- Peščanik - https://pescanik.net -

Komisija častila Koleta

Valjda zaokupljenoj „mlečnim skandalom“, javnosti je potpuno promakla odluka Komisije za zaštitu konkurencije kojom se firmi Sunoko, odnosno Miodragu Kostiću, dozvoljava da kupi Helenik šuger.

Time je potvrđena najava koja se na sajtu Novog magazina našla pre tri meseca. Da podsetimo, Kostić je prošle godine pokazao nameru da kupi Helenik šuger, ali mu antimonopolska komisija to nije dozvolila. Kostić se žalio Upravnom sudu koji je, ne upuštajući se u sadržinu spora, zbog proceduralnih grešaka u prvobitnom postupku, predmet vratio Komisiji na ponovno odlučivanje. Krajem oktobra pisali smo da „u Komisiji sada postoji raspoloženje da se ranije doneta odluka promeni“. To se, dakle, ovih dana i obistinilo.

Ono što je u toj odluci zanimljivo, jeste da je Komisija istovremeno Kostiću naložila da proda jednu od dve šećerane koje poseduje grčka kompanija. Komisija takvu svoju odluku objašnjava namerom da se Kostićev udeo na tržištu smanji. Ako bi kupio obe šećerane, “Crvenku” u istoimenom mestu i “Šajkašku“ u Žablju, Kostić bi imao oko 80 odsto tržišta; sa jednom manje imaće 65 odsto, tvrdi Komisija.

Problematično je to što je Komisija tačno propisala koju šećeranu mora da proda – onu u Žablju. Šta je tu, da kažemo, sumnjivo? Pa, u najkraćem, to što na taj način Komisija savršeno ide na ruku Kostiću. Jer, njemu ta šećerana i ne treba. Ona u Crvenki je super šećerana, nova, moderna, efikasna.

Šećerana u Žablju je zastarela, malo je verovatno da će iko hteti da je kupi, a Kostiću bi dobro došlo da je se otarasi. U drugim lako može da nadoknadi to što bi izgubio gašenjem „Šajkaške“.

Uostalom od četiri koje sada ima – Vrbasu, Pećincima, Kovačici i Baču – ova poslednja ni sada ne radi. Svako ko se imalo razume u industriju šećera u Srbiji sve to zna. Prosto je nemoguće da to ne zna Komisija za zaštitu konkurencije.

Novi magazin, 21.02.2013.

Peščanik.net, 21.02.2013.


The following two tabs change content below.
Mijat Lakićević, rođen 1953. u Zaječaru, završio Pravni fakultet u Beogradu 1975, od 1977. novinar Ekonomske politike (EP). 90-ih saradnik mesečnika Demokratija danas (ur. Zoran Gavrilović). Kada je sredinom 90-ih poništena privatizacija EP, sa delom redakcije stupa u štrajk. Krajem 1998. svi dobijaju otkaz. 1999. sa kolegama osniva Ekonomist magazin (EM), gde je direktor i zam. gl. i odg. ur, a od 2001. gl. i odg. ur. 2003. priređuje knjigu „Prelom 72“ o padu srpskih liberala 1972. 2006. priređuje knjigu „Kolumna Karikatura“ sa kolumnama Vladimira Gligorova i karikaturama Coraxa. Zbog sukoba sa novom upravom 2008. napušta EM (to čine i Vladimir Gligorov, Predrag Koraksić, Srđan Bogosavljević…), prelazi u Blic, gde pokreće dodatak Novac. Krajem 2009. prelazi u NIN na mesto ur. ekonomske rubrike. U aprilu 2011. daje otkaz i sa grupom kolega osniva nedeljnik Novi magazin, gde je zam. gl. ur. Dobitnik nagrade Zlatno pero Kluba privrednih novinara. Bio je član IO NUNS-a. Sa Mišom Brkićem ur. TV serije od 12 debata „Kad kažete…“. Novije knjige: 2011. „Ispred vremena“ o nedeljniku EP i reformskoj deceniji u SFRJ (1963-73); 2013. sa Dimitrijem Boarovim „Kako smo izgubili (Našu) Borbu“; 2020. „Desimir Tošić: Između ekstrema“; 2022. „Zoran Đinđić: prosvet(l)itelj“.