- Peščanik - https://pescanik.net -

Lepša istina

Radio emisija 19.11.2010, govori istoričarka: Dubravka Stojanović. 

Svetlana Lukić: Bliže se kraju ovi lepi novembarski dani, ulazimo u sezonu hladnih kiša, groznih susnežica, krsnih slava, srpskih i antisrpskih novih godina, rođendana Hristovih, školskih raspusta… Sve će početi da se zaustavlja. Napolje će izlaziti samo oni koji moraju i koji stvarno nešto rade, a takvih je sve manje. Jedino će punom parom raditi oružari, ministar vojni Šutanovac je u transu, u današnjem intervjuu se hvali kako je sklopio posao stoleća, vredan skoro pola milijardi dolara. Pravićemo neke vojne fabrike, kako se precizno izrazio, negde na severu Afrike. Baš me zanima da li te vojne fabrike imaju veze sa Libijom i našim velikim prijateljem Gadafijem.

Ovih dana učestala su razna istraživanja koja ispituju sve i svašta, svi mere bilo srpske nacije. Tako je i Galup zajedno sa Evropskim fondom za Balkan uradio jedno istraživanje koje je pokazalo neke zanimljive trendove a neki rezultati su, bar za mene, zapanjujući.

Na primer, uprkos uvreženom mišljenju da mnogo ljudi želi da pobegne iz ove zemlje, skoro 80% ispitanika je reklo da želi da ostane u Srbiji. Verovatno da deo objašnjenja leži u tome da ljudi s razlogom veruju da je na Zapadu zbog ekonomske krize mnogo teže naći posao, za neke od nas je kasno da idemo bilo gde i onda je lakše da svoju nemoć preimenujemo u želju da ostanemo u Srbijici. Čini mi se da deo objašnjenja za takvu ljubav prema otadžbini treba tražiti i u realnoj proceni ljudi da više nisu sposobni da se prilagode uslovima rada i načinu života na Zapadu, da su toliko zaostali u svojim znanjima i veštinama da tamo ne bi mogli da se takmiče sa drugima. Kad sam pre petnaestak godina ubeđivala jednog svog prijatelja da je za njegove pobleme najbolje rešenje da se vrati u Švajcarsku gde je godinama uspešno radio kao automehaničar, rekao mi je nešto što me je otreznilo, rekao je da više ne bi umeo da popravlja njihove automobile. Prvo, ti zapadnjaci sve delove menjaju, nema premošćivanja žičicom, nema budženja, a drugo, ne poznaje nove motore, karburatore, dizne i šta sve već ima auto osim volana i rezervoara.

Učinilo mi se da ovaj podatak od skoro 80% ljudi koji ne žele nigde da odu jeste i priznavanje poraza i nemoći da se bude, koliko-toliko, ravnopravan u tom stranom svetu koji počinje na samo 200-300 kilometara severno od Beograda. To je za nas sve više putovanje u budućnost za koje niko više nije spreman.

Ovo isto istraživanje je pokazalo da 44% ljudi veruje da je za Srbiju dobro da bude deo Evropske unije, ali bi zato na eventualnom referendumu ZA priključivanje EU glasalo čak 63% ljudi. Šta to znači? To znači da razliku od čak 20% čine ljudi koji veruju da priključenje EU nije dobro za Srbiju, ali da se mora, da sila boga ne moli, da nam je potreban njihov novac i da moramo leći u krevet sa neprijateljem jer valja nečim napuniti kašiku.

