Vladimir Beljanski je u svom zadnjem tekstu na Peščaniku postavio pitanje „Koliko košta nezavisno pravosuđe?“ Njegov odgovor je da je za „nezavisno i dostojanstveno sudstvo potrebno dati mnogo više od 200.000 dinara“ koliko je Prvi osnovni sud u Beogradu dosudio Bošku Obradoviću u tužbi protiv predsjednika Aleksandra Vučića.
Sam Vučić je izjavio komentirajući tu presudu, prema kojoj je odgovoran za uvredu zbog toga što je za lidera Dveri rekao da je lopov i fašist, da je ona dokaz nezavisnosti srpskog pravosuđa. U toj izjavi je sve pogrešno, osim što je Vučić doista odgovoran jer je Obradovića nazvao lopovom. Niti je etiketiranje lidera Dveri fašistom uvreda, niti je srpsko pravosuđe nezavisno, a niti je ova presuda dokaz da je nezavisno. Idemo redom.
Smije li i pod kojim uvjetima jedan političar nazvati drugog „lopovom“? Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu se bavio upravo tim pitanjem u dva predmeta. Tako se poznata ukrajinska političarka Julija Timošenko borila s etiketom „lopova“ u predmetu Vitrenko i ostali protiv Ukrajine, a u drugom predmetu je pokojni Boris Njemcov „lopovom“ nazvao moskovskog gradonačelnika Jurija Lužkova (Kommersant i ostali protiv Rusije). Prijeđimo na činjenice i osnovne pravne standarde Suda u Strasbourgu.
Natalija Vitrenko je bila predsjednica političke stranke u Ukrajini koja se kandidirala na parlamentarnim izborima 2002. Jedan od televizijskih kanala zakazao je debatu između nje i Julije Timošenko koja je bila otkazana u zadnji čas. Budući da nije bila svjesna tih činjenica, Vitrenko je ušla u televizijski studio mimo zaštitara i tijekom izravnog prijenosa izjavila: „Definitivno je znala da ću dokazati da je bila lopov… Namjerno nije došla ovdje i nikada neće isprati svoju krivnju“. Središnje izborno povjerenstvo dalo je službeno upozorenje gđi Vitrenko, utvrdivši da je prekršila izborni zakon i ustavno načelo pretpostavke nevinosti, a Timošenko je pokrenula i postupak za klevetu protiv Vitrenko. Sud je utvrdio povredu prava na presumpciju nevinosti gđe Timošenko s obzirom da nije osuđivana za krađu ili slično kaznenog djelo. Pritom je sud naredio da se gđi Timošenko osigura televizijski demanti od 50 sekundi, a da trošak emitiranja plati Vitrenko. Vitrenko se žalila bezuspješno argumentirajući da je izraz „lopov“ vrijednosna prosudba dopuštena u političkom diskursu. Sud u Strasbourgu je, međutim, utvrdio da je u konkretnom slučaju riječ „lopov“ sugerirala umiješanost u kriminalne radnje te da to nije bila puka vrijednosna prosudba već neistinita činjenična tvrdnja. Premda se radi političarkama koje u žestokoj televizijskoj raspravi mogu prekoračiti određene granice koje inače nisu dopuštene, ovakvo iznošenje neistinitih optužbi – pogotovo u odsutnosti gospođe Timošenko – po mišljenju Suda nije bilo dopušteno. Stoga, upozorenje koje je izdalo ukrajinsko Središnje izborno povjerenstvo, kao i sankcije koje su izrekli sudovi, predstavljali su dopušteno uplitanje u pravo Vitrenko na slobodu izražavanja koje je bilo „propisano zakonom“ i slijedilo je legitimni cilj zaštite „ugleda ili prava drugih“.
