacima, velikim kupovnim lancima za siromašne, siromašnijim dijelovima grada, i vidjeti onu gomilu “smeća” na koje siromašni troše svoj novac. Jer to “smeće” najtočnije izražava opću siromašku predodžbu o obilju. Jer samo tako moći ćemo razumjeti zašto je porodica Vanderbilt prevozila, dio po dio, bogate talijanske sobe iz 16 stoljeća i ugrađivala ih u svoje “vikendice”; i zašto danas bogati Rusi prave velike usjeke na bujnim crnogorskim planinama, grade na njima vile koje podsjećaju na Guggenheim Muzej, i bazene iz kojih plivač svojim orlovskim pogledom obuhvaća veličanstveno Jadransko more.

Treba, dakle, zaviriti u siromaški stančić gdje je najveći zid u dnevnoj sobi sav presvučen u zidnu tapetu s koje nas gleda zalazak sunca i neko raskošno more. Treba baciti pogled na one male gradske betonske vrtove prekrivene plastičnom travom, u kojima se koči jato plastičnih flaminga, dok u maloj plastičnoj fontani plivaju plastične žabe. Treba načas ući u trgovine gdje se prodaju raskošni materijali: zlatni najlonski brokat, najlonska čipka, svila i saten od poliestera. Treba skočiti u istočnoevropske toplice građene za vrijeme komunizma, i promatrati iznurene zapadno-evropske penzionere koji kupuju sebi dostupan užitak: plivanje u malko oronulim bazenima, masažu kod hotelskog masera, pedikuru kod hotelske pedikerke.

Ideja obilja je meeting point između siromašnih i bogatih. Svi se mi negdje susrećemo na tome mjestu, kao na kakvoj staroj napuštenoj stanici na koju vlakovi nikada ne dolaze niti s nje ikada odlaze. Na tu smo stanicu čini se stigli kada nas je Bog izgnao iz raja. Jer obilje postoji samo u raju. Sve drugo je supstitut, prava ili lažna svila, svejedno.

Na nekadašnjoj jugoslavenskoj televiziji vrtjela se u kasnim osamdesetim godinama popularna reklama za “Franck kavu”. Svemirska letjelica s posadom. Iznenadna turbulencija. Užasnuta lica članova posade signaliziraju da se letjelica više nikada neće vratiti na zemlju. Stjuardesa u Gagarin-kostimu ulazi u kapetansku kabinu i vedro se osmjehuje: Kapetane, kave ima dovoljno! Bilo je to vrijeme jakih turbulencija na jugoslavenskom tržištu, vrijeme nestašica. Tada su tri stvari simbolizirale obilje: kava, prašak za veš i ulje. Jugoslavenke su u organiziranim jednodnevnim autobusnim turama skakale preko granice, u Trst ili Graz, da kupe zalihe. Žene su iz posve mističnog razloga must have-listi dodavale i groždice. Ormar moje mame u jednom trenutku gotovo se raspukao od malih urednih paketa sa suhim grožđicama, a ja od žalostive sućuti prema mami i spoznaje da je obilje siromaška, ali i bogataša — besmisleno.

Obilje je najbolje držati zatvorenim u sferi imaginacije. Jer iz dostignutog obilja obično vreba smrt (Moljci će pojesti! Miševi će izgristi!Vatra će pretvoriti u pepeo! Ljudi će razvući! Banke će bakrotirati! Novac će pojesti inflacija!). Iz siromaštva ne vreba ništa, osim nužde preživljavanja.

Kada sam bila dijete, živjeli smo u malome mjestu nedaleko od Zagreba. Mjesto je od glavnog autoputa Zagreb – Beograd bilo udaljeno svega tri kilometra. Ljeti su autoputom gmizale kolone turskih i grčkih gastarbajtera koji su se iz Zapadne Evrope spuštali prema domovini. Jednoga dana na naša vrata zakucala je lokalna policija i zatražila od moje mame prevodilačku pomoć. Toga dana bugarski ambasador u afričkoj državi Mali putovao je prema Bugarskoj na zasluženi godišnji odmor. I točno na mjestu gdje se od autoputa odvajala cesta koja je vodila u naš gradić, ambasador je kolima udario u neka kola. Njegova žena ostala je na mjestu mrtva, on i dvije djevojčice bez ozljeda. Trebalo je ne samo srediti gomilu formalnosti koje su ionako nadilazile kompetencije male mjesne policije, nego se pobrinuti za nesretnog čovjeka i njegovu djecu. I tako su Bugarin i njegove dvije djevojčice nekoliko dana bili naši gosti. A onda je Bugarin otputovao, ostavivši iza sebe dvije velike vreće s kikirikijem koji je u spremniku svojih kola vukao iz Malija za Bugarsku. Valjda mu se činilo neumjesnim da s viješću o poginuloj ženi dovuče kući i dvije vreće kikirikija. Možda je ostavio vreće u znak zahvalnosti, baš ništa drugo nije imao pri ruci. Nitko od nas dotada nije vidio kikiriki. Mi, i cijelo naše susjedstvo, mjesecima smo pekli kikiriki u pećnici, ljuštili neugledne ljuske i grickali neobične, ovalne sjemenke. Iz roga obilja na naše glave sručio se — kikiriki.

Otada ne podnosim kikiriki, ni u kojem obliku. Obilje treba ostaviti tamo gdje je bezopasno, u sferi imaginacije. Trudim se, koliko mogu, da se oglušujem na sirenski pjev što tuli iz roga obilja. Ona — Kapetane, kave ima dovoljno! – posve je dovoljna za moju dnevnu sreću.

 
Peščanik.net, 10.06.08.


The following two tabs change content below.

Dubravka Ugrešić rođena je u Hrvatskoj. Završila je Filozofski fakultet u Zagrebu, a u Institutu za teoriju književnosti pri zagrebačkom Filozofskom fakultetu bila je zaposlena dvadesetak godina. Napisala je tri knjige za decu, studiju o savremenoj ruskoj prozi, brojne članke o ruskoj književnosti, prevela je sa ruskog Borisa Pilnjaka i Danila Harmsa i uredila, između ostalog, antologiju ruske alternativne književnosti.

Objavila je knjige priča “Poza za prozu” (1978) i “Život je bajka” (1983), romane “Štefica Cvek u raljama života” (1981), “Forsiranje romana-reke” (1988), “Muzej bezuvjetne predaje” (1997), “Ministarstvo boli” (2004), “Baba Jaga je snijela jaje” (2008) i "Lisica" (2017), kao i zbirke eseja “Američki fikcionar” (1993), “Kultura laži” (1996), “Zabranjeno čitanje” (2001), “Nikog nema doma” (2005), “Napad na minibar” (2010) i “Europa u sepiji” (2013). Dela su joj prevođena na gotovo sve evropske jezike.

Predavala je na više američkih i evropskih univerziteta (pored ostalih, na univerzitetima Harvard, UCLA, Columbia, te na Slobodnom univerzitetu u Berlinu). Dobila je i više važnih književnih priznanja (Austrijsku državnu nagradu za evropsku književnost 1998; Nagradu za esej “Jean Améry” za celokupno esejističko delo 2012). Bila je finalista za Man Booker International Prize 2009, a esej “Karaoke kultura” bio je u najužem izboru za National Book Critics Circle Award for Criticism 2011. Godine 2016. dobila je Neustadt International Prize for Literature.

Živi u Amsterdamu.

Više o autorki na http://www.dubravkaugresic.com/.

Latest posts by Dubravka Ugrešić (see all)