Ipak, najčudniji, u stvari zapanjujući je sledeći rezultat – 24% ljudi u Srbiji, svaki četvrti čovek smatra da će u narednih pet godina sigurno ili vrlo verovatno doći do rata u regionu. I onda se postavlja pitanje pa kako, pa zašto, pa ko bi s kim ratovao, a šta je sa Kforom, Unmikom, svim onim stranim vojnicima koji se šetaju po Balkanu, šta je sa bazom Bondstil, šta je sa svemoćnim Amerikancima i EU koji su tu da se ne bi ponovile devedesete, ne zbog nas, nego da ne izvozimo izbeglice, nestabilnost itd. Meni se čini da većina tih ljudi koja veruje da će rata biti, i to uskoro, u stvari ne misli ni o promenama granica, ni o spajanju Republike Srpske sa Srbijom, ni o vraćanju Kosova. Kada kažu da će biti rata oni u stvari imaju jednu zastrašujuću misao, da nas iz ove sveopšte paralize, iz ove bele smrti u koju tonemo može trgnuti samo novi rat, pa ko preživi da počne iz početka. Ne veruju, dakle, ni u diplomatiju, ni u ekonomiju, ni u političke stranke, ni u sindikate, ni u udruženja, ne veruju čak u nešto što je mnogo izvesnije od rata, u socijalne nemire, štrajkove, političke proteste. Ne veruju u to jer bi u svim tim unutrašnjim turbulencijama na ovaj ili onaj način svako od nas morao da učestvuje, da se angažuje, a rezultat bi bio nikakav. Jednom smo šetali, kako obično kažemo, jednom smo lupali u šerpe i vidi šta smo dobili. Ne, najčistije rešenje je novi rat, rešenje je novo resetovanje. Rat od nas ne traži nikakav angažman, lepo ćemo opet biti žrtve, imaćemo tu moralnu nadmoć, a na kraju, što bi rekao u našoj staroj špici Dobrica Ćosić – kom’ opanci, kom’ obojci.

Možda je ovo moje snatrenje posledica loše prospavane noći, ali jedno znam, jedno vidim, a vidim da i vi vidite, da s mnogo razloga građani ove zemlje veruju da je sistem, da je država u paralizi, da su Liliputanci nitima vezali jedni druge, da su Liliputanci vezali Gulivera, Guliver Liliputance, tako da smo svi postali nepomični. Režim je napravio sistem u kome svako svakoga parališe i sad, sve i da hoće, ne može ništa, jer svako svakoga drži na nišanu, svako svakoga drži pod pretnjom vatre da se drugi slučajno ne bi pomerio i tako ugrozio naše parče zemlje, naše parče gradskog građevinskog zemljišta ili naš kubni centimetar vazduha. Ako je tako, onda će se procenat od ovih 24% ljudi još povećavati.

U jednom još zanimljivijem istraživanju učestvovala je naša današnja sagovornica, istoričarka Dubravka Stojanović.

Dubravka Stojanović: Tokom 2010. godine jedna grupa istoričarki je zahvaljujući Beogradskom centru za ljudska prava i Vojinu Dimitrijeviću dobila jedinstvenu priliku da pita građane Srbije šta znaju i šta misle o istoriji. Htele smo da vidimo ko je i kakav je konzument tih informacija iz istorije, dakle, šta je do njega, jadnika, došlo. Rezultati ovog istraživanja mogli bi da se svedu na jednu rečenicu iz 19. veka francuskog sociologa Ernesta Ranana koji je rekao da nacionalno biće počiva na pogrešnom razumevanju sopstvene istorije. To je moto celog ovog projekta. Mi smo nedavno objavili knjigu koja se zove Novosti iz prošlosti, što mislim da je odličan naziv, jer taj naziv pokazuje da se naša prošlost stalno menja i to po volji naših režima koji se menjaju. Ti režimi onda barataju tom prošlošću, neke ljude iz nje izbacuju, neke svoje prijatelje i pretke ubacuju u prošlost itd. To su te vesti iz prošlosti, dakle, ta prošlost se menja, čak dinamičnije nego sadašnjost. Sadašnjost se možda i ne menja, ali evo, odgovorno i profesionalno tvrdim da se prošlost menja i to vrlo brzo i vrlo intenzivno.

