- Peščanik - https://pescanik.net -

Koliko košta nezavisno pravosuđe?

Palata pravde, foto: Peščanik

U vladavini prava, pravosuđu, ljudskim pravima ili ukratko u poglavljima 23 i 24 nije došlo do napretka u Srbiji u prošloj godini. To je sadržano u izveštaju Evropske komisije. Zašto je toliko teško unaprediti ove tri povezane stvari i koliko aktivno Srbija na tome radi?

Osnovna ideja koja bi trebalo da dovede do poboljšanja, pre svega pravosuđa, je izmena Ustava i uvođenje novih principa počev od izbora sudija i tužilaca, stalnosti sudijske funkcije novih sudija, načina pripreme za izbor u zvanje sudije, pa do smanjenja uticaja izvršne vlasti. Istovremeno sa loše organizovanom i delimično simulovanom javnom raspravom, stigao je navodno pozitivan izveštaj Venecijanske komisije. Otprilike u to vreme je formirana i nova sudijsko-tužilačka organizacija, ovog puta pro-vladina, kao protivteža Društvu sudija Srbije i Udruženju tužilaca koji su tradicionalno okrenuti otvorenoj i oštroj kritici usmerenoj ka odnosu izvršne i zakonodavne vlasti prema sudstvu i tužilaštvu. Izveštaj Venecijanske komisije je predstavljen kao stav Evrope o tome da su planirane izmene Ustava predviđene na dobar način, iako se radi o izveštaju čija autentičnost je ostala pod znakom pitanja, a i da nije, on bi se odnosio tek na stav da predviđena rešenja nisu u suprotnosti sa standardima EU, ali ne i da su dobra ili najbolja sa Srbiju. Prava javna rasprava je izostala, a ministarstvo se postaralo da se na okruglim stolovima pojave i marginalna udruženja u koja su, radi obezbeđenja dovoljno glasne podrške, po potrebi ubacivani pravnici koji sa tim udruženjima do tada nisu imali nikakve veze. Na ovim okruglim stolovima ravnopravno su učestvovali građani sa sudijama najviših sudova i strukovnim udruženjima. Uglavnom, rasprava je bila jalova.

Ideja o uspešnoj reformi pravosuđa kroz ovakvu izmenu Ustava je u najvećoj meri zamagljivanje pogleda na loše stanje koje će potrajati. Očigledno je da Evropska komisija to nije prihvatila i zato imamo negativan stav o napretku u pregovorima. Za unutrašnje prilike je ovaj projekat ipak poslužio svrsi. O izmenama Ustava se raspravlja u stručnoj javnosti, bez obzira na to što se ne zna kada će biti pokrenut postupak izmena i da li će do izmena Ustava uopšte doći. Time se značajno skreće pažnja sa problema koji se mogu popraviti u kratkom roku i to bez komplikovanih i dugotrajnih izmena propisa.

Velika većina sudija u Srbiji sudi u neuslovnim sudnicama i radi u još lošijim kancelarijama. Zgrade sudova su stare i dotrajale, a nameštaj izgleda kao da je odavno trebalo da bude na otpadu. Umesto da se konačno uvede tonsko (i video) snimanje suđenja, sudije i dalje diktiraju zapisnike nakon što saslušaju stranke ili svedoke. To je način rada koji je napušten u svim savremenim sistemima i smatra se krajnje anahronim i neprimerenim trećoj deceniji 21. veka. Nakon održanih ročišta stranke ili advokati moraju da predaju odštampane taksene marke, a u nekim sudovima se traži i pisanje posebnog podneska kojim se moli kopija zapisnika. Nakon toga se dobija odštampana kopija. Osim u malom broju (uglavnom privrednih) sudova ne postoje skenirani predmeti. Ne postoji ni mogućnost pristupa spisima od strane advokata preko on line platforme i posebne identifikacije koja bi za to bila odobrena. Veći deo sudija je preopterećen predmetima, pa nose predmete kući i rade vikendom da bi ispunili normu u broju napisanih presuda. U sudnicama je uobičajeno da se vidi plastično kuvalo za kafu, a ne retko i ostaci doručka sudije, pomoćnika ili zapisničara. U sudovima nema mesta koje bi sudijama, tužiocima, zaposlenima, ali i advokatima omogućilo da na dostojan način provedu pauzu i okrepe se. Stranke zbog malih sudnica nemaju pristojnu udaljenost od sudije niti međusobno.

Nema detaljno planiranog ni ostvarenog usavršavanja i specijalizacije sudija i tužilaca, a advokati, iako im se takve mogućnosti nude, retko se odazivaju jer nemaju obavezu da to čine. Disciplinski postupci protiv advokata su spori i najčešće nedelotvorni, delimično zbog loših propisa, a delom zbog zastarele organizacije i volonterskog principa rada u advokatskim komorama. Osnovna pristojnost u komunikaciji između učesnika u pravosuđu je na niskom nivou, a kolegijalnost i svest o tome da svi radimo isti posao i zavisimo jedni od drugih je gotovo iščezla. Nadripisarske agencije uništavaju kvalitetne advokate koji se pridržavaju profesionalnog kodeksa. Političke veze, korupcija i povezanost sa saobraćajnom policijom, lekarima i nadripisarskim agencijama i udruženjima je postao jedini siguran izvor posla i prihoda za advokate.

Osim zidanja novih sudskih zgrada, a ni to nije previše komplikovano i zahtevno ako pogledamo kako niču tržni centri, sve ostalo se može rešiti relativno efikasno, uz ulaganja koja bi bila srazmerno mala u odnosu na ono što bi se dobilo. Sistem snimanja suđenja bi u rekordnom roku popravio i brzinu suđenja, adekvatnost zapisa sa suđenja ali i način međusobnog ophođenja učesnika u postupku. Način ispitivanja svedoka u krivičnom postupku, posebno unakrsnog ispitivanja, bi konačno dobio smisao, a ceo postupak bi napravio veliki kvalitativni napredak.

