Ljubav prema kamenju
Iz intervjua povodom izlaska nove knjige eseja „Doba kože“ (Fraktura 2019): Nema dna. Kraj je samoubojstvo. U tu nas rupu, kao svoje taoce, vuku naši vođe, da se sami putem ne bi dosađivali.
Dubravka Ugrešić rođena je u Hrvatskoj. Završila je Filozofski fakultet u Zagrebu, a u Institutu za teoriju književnosti pri zagrebačkom Filozofskom fakultetu bila je zaposlena dvadesetak godina. Napisala je tri knjige za decu, studiju o savremenoj ruskoj prozi, brojne članke o ruskoj književnosti, prevela je sa ruskog Borisa Pilnjaka i Danila Harmsa i uredila, između ostalog, antologiju ruske alternativne književnosti.
Objavila je knjige priča “Poza za prozu” (1978) i “Život je bajka” (1983), romane “Štefica Cvek u raljama života” (1981), “Forsiranje romana-reke” (1988), “Muzej bezuvjetne predaje” (1997), “Ministarstvo boli” (2004), “Baba Jaga je snijela jaje” (2008) i "Lisica" (2017), kao i zbirke eseja “Američki fikcionar” (1993), “Kultura laži” (1996), “Zabranjeno čitanje” (2001), “Nikog nema doma” (2005), “Napad na minibar” (2010) i “Europa u sepiji” (2013). Dela su joj prevođena na gotovo sve evropske jezike.
Predavala je na više američkih i evropskih univerziteta (pored ostalih, na univerzitetima Harvard, UCLA, Columbia, te na Slobodnom univerzitetu u Berlinu). Dobila je i više važnih književnih priznanja (Austrijsku državnu nagradu za evropsku književnost 1998; Nagradu za esej “Jean Améry” za celokupno esejističko delo 2012). Bila je finalista za Man Booker International Prize 2009, a esej “Karaoke kultura” bio je u najužem izboru za National Book Critics Circle Award for Criticism 2011. Godine 2016. dobila je Neustadt International Prize for Literature.
Živi u Amsterdamu.
Više o autorki na http://www.dubravkaugresic.com/.
Iz intervjua povodom izlaska nove knjige eseja „Doba kože“ (Fraktura 2019): Nema dna. Kraj je samoubojstvo. U tu nas rupu, kao svoje taoce, vuku naši vođe, da se sami putem ne bi dosađivali.
Došla žena-psihijatar da pomogne traumatiziranim izbjeglicama. Ljudi su bili nezainteresirani. „Ljudi“, zavapila je žena, i sama izbjeglica, „ako nemate traume, dajte ih izmislite, jer ću izgubiti posao!“
Esej koji je autorka pročitala 2. decembra na skupu „Muzealizacija Jugoslavije“ u Beogradu: Ovaj tekst želim posvetiti mom velikom prijatelju, nedavno preminulom Goranu Stefanovskom…
AUDIO – Predavanje sa dvodnevnog skupa „Muzealizacija Jugoslavije“, održanog u sali Amerikana u Domu omladine u Beogradu, u organizaciji Muzeja Jugoslavije i Platforme za savremenu umetnost Kiosk.
Umirovljenici-izdajice plaćaju topličke usluge “mrskim” Srbima, jer su one tamo jeftinije i, pretpostavljam, bolje nego u Hrvatskoj. Toplice su test domoljublja. Domoljublje pada na toplicama.
Ex-Yu prostor se oslobodio boljeg oblika života i vratio se unazad, u nakaradnu društvenu leguru sastavljenu od elemenata militarističko-mafijaške zajednice i plemenskog društvenog uređenja.
Povodom dodijele nagrade Tportala za najbolji roman: Ako bezazlenu pjesmicu koju skandiraju hrvatski osmoškolci Ubili smo Djeda Mraza, krvava je cijela staza prenesete na širi plan, stvari postaju još gore.
Ako se danas kultura shvaća kao nacionalna sluškinja koja će čistiti cipele Anti Gotovini, na primjer, jer je to odlučio opći konsenzus, onda prijeti opasnost da kultura to i postane.
Cijela ta jugoslavenska priča nema veze s ideologijom i ispravljanjem povijesnih nepravdi nego s brutalnom pljačkom, a sve tobože u ime borbe protiv diktatorskog komunističkog režima.
Kultura koncenzusa tiho se ušuljala u naše živote s čvrstom namjerom da tu i ostane. Živimo okruženi urednim kulturnim okolišem iz kojega su nestali opasni i uznemirujući oblici umjetničkog života.