Mi smo sastavile jedan upitnik od 120 pitanja i onda je Stratedžik marketing išao po čitavoj Srbiji i napravio reprezentativni uzorak. Reprezentativni uzorak znači da su pitani ljudi svih starosnih doba, po generacijama, po stepenu obrazovanja, po tome da li žive u gradu ili na selu, severna Srbija, južna Srbija… tako da možemo da kažemo da je ovo mišljenje građana Srbije. Pokazalo se da ono što građani misle o istoriji jesu posledice današnjih političkih poruka i poruka poslednjih dvadeset godina. Vrlo su zanimljivi odgovori koje smo dobili na pitanje ko je najvažnija ličnost u svetskoj istoriji, 21% građana je odgovorilo da je to Nikola Tesla. Iznenađujuće je drugo mesto, na drugom mestu je Tito, onda dolazi Hitler i daleko slabije plasirani Isus Hrist sa 5%. Dakle, vi kažete građanima da će biti i pitanja o nacionalnioj istoriji i nacionalnim herojima, a oni na eksplicitno pitanje o ličnostim iz svetske istorije navode naše ljude, oni u svetu kao najvažnije vide svoje ljude. To je zaista zabrinjavajući podatak, on govori o opsednutosti sobom, o tome da vi uopšte ne vidite svet izvan sebe, pa Tesla je dobio 21%, a Ajnštajn 2%. Evo, samo da kažem da je od nacionalnih heroja na drugom mestu Josip Broz Tito sa 19%, a treći je Karađorđe sa 12%. To recimo govori da propaganda u ovom slučaju nije obavila svoj posao.

Ja sam se u ovoj knjizi bavila slikom drugih i tu sam se posebno zadržala na slici Turaka, 48% odgovora je bilo vezano za Turke, dakle, sve drugo što se desilo u nacionalnoj istoriji pre ili posle Turaka je mnogo manje važno. Naravno, postavlja se pitanje zbog čega je to tako, ja sam ponudila jedan mogući odgovor a to je da su Turci taj idealni drugi u poređenju s kojim mi dobro izgledamo i zato su oni tako užasno važni. S druge strane, Turci su tu potrebni kao večito opravdanje, dakle, sve što kod nas ne valja ne valja zbog Turaka i oni su jedna vrsta rešenja za sve probleme, od prljavih ulica do nedostatka demokratije, sve je to zbog pet vekova pod Turcima. Mi se i dalje ne pitamo zašto mi za ova dva veka to nismo mogli da promenimo.

Zanimljivo je da je na pitanje šta je najvažniji događaj u nacionalnoj istoriji kosovska bitka dobila 22% glasova, a ustanci i oslobođenje od Turaka 10%. Dakle, poraz je ostavio daleko dublji trag od oslobođenja, duplo je više cenjen u svesti ljudi. Da napomenem da smo imali i pitanje šta je najtragičniji događaj, tu su mogli da pomenu kosovsku bitku, ali ne, nije stvar u tragičnosti, nego u značaju. To je takođe nešto što bi bilo zanimljivo i za socijalne psihologe, zašto je oslobođenje duplo manje vrednovano od porobljavanja.

Svetlana Lukić: Meni se ponekad čini da je tu učitan i odnos prema Bošnjacima, kao što su ljudi spajali bombardovanje Beogarda 1944. sa bombardovanjem 1999, pa je na kraju ispalo da je sve to ista Amerika, ista Engleska i NATO… tako da mi se čini da je i taj turski jaram…

Dubravka Stojanović: Da, radi se o tom odnosu prema današnjoj verskoj i nacionalnoj manjini koja se prebacuje i na tursko doba i onda se ti periodi mešaju. Vi, u stvari, neprekidno živite u jednom istom vremenu, to vreme se ne razlikuje, mi živimo kosovsku bitku, ona zaista nije bila 1389, ona nikada nije prestala. E, u tom smislu je svejedno da li je bombardovanje 1999. ili je 1945, Amerikanac je neprijatelj i isti je u svim vremenima. I to je to shvatanje istorije kao nečeg nepomičnog i kao nepokretnog, što je suprotno njenoj stalnoj pokretnoj prirodi. I to je to epsko shvatanje vremena koje je uvek isto, dakle, vi ste ista generacija sa Kraljevićem Markom i vi o njemu raspravljate sa istom strašću kao što raspravljate o Ratku Mladiću. Potpuno je svejedno, Srbi žive u jednom zaleđenom vremenu i ovo istraživanje je između ostalog slika i toga.

