Slučaj je htio da u istom danu svjedočimo obilježavanju 30. godišnjice SPS-a i javnom objavljivanju Deklaracije o regionalnoj solidarnosti, koju su inicirale četiri lijeve političke stranke, SDU iz Srbije, Nova ljevica i Radnička fronta iz Hrvatske te Levica iz Slovenije, a inicijalno potpisali brojni intelektualci i javne ličnosti s prostora Jugoslavije. Teško da su se stvari mogle bolje poklopiti i jače naglasiti nesrazmjer između ove dvije činjenice. Preciznije govoreći između državotvornog sadržaja kojeg je isporučio predsjednik SPS-a Ivica Dačić i istinskih lijevih poruka na svim razinama, od solidarnosti do jugoslavenske uzajamnosti koju je ponudio sadržaj deklaracije. Za razumijevanje pak ovolikog raskoraka između partija i ljudi koji nominalno zastupaju ideju socijalizma nužno je vratiti se na početak, na vrijeme raspada SKJ, a potom i zemlje koju je ta partija stvorila. Iako je SPS tu igrao najmračniju ulogu i zapravo je pokrenuo, a kasnije i podržavao sve nacionalističke mitove te odveo ljude u rat, činjenica je da su sve nacionalne partije sljednice SKJ, odnosno republičkih partija, kidnapirale ideju i baštinu socijalizma, da bi ih istovremeno gotovo u potpunosti napustile, ostajući do kraja odane isključivo imovini koju su naslijedile od stare partije. Takvo kidnapiranje ideje i sprečavanje mogućnosti da se neka istinski lijeva partija pojavi kao ozbiljan faktor u političkom prostoru posredno je utjecalo na tri stvari. Prva i najpogubnija je totalna prevlast nacionalizma kao neupitne strukturalne činjenice svih postjugoslavenskih država. Druga je olakšavanje narativa koji je izjednačio socijalističko nasljeđe i simboliku sa zločinačkim djelovanjem ostataka JNA i općenito s Miloševićevom politikom, zahvaljujući čemu je nacionalistička desnica u Hrvatskoj partizane počela doživljavati kao prethodnike potonjih, a kao što vidimo, istu stvar preko Janšinih teza o genocidu u Srebrenici radi i slovenska desnica, što je apsolutna laž i potpuno naopako promatranje stvari, ali je uhvatilo korijena. Konačno, treća stvar odnosi se na gotovo prisiljavanje ljudi da pokušaju konstituirati istinsku ljevicu, što se konačno počelo vidljivije i s nekim opipljivim rezultatima događati. Led je probila slovenska Levica, s dobrim rezultatima na to su se naslonile dvije hrvatske lijeve partije, u suradnji sa zelenima iz platforme Možemo, a ako je slutiti po deklaraciji, sve većim društvenim gibanjima i sve raširenijim pokušajima da se ta nova ljevica konstituira i u Srbiji, izvjesno je da će do toga i tamo na koncu doći. Sve ovo skupa ne znači ni blizu da će se opća slika postjugoslavenskih društava, njihovih konstitutivnih temelja ili pretežnih političkih sentimenata u društvu u skorije vrijeme radikalno promijeniti, ali da su se konačno stvorili sadržajni i organizacijski preduvjeti da taj proces otpočne, jesu. Što nas na koncu dovodi do šireg, evropskog problema i pitanja je li uopće moguća istinska obnova ljevice koja umnogome još nije provarila povijesni poraz s kraja osamdesetih i možda još važnije, da li ta iznova uspostavljena ljevica može u potpunosti zauzeti politički prostor kojeg je pokrivala posrnula socijaldemokracija ili to bez obnove socijaldemokratskih mainstream stranaka koje bi morale iznova postati uvjerljive i sadržajno istinski lijeve te suradnje s njima neće biti moguće? Od odgovora na ovo pitanje zavisi budućnost jednako evropske, koliko i regionalne ljevice, s tim da ovdašnje partije koje su uspostavile višedesetljetni monopol na lijevo nasljeđe prije bilo čega drugoga trebaju jasno suočavanje s vlastitom ulogom u podržavanju nacionalističkog ludila i zločinima do kojih je to dovelo. Ukoliko pak to ne naprave, ne zaslužuju niti častan nestanak sa scene.
Peščanik.net, 18.07.2020.