Za mesec dana aktivnosti tužilaštva i policije, uz posebne dokazne radnje (tajni nadzor komunikacije i drugo) potpuno bi bila sprečena koruptivna veza između nadripisarskih agencija, policije, lekara i advokata. Posebno napominjem da se ovde, između ostalog, radi o najtežem obliku primanja mita jer se za nagradu u novcu koji dobijaju službena lica, agencijama otkrivaju podaci o ličnosti koji su zaštićeni zakonom, a sve je usmereno na zabranjenu lukrativnu delatnost koja za posledicu ima i gušenje advokature. Advokatura je i ovako značajno uzdrmana zbog velikog povećanja broja advokata i konstantnog oduzimanja posla uvođenjem novih pravosudnih profesija. Ako neko ima dilemu da li je samostalna i snažna advokatura značajna za nezavisno pravosuđe, podsetiću da je advokatura jedina profesija koja građanima pruža pravnu pomoć i bez koje nema ostvarenja osnovnih ljudskih prava, od prava na pristup sudu (pravdi) do delotvorne odbrane u krivičnim postupcima.

Tužilaštvo mora dobiti na značaju kroz daleko veći stepen samostalnosti (do nezavisnosti), sa većim stepenom autonomije u donošenju odluka ali i odgovornosti samih zamenika javnih tužilaca. Rezultati rada zamenika tužilaca bi time postali merljivi, a njihovo napredovanje bilo bi povezano sa rezultatima. Mora se promeniti strogi hijerarhijski princip organizacije tužilaštva koji je prevaziđen. Treba uvesti „pravosudnu“ ili „tužilačku“ policiju koja će biti izmeštena iz ministarstva unutrašnjih poslova i stavljena pod direktnu nadležnost tužilaštva. Sektor unutrašnje kontrole policije mora biti izostavljen iz nadležnosti Ministarstva unutrašnjih poslova i dobiti status ili posebne agencije ili biti stavljen u nadležnost pravosuđa.

O svakom delu ovog predloga za unapređenje rada pravosuđa je moguće napisati posebnu detaljnu studiju, ali teško da bi iko ko se bavi pravosuđem mogao da ospori potrebu za sugerisanim promenama.

I sada dolazimo do pitanja zašto onda tapkamo u mestu. Da li je moguće da izvršna vlast od koje u najvećoj meri zavise pozitivne promene, ne želi da ih sprovede? Šta se time može izgubiti? Zašto ne omogućiti sudijama, tužiocima i advokatima bolje uslove rada? Da li je delotvoran i efikasan pristup pravdi zbog nečeg problem za ostale dve grane vlasti?

Odgovor možda treba tražiti ovde: ili izvršna vlast smatra da je stanje u pravosuđu dobro i da ništa ne treba menjati (ili da bar ne treba žuriti s tim), ili ne želi nezavisno sudstvo. Drugu mogućnost u ovom tekstu neću posebno analizirati.

Ako misle ovo prvo, prevarili su se. Stanje nije dobro. Sudije, tužioci i advokati koji su morali da pređu dug i težak put kroz svoje karijere i da posvete značajan deo života svojim profesijama, nisu zadovoljni. A ne radi se o poslovima koji su preduzetnička avantura. Opredeljenje za ove profesije je doživotno opredeljenje. Nisu zadovoljni ni građani kada ih muka natera da imaju posla sa pravosuđem. Pa ko je onda zadovoljan? Retko je čuti da neko ko je izgubio parnicu hvali sud. Ali predsednik Srbije je nakon što je dobio prvostepenu presudu kojom je obavezan na plaćanje Bošku Obradoviću 200.000 dinara izrazio određenu vrstu zadovoljstva. Čuli smo od Vučića da je ta presuda dokaz da je srpsko pravosuđe nezavisno i da se njime ne upravlja iz političkih centara.

Sigurno je da je pravosuđe puno časnih profesionalaca i da ima puno sudija na koje niko ne može da utiče. To i dalje ne znači da je pravosuđe nezavisno, a još manje da je stanje u pravosuđu dobro. Za nezavisno i dostojanstveno sudstvo je potrebno dati mnogo više od 200.000 dinara, a pre svega je potrebna dobra volja i ideja o nemerljivom značaju takvog pravosuđa. Nije dobro ni da predsednik koristi svoj predmet za promociju napretka Srbije u ostvarenju obaveza iz pristupnih pregovora.

Za značajne promene je potrebno odreći se političkog uticaja na Visoki savet sudstva, Državno veće tužilaca i na predsednike sudova. Potrebno je na najvažnija mesta koja spajaju Narodnu skupštinu i Vladu sa pravosuđem postaviti pravnike po principu stručnosti i ugleda, a ne zasluga i odanosti. Treba podstaći sudije i tužioce da učestvuju u javnim raspravama o stanju u pravosuđu i zakonodavstvu, podsetiti ih da se njihov glas daleko čuje i negovati svako drugačije mišljenje. A onda uraditi i sve ovo što je napred napisano. Pa zatim još mnogo više. Možda ni to ne bude dovoljno, ali vredi pokušati.

Autor je advokat, predsednik Advokatske komore Vojvodine i nacionalni predstavnik Advokatske komore Srbije u Međunarodnoj uniji advokata.

Peščanik.net, 19.01.2021.

Srodni link: Aleksandar Maršavelski – Cijena pravosuđa

REFORMA PRAVOSUĐA