Dobili smo čitav niz zanimljivih odgovora na pitanja o nekim kontroverznim ličnostima. Koleginica Sanja Petrović-Teodosijević je analizirala odgovore na pitanja da li je Gavrilo Princip heroj ili nije, i tu 53% veruje da je on heroj, ali 38% to ne prihvata. Podeljenu sliku Drugog svetskog rata je analizirala naša koleginica Olga Manojlović-Pintar. Ona se posebno bavila pitanjem slike Milana Nedića, trećina građana je rekla da je on saradnik okupatora, trećina ima pozitivnu sliku o njemu, da je srpska majka illi da je spašavao izbeglice itd, a trećina građana je rekla da ne zna. To Olga posebno analizira i pokazuje da je s jedne strane znanje naravno malo, ali potreba da se ne zna je još veća. I isto to smo dobili na pitanje da li je Draža Mihajlović saradnik okupatora ili antifašista, isto smo dobili tačno podelu na 50-50% otprilike. I sad vi tu vidite zapravo posledice svih poruka režima posle 2000. godine, koji su se naročito bavili Drugim svetskim ratom, oni su očigledno uspeli da ponovo podele srpsko društvo na dva dela, da pošalju jednu korisno nejasnu poruku za današnji režim i da izbrišu potpuno tu svest o fašizmu i antifašizmu za koju smo već toliko puta i u Peščaniku rekli da je temeljna evropska vrednost.

Olga Manojlović je takođe analizirala odnos prema Jugoslaviji, gde je 89% građana reklo da se u Jugoslaviji živelo bolje nego danas, u tom smislu pozitivno ocenjuju tu zemlju, 69% građana je reklo da im je žao što se Jugoslavija raspala. A na pitanje zašto je Jugoslavija pozitivna oni su davali krajnje racionalne odgovore, dakle, mi nismo tu našli ničeg emotivnog ili nostalgičnog. Oni su govorili da se bolje živelo, da je to bila velika država, da je bila poštovana u svetu, da je moglo da se putuje. Dakle, nabrajali su stvari koje su zaista ključne za život običnih građana. To je svima nama u projektu bilo vrlo važno, da se pokažu upravo ta mesta gde propaganda nije ostavila traga, a to su – slika Josipa Broza Tita i slika Jugoslavije. Nama je najviše žao što mi ovakva istraživanja nismo mogli da radimo devedesetih, pa da možemo da pratimo da li je došlo do promene i da li je ovo samo posledica tranzicionog mišljenja, gde se ljudi sećaju Jugoslavije kao vremena socijalne sigurnosti, bezbrižnosti. Dakle, pitanje je da li smo mi već izašli iz prethodne propagande ili ta propaganda nikada nije pomutila pozitivno sećanje na Jugoslaviju i čak na samog Josipa Broza Tita, uključujući sve ono što je o njemu pisano, govorilo se o njegovim lažnim identitetima, hiljadama žena. Građani se očigledno ipak drže nekog svog utiska. Međutim, ono što je zanimljivo jeste da 49% građana kaže da je stvaranje Jugoslavije bila greška. Važno je napomenuti da smo mi to pitanje formulisale namerno u ključu tog mitskog govora. Pitale smo da li mislite da je stvaranje Jugoslavije bilo greška i oni su odmah prepoznali onaj semafor vlasti, gde im vlast daje zeleno svetlo i kaže im – da, bilo je greška. Dakle, oni su tačno odgovorili ono što se od njih očekuje, ali kad im postavite pitanje koje se odnosi na njihovo lično iskustvo, lično sećanje, oni se sećaju nečeg potpuno suprotnog.