U drugom predmetu je u vrijeme moskovskih lokalnih izbora 2009. godine, Boris Njemcov je objavio izvještaj Lužkov: Rezultati u kojem je na 40 stranica, navodeći izvore i dokaze, objasnio široko rasprostranjenu korupciju za vrijeme 17-godišnje vladavine gradonačelnika Moskve Jurija Lužkova: „Korupcija u Moskvi nije samo problematična, ona je sustavna. Za mnoge je Moskovljane javna tajna da je korupcija prožela sve razine moskovske uprave. Očito nam je da su Lužkov i njegova supruga dali štetan primjer. Samo u proteklih deset godina Lužkov je potpisao na desetke naredbi kojima je omogućio svojoj supruzi da… postane jedina Ruskinja koja ima osobno bogatstvo veće od milijardu dolara… To znači da je Lužkov, tijekom svog mandata gradonačelnika, [također] postao milijarder“. Nakon toga su novine Kommersant objavile članak u kojem je Njemcov dao izjavu: „Potpuno se slažem… da smo Lužkov i ja ljudi različitog kalibra: smatram da je Lužkov korupcionaš i lopov dok ja nisam ni jedno ni drugo!“ Lužkov i gradska vlast su podnijele tužbu za klevetu uslijed čega su Njemcov i izdavačka kuća Kommersant bile osuđeni da plate Lužkovu svaki po 500.000 rubalja (tada 11.430 eura) te da objave ispravak. Žalbe su bile neuspješne do Strasbourga. Europski sud za ljudska prava je ovom predmetu osudio Rusiju zbog povrede prava na slobodu izražavanja (u međuvremenu ubijenom) Borisu Njemcovu, izdavačkoj kući, kao i autorici članka kojoj je Njemcov dao izjavu. Premda je uplitanje u slobodu izražavanja imalo zakonsku osnovu u ruskom Građanskom zakoniku i težilo je legitimnom cilju – zaštiti ugleda ili prava drugih – valjalo je utvrditi je li ono bilo „neophodno u demokratskom društvu“. Kako je Njemcov postupao u svojstvu oporbenog političara objavljujući izvještaj utemeljen na istraživanju potkrepljenom dokazima protiv vladajućeg gradonačelnika i njegove žene, pri čemu je Lužkov bio glavni kandidat za novog gradonačelnika na izborima, takva slobodna razmjena informacija je nedvojbeno bila od javnog interesa za građane Moskve. Sud u Strasbourgu je pritom istakao da je preduvjet slobodnih demokratskih izbora slobodna javna rasprava (kakve npr. u Srbiji nema) te da su se zahtjevi zaštite ugleda gradonačelnika morali vagati s interesima otvorene rasprave u predizbornoj kampanji, koji u ovom slučaju pretežu. Sud je priznao da su riječi „korupcionaš“ i „lopov“ snažne riječi koje sugeriraju umiješanost u kriminalne radnje, ali nepostojanje kaznene osude ne isključuje nužno stvarnost navodnih činjenica, posebno tamo gdje takvi navodi još nisu službeno istraženi (kao npr. brojne afere naprednjaka u Srbiji). Konačno, Sud je zaključio i da je ukupna odšteta od milijun rubalja bila neuobičajeno visoka.
Iz navedenog proizlazi da Vučić nema pravo Obradovića nazivati lopovom bez dovođenja u vezu s izvorima odnosno dokazima da je nešto protupravno prisvojio, a pogotovo to ne smije učiniti u televizijskom nastupu dok lider Dveri nije prisutan u studiju i ne može se braniti. Radi se stoga o čistom vrijednosnom sudu koji predstavlja uvredu. Odgovornost za uvredu je u Srbiji propisana Zakonom o obligacionim odnosima i nužna je u demokratskom društvu kako se ne bi takvim omalovažavajućim izjavama diskreditirali politički protivnici (kao što to vladajući uporno čine nazivajući sve opozicijske lidere lopovima), a dosuđena naknada štete je slijedila legitimni cilj zaštite ugleda i prava drugih. Što se tiče Vučića, on je sam rekao mu ne smetaju uvrede, ali da mu je jedino odvratno kad ga nazivaju „lopovom“. Pa ipak, Obradović, a i bilo tko drugi, ima pravo počastiti ga tim nadimkom s obzirom na to da su ozbiljni istraživački novinari otkrili brojne afere koje ukazuju da su Vučić i njegova stranka ogrezli u lopovluk. Materijala ima puno: od „sitnog“ lopovluka na božićnoj rasvjeti, fontanama i spomenicima u Beogradu, preko netransparentnih ugovora oko Beograda na vodi, ulaska Etihada, prodaje Galenike i koncesije Aerodroma „Nikola Tesla“, afere Krušik, pa sve do Jovanjice kao najveće afere koja direktno vodi do Vučića.
