- Peščanik - https://pescanik.net -

Kumanovske magle i komentari

Foto: AP

Seni dede Milana S. Đorđevića – od pisca ovih zapisa.

U oktobru će početi slavljenje stogodišnjice balkanskih ratova, pripreme i kod nas i u svetu su u toku – sećanja naviru sama.

I tuđa sećanja su naša jer u nama traju – šta će o tim ratovima kazati ljuti Radoš Ljušić već znamo, a šta će reći bugarski i makedonski istoričari te oni u svetu to ćemo videti. Zdravičarski su preplavljeni udžbenici, a u istoriografiji – haos. A oni starci – učesnici ratova – su govorili i sporili, ko je kaplar ko je podnarednik i ko je dao kralju  P. Karađorđeviću u ledenim gudurama Albanije one vunene čarape, nikad kraja, to je ogromna kolekcija čarapa i legendi o njima. Pa onda onaj pukovnik Janošević pod Kumanovom i kuršum za vojnika za najmanju neku neposlušnost, pred strojem. Voja Zmija – to je Voja Tankosić – i priča o vojvodi Radomiru Putniku. Taj je bio porodična legenda. I onaj klanac a naokolo padine, nikako iz njega da izađu jer kako krenu Zeki – paša ih čeka s redifskim bataljonom – to su rezervisti posebno obučeni – a sve izvidnice govore da je pred njima obična baterija koja se lako tuče. Danima tako dok se jedan podnarednik nije dosetio da je problem pop koji razvrće ovce po padinama, i šalje Turcima signale – uhvatili su ga i osuđen je na smrt. Milane – ubij ga – bila je komanda – skidao sam pušku, ruke su drhtale, i odjeknuo je pucanj i pop se okrvavljen srušio kraj koca. U četi je bio još jedan Milan i jedva je čekao da nekog ubije. Zeki – paša odano služi svom Sultanu i razmešta redifsku diviziju, ali i Radomir Putnik je imao „keca u rukavu“ – on je uključio paravojne četničke i komitske odrede. Tako su činili i Bugari sa svojim komitama i Grci – za njih je Makedonija bugarska kao što je srpska bila za naše i tako dalje. Beda srpska, bugarska te makedonska i cincarska nikog i nije zanimala, a ona arnautska tek nikog. I sada mudraci. Oni spore jesu li ti naši dedovi bili osvajači ili oslobodioci. A Otomanska imperija bi se raspala „i bez našeg zla“, raspadala se već od sopstvenog zla na Balkanu, bila je je bolesnik na Bosforu. A oni pričaju  i glas mrmori da ostane nama. Ginuli su, ostalo je njih desetak negde u maglama na Kumanovu, lutali su i odjednom su ugledali vojvodu Radomira Putnika na – to je obavezno – belom konju koji im je kazao – Bog pomogao junaci. A odgovorili smo iz „hiljadu grla“ – Bog ti pomogao Vojvodo. Ne lažu oni mnogo, samo onako epski kako su ih naučili kaplari i narednici. A onu pesmu deda nije baš voleo ne znam zašto:

Za Slivnicu Bregalnicu –

za Kosovo Kumanovo.

Na red su sada došli nadri-istoričari i pesnici koji lažu u pravom smislu. Bukvalno lažu. Već negde početkom devedesetih godina laži su ozvaničene. Ono što je počinjalo u Bosni – ono ludačko klanje ričardovsko i sumanuto – proglašeno je trećim balkanskim ratom. Baš tako su govorili general Mladić i Karadžić i u Beogradu zvaničnici SANU i pesnici – lažovi koji posustajali nisu. Oni su kopirali ono zlo iz prošlosti a neke oslobodilačke namere iz onog doba su pretvarali u novo zlo. Onda je došlo još jedno Kumanovo ono Miloševićevo u zdanju sreskog načelštva nasred Kumanova.  Ušli su Miloševićevi generali – posle klanja na Kosovu – i pred brigadnim generalom Džeksonom potpisali kapitulaciju. Trajalo je to samo sedam minuta. Kumanovska magla je bila tokom noći zaista gusta. A Kumanovo je u Makedoniji bilo i sada je – kao onda što je bilo. Teče priča, starci ne lažu, ali pesnici i istoričari ništa drugo ne rade nego lažu. To je bio Treći balkanski rat kažu. A glas dedin čujem često, kako starimo sa mrtvima sve više razgovaramo. I onda sam ga čuo na Volterovom bulevaru u Parizu – kod onog kafića nedaleko od velike knjižare –  i dao sam poslednjih trideset eura za knjigu Lava Trockog – Les guerres balkaniques 1912 – 1913.