Najslabije znanje građani su pokazali o ratovima devedesetih, to je ponovo to angažovano neznanje. Oko 10% je znalo da je postojala trogodišnja opsada Sarajeva, znalo je šta se dogodilo u Sjeverinu, Ovčari, Medačkom džepu itd. Dakle, mi smo ih pitali i za zločine nad Srbima i ono što su srpski zločini i u svim slučajevima su ljudi odgovarali da ne znaju ništa. To je pravi dokaz toga da oni to znanje ne žele da imaju i da je ta potreba da ne znaju jača od onoga što sigurno znaju. Ono što nas je takođe iznenadilo, to je da Slobodana Miloševića još uvek skoro 30% građana vide kao pozitivnu promenu u istoriji Srbije. I dalje je zapravo na snazi ta ideologija koju je Milošević doneo, i nije presudno da li je SPS koalicioni partner ili nije. Mislim da je presudno to da smo mi ostali u istom ideološkom ključu koji njega idejno nije doveo u pitanje, pa samim tim građani njega i dalje ne ocenjuju negativno.

Poseban rad je uradila Radmila Radić, koja je, kao što znaju slušaoci Peščanika, stručnjak za istoriju Srpske pravoslavne crkve. Radmila je napisala jednu krajnje zanimljivu analizu čiji naslov već sasvim dovoljno govori: “Pripadanje bez verovanja”. Dakle, mi govorimo o jednom društvu kao što je srpsko u kome 85% građana sebe proglašava vernicima i pripadnicima pravoslavne crkve. Međutim, sva pitanja koja smo mi postavile pokazuju izuzetno veliko neznanje upravo u pitanjima vere i crkve. Dakle, oni ne znaju ništa ni o hrišćanstvu, ne znaju ništa o samoj crkvi, ali žele da pripadaju jednom takvom kolektivu i takođe prepoznaju poruku vlasti da treba biti pravoslavac i onda složno u horu tako odgovaraju. 73% građana ne zna kome pripada Hilandar, odnosno ne znaju da ne pripada Srpskoj pravoslavnoj crkvi već Vaseljenskoj patrijaršiji. Svega 4% građana zna da Srpska pravoslavna crkva pod tim nazivom postoji tek od 20. veka, svega 26% građana Nikolaja Velimirovića vidi u 20. veku, građani ga smeštaju od srednjeg veka pa nadalje. Dakle, pokazalo se da ispod trećine građana zna kada je živeo Nikolaj Velimirović, ikona današnje Srbije.

Naši najvažniji zaključci idu u nekoliko pravaca. Jedno je da je 30% građana stalno govorila da ne zna odgovor na pitanje. Mi smo im u najvećem broju slučajeva nudili odgovore i naravno, pitanje je zašto oni to ne znaju. Jedan deo odgovornosti ide na račun svih nas koji se bavimo istorijom, pogotovo prosvetom, očigledno je da se istorija uči na pogrešan način, da se i dalje uči napamet. Ali mnogo važniji naš zaključak je ovo što je Olga Manojlović nazvala angažovanim neznanjem, odnosno da građani ne žele to da znaju. To je ono što često čujemo u svakodnevnom govoru – mi sve brzo zaboravljamo. Pa evo, sad imamo naučni dokaz da stvari koje smo sigurno znali brišemo iz svesti da bismo se saobrazili onome što od nas očekuju vlasti. I tih 30% možda mogu da se pogode sa nekim istraživanjima koje je radio Mikloš Biro, profesor na odeljenju za psihologiju u Novom Sadu, koji je još devedesetih radio istraživanja autoritarnosti naših građana i upravo došao do tog procenta. Dakle, da postoji oko trećina građana sa tvrdim autoritarnim sklopom ličnosti. Ako bismo tome dodali i naše rezultate, mogli bi se reći da mi uvek imamo ozbiljan problem sa tom trećinom od koje je onda sasvim mali korak do izborne većine. To su sve faktori o kojima treba da se vodi računa.