Mladina – Jedan važan indikator pokazuje da stvari ipak kreću na bolje. To je trenutak kada one krenu nagore. Mračni ljudi postaju sve nervozniji i žešći. Njihova dernjava znak je da gube.
Hrvatska kultura i školstvo su rezultat autokratskog hipernacionalističkog projekta, baš kao i sama država Hrvatska. Taj projekt je započeo 1991. i realizirao se zahvaljujući podršci velikog broja ljudi.
Jutarnji list – Ja, Dubravka Ugrešić, u potpunosti podržavam inicijative gđe. Željke Markić. Njoj su već 1991. obećali neke stvari…
This article was originally published in 2008, when Karadzic was caught in Belgrade. We republished it 8 years latter, when the Hague Tribunal reached its verdict in the Karadzic case.
Conversation with Łukasz Pawłowski for Kultura liberalna magazine: In all the Balkan countries you can hardly find decent media. Along with deprofessionalization, there is the process of ‘dumbification’…
Iz razgovora za poljski časopis: Ima mnogo razloga za očajanje. Jedan je slom očekivanog sistema vrednosti. Zahvaljujući tzv. demokratiji, na vlast je došao ološ: to je počelo s Miloševićem i Tuđmanom.
Imaju li žene svoj glas u crkvi? Nemaju. Imaju li svoj glas u politici? Rijetko, i samo onda kada govore to što muškarci žele čuti. Imaju li svoj glas u medijima, umjetnosti, književnosti?
Kao što nema javnog spomenika posvećenog krumpiru ili riži (iako krumpir i riža, a ne vojskovođe, hrane čovječanstvo), tako nema spomenika podignutog u slavu malog čovjeka.
Samo nas to uzbuđuje, da nekoga nagazimo, da netko nagazi nas, da stanemo nekome na žulj, da netko stane nama, da pljunemo nekome u juhu, da netko pljune nama…
Izvestan broj motiva ponavlja se u knjigama Dubravke Ugrešić. Mislim na folklornog junaka Ivana Budalicu, lik majke, pojam „byta“, i u vezi sa njim na bukvar (ili početnicu), te na Alicu u svetu iza ogledala Lewisa Carrolla.
Poslednja verzija čuvenog eseja „Čisti hrvatski zrak“ iz 1992, koji je promenio autorkin život: „Potpalili su lomaču i autorica je, izgorjevši u vlastitoj domovini, nastavila živjeti u egzilu”.
Inspirirana filmom 50 nijansi sive nedavno sam posjetila dućan s korisnim stvarima i kupila najjače uže (u crvenoj boji!) koje sam mogla naći, teške željezne klinove, čekić, tiple, bušilicu…
Tužne su to zemljice: Hrvatska, Srbija, Bosna, Crna Gora, Makedonija… Nova demokratska svakidašnjica u njima napadno sliči na nekadašnju komunističku. Jugoslavensku!? Ne, na sovjetsku.
U komunizmu je čovjek mogao kriviti sistem, sam komunizam, u kapitalizmu smo za sve naše neuspjehe krivi sami. Otuda besane noći ili padanje u tvrdi tropski san…
Dunham je napipala zonu ženskog niskog samopouzdanja, samopovređivanja, samoponižavanja i samomržnje, odakle se žene ispričavaju za to što uopće postoje.
Nagledali ste se Mad Maxova, znate što vam je činiti. Rat je počeo, opremite svoje podrume, stvorite zalihe benzina, šibica i svijeća, konzervi sa hranom – sa time ćete trgovati i produžavati svoj život.
Majmuni su naša (muška!) slika u ogledalu, naše arhetipsko ja. Fascinirani smo njima ne zato što su oni slični nama, nego zbog toga što smo mi slični njima. Oni su naše katarzično ogledalo.
Etnička pripadnost ujedinjuje eksploatatore i eksploatirane, a radnici, seljaci, poštena inteligencija i sama ideja rada izbrisani su iz svakidašnjeg života kao komunističko smeće.
Imaju li ikakve sličnosti komunistički totalitarizam i današnja post-demokracija?
Suočavanje s prošlošću je igranka bez prestanka.
Tim bivšeg Lenjinova Mauzoleja prodaje i lijesove; najtraženiji su oni s oznakom Made in USA.
RSE – Današnje hrvatske novine donose vijest staru dvadeset godina.