- Peščanik - https://pescanik.net -

Ledeni dani na Majdanu

Foto: Sergei Grits, AP

Sa prozora hotela “Ukrajina”, gde obično odsedaju turisti, pa i pisci koji svojim književnim poslovima stignu u Kijev, pruža se jedinstven pogled na Majdan, odnosno Trg nezavisnosti kojim dominira ogroman prostor. Ne može se lako prepešačiti. Unaokolo su masivne zgrade sa čijih krovova se otvara sadržaj ovog trga kao na dlanu. Upravo taj trg je mesecima poligon demonstrantima koji su se suprotstavili proruskoj politici predsednika Viktora Janukoviča. Sve je počelo odlukom ukrajinskog predsednika da odbije “ponižavajuću” ponudu iz EU i prikloni se ruskom finansijskom aranžmanu, kreditu od petnaest milijardi dolara koji bi trebalo da stigne u tranšama tokom ove godine. Strah od bankrota i gubitka vlasti, Janukoviča je opredelio za rusku opciju, što je prouzrokovalo duboke nemire u društvu. Predvođeni desničarskim političkim liderima i jednim bivšim bokserom, Vitalijem Kličkom, za koga nemačka kancelarka Angela Merkel misli da bi se mogao preoblikovati u evropskog lidera na način jednog Aleksandra Vučića (ali bez ratne prošlosti), ovi protesti su za dva duga meseca prešli put od mirnih demonstracija protiv katastrofalne predsedničke odluke do sveobuhvatnog zahteva za temeljnim promenama i novim predsedničkim izborima, te puštanju na slobodu bivše premijerke Julije Timošenko. U međuvremenu je Vlada Ukrajine usvojila set veoma represivnih zakona protiv mirnih protesta i upotrebila nezapamćenu silu nad demonstrantima. Ti zakoni su bili na snazi sve do trenutka kada je premijer Mikola Azarov podneo ostavku, a predsednik Janukovič pozvao lidere opozicije na pregovore.

Pre nekoliko dana je austrijski Standard objavio otvoreno pismo ukrajinskog pisca Jurija Andruhoviča evropskoj javnosti pod naslovom “Mi branimo vaše vrednosti našom krvlju”. Andruhovičev insajderski pogled dinamizuje čitavu ovu sliku koja klizi poslednjih nedelja preko naših ekrana kao konstatacija da se u Ukrajini “nešto događa”. To nešto, međutim, dobilo je opasne dimenzije i Andruhovič, pozivajući građane Evrope da misle na demonstrante sa Majdana, govori zapravo o lakoći pada u diktaturu. Naime, 16. januara je ukrajinska Vlada usvojila represivne zakone kojima je zabranila svaki vid javnog protesta, za šta je bila zaprećena kazna do petnaest godina. Pisanje kritičkih tekstova se po njima tretiralo kao antidržavni akt “provokacije”, “klevete” i “izdaje”. Ovakvo stanje je trajalo deset dana kada je predsednik Janukovič delimično popustio pod pritiskom EU, nakon dolaska Ketrin Ešton i Štefana Filea. No u tih desetak dana došlo je do radikalne represije nad građanima. Konstitutivni element vladavine aktuelnog režima u Kijevu, Andruhovič vidi u permanentnom zastrašivanju građana. Demonstranti su dobijali SMS-ove sa opomenom da su “viđeni u zoni protesta”, podignut je veliki talas prebijanja, hapšenja, progona, a naposletku i ubijanja, i to snajperima, sa krovova susednih zgrada. Tokom deset ledenih dana, u Kijevu je stradalo između pet i sedam ljudi, piše Andruhovič u svom izveštaju, a nestalo ih je na desetine. Mnogi su odvođeni u zatvore a neki su dospeli u obližnje šume, gde su ih specijalci skidali do gole kože i maltretirali na mrazu, fotografišući promrzla tela puna masinica od batina. Jedan takav snimak je obišao svet. Više nije bilo bezbednog mesta, svedoči Andruhovič. Povređeni nisu smeli ni u bolnice, jer ih je po zakonu svaki lekar morao prijaviti; tako su mnogi ranjeni demonstranti uhapšeni. A dobro je poznato da kada država zavede diktaturu, institucije poslušno sprovode naredbe. S druge strane, ni stanovi više nisu bili sigurni. Bezbednjaci su provaljivali unutra, prevrtali i hapsili. Slično iskustvo ima i spisateljica Oksana Zabuško, potpredsednica ukrajinskog PEN-a, koja je poslala apel srodnim organizacijama za pomoć. Postoje svedočenja da je u ovom periodu, ukrajinskom “Berkutu” iz Rusije stigla pomoć u vidu visoko specijalizovanih kadrova i opreme za razbijanje demonstracija.

Konačno, susret Vladimira Putina sa kolegama iz Brisela odigrao se kao javni epilog majdanskih ledenih dana. Predsednik Evropske komisije Žoze Manuel Barozo je, citirajući Dostojevskog da “nesreća dolazi zbog onog neizrečenog”, izrazio svoju “duboku zabrinutost” zbog nasilja nad demonstrantima i medijima u Ukrajini. Putin je rekao da se radi o “opasnom ekstremnom nacionalizmu” pozivajući se na svoju bezbednjačku literaturu, iz koje je saznao da nesreća ne dolazi od neizrečenog već od izrečenog, tj. od “sveštenika iz zapadne Ukrajine koji je pozivao narod da na juriš zauzme Vladu i istrebi Ruse i Jevreje”. Dostojevski bi mu možda i poverovao, ali visoki evropski zvaničnici nisu, jer su oni pored Dostojevskog, o kome govore javno, ipak čitali i diplomatske izveštaje. Od Dostojevskog je slaba vajda u danima kada na ulicama zavlada teror. Jedino je Crnjanski verovao da bi se čitanjem Zlih duha mogla ublažiti bol od batina. Ne verujem da je iko od demonstranata mislio na Dostojevskog proteklih dana. Isto onako kako se gotovo niko od srpskih pisaca nije setio svojih ukrajinskih kolega. Kažem ovo iz prostog razloga jer srpska književna scena sa ukrajinskom ima jednu od najintenzivnijih razmena u Evropi. Ala Tatarenko, ukrajinska slavistkinja, tumači ovaj kulturni fenomen kao rezultat “postojanja raznovrsnih, zaista živih veza između srpske i ukrajinske književnosti”. Ona je sama prevela mnogo knjiga iz aktuelne srpske književne produkcije: od Milorada Pavića i Gorana Petrovića do Slobodana Vladušića i Vladimira Kecmanovića. Jedan takav izveštaj o uspehu sprskih pisaca u Ukrajini objavljen je baš u vreme kijevskih ledenih dana na jednom od domaćih književnih portala. Srpski PEN, s druge strane, još uvek se bavi katastrofalnim stanjem u domaćoj kulturi, zalažući se da država ostane dosledna “proklamovanim evropskim vrednostima”. Jurij Andruhovič nas, međutim, podseća da za te iste evropske vrednosti danas ginu mladi ljudi na ulicama Kijeva. Verujem da će ukrajinski srpski pisci sačekati da Putin obavi svoje, a onda će se spremiti za novu književnu ekskurziju u Lavov i Kijev. Dogodine.

Peščanik.net, 29.01.2014.

UKRAJINA

The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)