Ono što je naš posebno bolan zaključak je da je najslabije rezultate pokazala najmlađa generacija, dakle, generacija od 18 do 29 godina. Oni su ne samo pokazali najslabije znanje, iako su neki tek izašli iz škole, nego su pokazali i najviše stereotipa i predrasuda. Najgore odgovore o turskoj vlasti pokazali su oni. Takođe smo našli nešto vrlo zanimljivo, a to je da se veliki broj naših visoko obrazovanih ispitanika pokazao kao stvaralac mitova, pogotovo kada je u pitanju veličina srpske države i taj imaginarijum o njenoj veličini. Najviše obrazovanih građana je reklo da su i Dubrovnik i Solun bili u sastavu neke srpske države, Dušanovog carstva ili srpske države iz nekog drugom perioda. Mnogo je manje osnovno obrazovanih imalo takve misli u glavi, čime se u stvari pokazala i teza o tome da upravo najviše obrazovani građani jesu oni koji stvaraju i šire nacionalni mit koji jeste ponikao u srednjoj klasi u 19. veku.

Rezultati ovog istraživanja jesu problem za prosvetne vlasti, ali i problem za državu koja manipuliše istorijom. Recimo, Radina Vučetić ima jedno odlično mesto gde analizira odgovore na pitanja kada je nastao prvi srpski univerzitet, gde većina građana odgovara ili da je nastao pre zapadnih univerziteta ili u isto vreme, a upadljiva manjina daje tačan odgovor da je nastao 800 godina posle zapadnih univerziteta. I Radina Vučetić to odlično analizira pokazujući ne samo tragično neznanje o svetu i našem odnosu između nas i sveta, gde mi recimo u tom važnom pitanju kasnimo 800 godina, nego analizira i ponašanje samog Beogradskog univerziteta koji kroz svoje razne proslave, kroz ono što piše na sajtu, pa do onoga što piše na zgradi univerziteta, nudi jedno sedam različitih godina svog osnivanja. Pa je tako 2008. godine proslavljeno 200 godina Beogradskog univerziteta, slavila se neka 1808, ali na njihovoj zastavi možemo naći 1838. ili 1868, dok je on u stvari nastao 1905. koju gotovo niko i ne pominje. A 1905. je užasno važna u kulturnoj istoriji Srbije, stvaranje univerziteta je nešto što zaista dramatično menja jednu zemlju i njeno društvo, ali je nama važniji taj mit da tu granicu prebacimo na 1808, a vidimo u svesti građana da smo je prebacili i u 12. vek kada su nastali evropski univerziteti. Prema tome, to je ogromna odgovornost vlasti koja namerno proizvodi te zbrke u raznim pitanjima istorije, ali pogotovo naravno kad je u pitanju Drugi svetski rat i ratovi devedesetih.

I evo, mi smo ovim uputile jedan apel, a držale smo okrugle stolove i sa Ministarstvom prosvete i medijima, to je apel da se radi o ozbiljnim stvarima, da je istorija taj prerađivač informacija, da se od sadržaja istorije, od vrednosti koje se šalju, kroz pouke i poruke o istoriji gradi sadašnjost i da su takve igre vrlo opasne. Ovaj rat i ova ideologija napravljena je na istoriji, zato smo se mi ovim bavili. Ratovi devedesetih su upravo zasnovani na ideji o najstarijem, najvećem narodu, genocidiranom narodu, najvećoj žrtvi, narodu koji nije vodio osvajačke ratove… Ta poruka o istoriji nije promenjena, tako da kada ovi idu da biju homoseksualce, kada ubijaju Brisa Tatona, tuku ove ili one, oni idu s tom svešću. To je ta svest o sebi kao o pupku sveta, centru sveta… Oni nemaju pojma o ostatku sveta, koji s jedne strani nisu stekli jer nisu putovali, ali s druge strane, ovo je slika koju su dobili kroz obrazovanje i kroz javni govor naših intelektualaca na svim mogućim medijima. Prema tome, oni su čist proizvod upravo te mitomanije o kojoj mi uporno u Peščaniku govorimo. Očigledno je iz ovog istraživanja da društvo želi u to da veruje, jer su to tzv. lepše istine.