Bio je lep oktobarski dan u ovom modernom Vavilonu dok su se s visova versajskih kovitlali pramenovi neke ljubičaste velegradske magle.

A knjiga ima na biblijskom papiru blizu hiljadu strana sa fotosima i u njoj mnogo dokumenata. U pristupu francuski istoričar kaže da se ovo na Balkanu sada ne može bez ovoga razumeti i to me je ohrabrilo da prežalim onih trideset eura. Bio je Lav Trocki u Beogradu i iz grada je pisao iz dana u dan za velike ruske listove. Na nekim slikama kao da prepoznajem dedu sa „berdankom“ u rukama negde tamo pod Kumanovom u onim maglama ratnim. Razgovarao je Trocki sa svima i sa N. Pašićem i sa vojvodama i sa pesnicima – sve isto. I sa D. Tucovićem. „Sinoć smo kod trgovačke kasine odrali Trockog na kartama“ piše Tucović sestri Cani u pismu, a on je znao ono o čemu je deda govorio. Klanje u Bosni, na Kosovu traje i govore o trećem pobedonosnom balkanskom ratu. Istoričari zapenili od govorenja zlo se zlom ne leči. Magle kumanovske su još u glavama i još se slave pobede koje to bile nisu, a laže se o pobedama koje su to bile. Nikog mi oslobodili nismo, samo smo stekli nove neprijatelje. Bila je magla i tada i sada je – u glavama istoričara posebno. Ona gusta kumanovska u kojoj su odstupili redifi Zeki-paše. Šta će o tome reći naši istoričari to znamo, a šta će reći makedonski i bugarski te albanski i to znamo ili možemo pretpostaviti. Nije deda pod Kumanovom bio osvajač ni terorista, ne – Turska je već bila propala ali mi i danas ratujemo s „turcima“ i nikako da ih pobedimo. I oni ratuju sa „srbima“ i nikako da ih potamane. A onog Lava Davidoviča Bronštajna Trockog niko i ne čita. Sve je do najsitnijih detalja opisao, svakog je poznavao lično. I u oktobru će mnogi ponavljati da je ono u Bosni i na Kosovu bilo treći balkanski rat, ali ni tu nije sva nevolja. Neki mitropolit naš predviđa – piše u engleskim novinama a prenose i naše – da će biti i četvrtog balkanskog rata jer „Srbija je nezadovoljna“ ovim što je do sada bilo. Briga njega i za Trockog i za Tucovića on živi od magle kumanovske. One magle u kojoj se deda Milan umalo nije izgubio. Ranjen je tada no odmahivao je rukom – „samo me okrznulo tursko tane“, ništa mi nije bilo, jer koliki su poginuli pred mojim očima. I od turskog kuršuma i od revolvera Voje Zmije ili pukovnika Janoševića koji je poznavao samo „degenek“ za vojnika – to mu je šamar da krv počne da lipti – i kuršum za nekog ko odbije da izvrši naređenje. Slušaćemo u oktobru bugarske istoričare a ruski već preštampavaju Lava Trockog. Slušaćemo i albanske i grčke i tako redom. U Evropi su se istoričari već izjasnili. Neće se oglasiti deda naš Milan naravno, redov Moravske divizije trećeg bataljona udarnog pod komandom Vojvode Radomira Putnika to je onaj kome je general R. Mladić ukrao kapu. Direktno sa spomenika.

Jesenje magle su lepe i to čak deluje tako, ali magle u glavama su grozne – one kumanovske još traju.

Zapisi iz palanke

Peščanik.net, 22.07.2012.

MAKEDONIJA

The following two tabs change content below.
Mirko Đorđević (1938-2014), objavio veliki broj knjiga: Osmeh boginje Klio 1986, Znaci vremena 1998, Sloboda i spas – hrišćanski personalizam 1999, La voix d`une autre Serbia, Pariz 1999, Legenda o trulom Zapadu 2001, Sjaj i beda utopije 2006, Kišobran patrijarha Pavla 2010, Balkanska lađa u oluji 2010, Oslobođenje i spasenje 2012, Pendrek i prašina 2013, Negativna svetosavska paralipomena 2015. Sarađivao sa međunarodnim stručnim časopisima, priredio mnoge knjige, prevodio sa ruskog i francuskog. Redovni saradnik časopisa Republika i portala Autonomija i Peščanik. Bio je član Foruma pisaca, PEN kluba, član Saveta Nezavisnog društva novinara Vojvodine i dobitnik nagrada: Konstantin Obradović 2007, Dušan Bogavac 2008, Vukove povelje 2008. i Nagrade za toleranciju među narodima Vojvodine 2009.

Latest posts by Mirko Đorđević (see all)