Ipak, nije Vučić za sve kriv – nije kriv što je rekao Obradoviću da je fašist. Ali neka prvo vidimo argumente iz presude Osnovnog suda u Beogradu: „kvalifikativ „fašista“, koji je… jasno uvredljiv kako u kontekstu u kome ga je tuženi upotrebio… budući da se „fašistom“ označava pobornik fašističke ideologije, koja je totalitarna i diskriminatorska… imajući u vidu da su fašisti izazivali ogromna stradanja u Srbiji tokom Drugog svetskog rata, zbog čega ovaj izraz u našoj zemlji nosi sa sobom izuzetno negativnu konotaciju jer se istim označava okupator ili suradnik okupatora, a što tuženom, kao predsedniku države i političaru sa višedecenijskim iskustvom, prilikom davanja ovakve izjave nije moglo biti nepoznato. Pored toga što je termin „fašista“ uvredljiv za tužioca kao pojedinca, on je uvredljiv i za tužioca kao predsednika političke partije koja je u momentu davanja izjave bila parlamentarna.“
A sada da vidimo koji su standardi Europskog suda za ljudska prava. Poznat je slučaj u kojem je austrijski novinar Hans-Henning Scharsach nazvao pojedine članove ekstremno desne stranke Jörga Haidera „podrumskim nacistima“ (Kellernazi), uslijed čega je bio osuđen na novčanu kaznu, kao i njegova novinska agencija (Scharsach i News Verlagsgesellschaft mbH protiv Austrije). Međutim, Sud u Strasbourgu je i ovdje ukazao na važnost činjenica tko, u odnosu na koga i u kojem kontekstu upućuje uvredljiv sadržaj. Ovdje se radilo o novinaru koji je u političkom kontekstu kritizirao ekstremno desnog političara, dakle, u sferi u kojoj su granice slobode govora šire nego u odnosu na privatne osobe. Sud u Strasbourgu je tako osudio Austriju jer je novčano kažnjavanje novinara u ovom predmetu predstavljalo nedopušteno zadiranje u slobodu govora koje niti je bilo razmjerno cilju koji se želio postići niti je bilo nužno u demokratskom društvu.
Ima li sličnosti? Podsjetimo se da su Dveri počele svoje političko djelovanje kao opskurna ekstremno desna organizacija i, premda nije nikad otvoreno prihvatila fašističku ideologiju, nedvojbeno je prihvaćala odnosno prihvaća neke elemente neofašizma kao što su ultranacionalizam, ksenofobija i antiimigracijska politika. Potpuno suprotno onome što je Osnovni sud u Beogradu zaključio, to što je Vučić predsjednik države i političar, a Obradović predsjednik opozicijske parlamentarne stranke, daje im veću slobodu govora da koriste uvredljive sadržaje u političkom diskursu pa i da se međusobno nazivaju fašistima. To, uostalom, i nije daleko od istine s obzirom i na Vučićevu radikalsku prošlost.
Stoga, valja zaključiti da je ova presuda jedan usiljeni privid nezavisnosti srpskog pravosuđa. Lako je Vučiću pretrpjeti trošak od 200.000 dinara, a neće ga zaboljeti ni trošak sudskog postupka od 54.700 dinara, kada mu više vrijedi tih šest listova s pečatom Osnovnog suda u Beogradu od žalbe kojom bi možda mogao i prepoloviti taj iznos. Više mu vrijedi presuda u fascikli koju će nositi europskim liderima kao nesumnjivi dokaz da je srpsko pravosuđe nezavisno – toliko nezavisno da čak presuđuje i na štetu njegovog predsjednika, pardon, predsjednika države.
A sve se to događa upravo dok predsjednik Vučić namješta političkog poltrona za predsjednicu Vrhovnog kasacionog suda (VKS), najvišeg suda u državi – osobu koju je tamo doveo tek prije nešto više od 2 godine s iskustvom apelacijskog suca od tek 5 godina – daleko ispod svake kompetencije (osim što je oslobodila par ljudi iz kriminalnog miljea). Koliko je pravosuđe u Srbiji nezavisno svjedoči činjenica da se nitko drugi nije ni usudio prijaviti na natječaj. Jedan je jedini kandidat za predsjednika VKS, najvišeg suda u državi, osoba koja je na tom sudu tek nešto više od 2 godine, a pored svih doajena srpskog sudstva koji tamo sjede već 10-20 godina. Uz to, buduća predsjednica VKS čiji će izbor potvrditi Narodna skupština je kuma ministrice pravde – čime je osigurano kumstvo i jedinstvo zakonodavne, izvršne i sudske vlasti u sferi pravosuđa, a sve pod jednim čovjekom.
Čak i da je Osnovni sud u Beogradu osudio Vučića na svih milijun dinara koliko je Obradović tražio, bilo bi malo. Jer taman kada uplati tih 254.700 dinara, pravosuđe će biti njegovo.
Autor je docent na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu na Katedri za kazneno pravo.
Peščanik.net, 23.01.2021.
Srodni link: Vladimir Beljanski – Koliko košta nezavisno pravosuđe?
REFORMA PRAVOSUĐA