Mi smo imali mali broj pitanja kojima smo baš ispitivali stvarno znanje, kao što je recimo pitanje koji je događaj označio početak nove ere. Ispod 50% građana zna da je to rođenje Isusa Hrista, u jednoj pravoslavnoj zemlji to je neobičan rezultat. Naše ispitivanje je išlo upravo na ovu svest o istoriji, na to šta mi dobijamo pogrešnim znanjem istorije. I ono na čemu ću ja sada mnogo da radim, to je da pokušam da ovakvo ispitivanje uradimo u čitavom regionu. Mislim da ćemo tek tada dobiti jednu zanimljivu sliku i shvatiti kako je uvek moguće napraviti rat ako vi imate ljude koji veruju u ovo što su nam pokazali da veruju.

Svetlana Lukić: Pre nego što nastavite da slušate Dubravku Stojanović jedno kratko obaveštenje. Kao što znate, prošlog petka gost u Peščaniku bio je advokat Srđa Popović, koji je u ime majke i sestre Zorana Đinđića podneo krivičnu prijavu protiv nekoliko pripadnika Crvenih beretki, među kojima su Milorad Ulemek i Zvezdan Jovanović, ali i protiv Ace Tomića i Koštunice Vojislava. Danima na blogu Srđe Popovića na našem sajtu traje rasprava o toj prijavi, ali i o onome što zovemo politička pozadina atentata na premijera Đinđića. U međuvremenu se na Novoj srpskoj političkoj misli kod Đorđa Vukadinovića tekstom oglasio Nebojša Bakarec iz DSS-a, sećate se tog opskurnog i piktoresknog lika, pridružio mu se svojim intervjuom na Radio televiziji Srbije kontroverzni srpski biznismen, Vilijem Montgomeri. Na sajtu Peščanika smo preneli i te baljezgarije, tako da kažem, a da mnogo ne preteram. I to je stvarno izuzetak, toga nije bilo niti će biti na našem sajtu. Tekstove povodom podnošenja ove prijave za naš sajt napisali su Žarko Korać, Vesna Rakić-Vodinelić, Vesna Pešić, Tatjana Tagirov itd.

Ovoj raspravi na svoj način pridružila se i naša današnja sagovornica Dubravka Stojanović koja će vam ispričati jednu stvarno neverovatnu priču iz naše ne tako davne prošlosti.

Dubravka Stojanović: U ovom drugom delu pričaćemo o jednom zanimljivom slučaju iz mog omiljenog zlatnog doba srpske demokratije, o slučaju braće Novaković. Pričaćemo o tome zato što je to aktuelno danas kada su majka i sestra pokojnog premijera Đinđića pokrenule ovu tužbu uz pomoć Srđe Popovića. Ovaj slučaj o kome ćemo danas govoriti je paradigmatičan za današnji trenutak Srbije. Mislim da je važno da ga građani znaju, možda će se ova stvar danas završiti isto kao što se završila 1910., ali je potrebno da svest o tome postoji.

Dakle, radi se o jednom istorijskom slučaju koji je istražila pre svega naša pokojna koleginica Olga Popović-Obradović i opisala ga u svojoj knjizi Parlamentarizam u Srbiji 1903-1914. Ona je vrlo skrupulozno, kao pravnik proučila ceo taj slučaj koji je trajao pune četiri godine. Ono što je važno reći odmah na početku jeste da je Srbija vrlo rano imala Zakon o slobodi udruživanja, već 1880, i na osnovu tog zakona stvorene su i prve stranke i više stotina udruženja građana kao oblika civilnog društva. Ovi istoričari mitomani obično stanu na tom podatku i kažu – evo, šta hoćeš, imaš 1880. savršen zakon. To je naravno tačno, međutim ova priča govori o suštini. Dakle, mi imamo zakon, imamo čak i institucije, ali vlast se nalazi negde drugde.

Godine 1904, godinu dana posle majskog prevrata u kome su ubijeni poslednji Obrenovići, dvojica braće, mladih oficira iz niške kasarne, Milan i Maksim Novaković, osnovali su, da tako kažem, prvu ozbiljnu srpsku političku nevladinu organizaciju koja se zvala Društvo za legalno rešenje zavereničkog pitanja. Oni su dakle bili vojnici, ali su smatrali da oficiri koji su izvršili udar, ubili kralja i kraljicu i još ponekog po ulicama, isekli kralja i kraljicu na komade i bacili ih kroz prozor, treba da budu odstranjeni iz srpske vojske, pre svega kao oficiri koji su podneli zakletvu tom kralju koga su tako brutalno ubili. Smatrali su da se to ne sme tolerisati jer ruši osnovne principe vojske. Drugo, smatrali su i da se, bez obzira koje je političko kvalifikovanje tog događaja, ipak radi o ubistvu i da bi Apis i njegovi prijatelji, posle izbacivanja iz vojske, oduzimanja činova, trebalo pred sudom da odgovaraju za obično ubistvo. Bez obzira da li je kvalifikovanje toga ubistva pozitivno, kao što je tada bilo, zaverenici su ipak ubili više ljudi prilikom tog preokreta. Naravno, postavljajući to pitanje oni su udarili u srce sistema, jer je bilo jasno da sve do Prvog svetskog rata, u stvari, režimom rukovode upravo ti oficiri koji su izvršili puč. Zato je to stvar koju treba porediti s Petim oktobrom, i zato se stalno vraća pitanje šta se, u stvari, dogodilo Petog oktobra.

Dakle, taj NVO je osnovan 1904, a već 1906. je zabranjen. I sva opozicija i sva štampa se digla i pitala na osnovu čega, na osnovu kog zakona su zabranili to udruženje, a vlast je odgovorila da je to zbog toga što su oni udarili na ustavni poredak zemlje. Oni naravno nisu udarali na ustavni poredak nego na zaverenike, tu je već bilo jasno da to neće ići u dobrom pravcu.

Braća Milan i Maksim Novaković ubijeni su 1907. godine. Ja sam radila analizu štampe tih dana u Srbiji, srećom imamo svu sačuvanu štampu u Narodnoj biblioteci, i ono što je za mene bilo impresivno jeste da je u svim novinama izašla ista vest i isti naslovi, i ta vest i taj naslov glasili su: „Milan Novaković je ubio svoga brata Maksima u zatvoru, pa onda sebe.“ Dakle, pre svega imamo tu večitu šemu ubistva i samoubistva, koja se ponavlja kao državno rešenje nezgodnih pitanja, ali to je bio prosto diktat i sva štampa, leva, desna, opoziciona, vladina, izašla je sa tim istim naslovom. E sada, od sledećeg dana zaista slobodna štampa počela je da postavlja nezgodna pitanja. Prvo pitanje je bilo – Šta će oni uopšte u zatvoru? Svi su znali da su oni viđeni opozicionari. Zašto su oni uhapšeni? Drugo, šta će oni u Beogradu kad su bili u Nišu? Dakle, oni su sprovedeni u Centralni zatvor u Beogradu. I treće, ključno pitanje – Zašto su bili naoružani? Kako to da uhapšeni opozicionari sede u zatvoru sa sve pištoljima i onda pucaju jedan na drugog? Prema tome, štampa je već od sledećeg dana počela tu priču da ismeva i vrlo brzo je postalo jasno da se radi o političkom ubistvu. I već prva sednica skupštine, koju možemo da vidimo na osnovu stenografskih beleški, obeležena je time da je ministar policije ušao u skupštinsku salu i cela opozicija je vikala – Ubica, ubica! Prema tome, u roku od jednog dana svima je bilo jasno da se radilo o političkom ubistvu, u to niko nije sumnjao. Štampa je naravno kopala dalje i vrlo brzo je došla do saznanja da su te noći kad su braća Novaković ubijeni, u Centralnom zatvoru bili ministar policije, šef beogradske policije i komandant žandarmerije. Dakle, tri ključna policajca u zemlji su bila prisutna kada su sticajem neobičnih okolnosti ubijena dva vodeća opozicionara.

I sada počinje bitka koja se vodila u skupštini, u medijima, koja se vodila na sudu. U skupštini je pokrenuto nekoliko interpelacija od strane opozicionih poslanika, oni su tražili da skupština to kvalifikuje kao političko ubistvo i da pozove ministra na odgovornost. Međutim, skupštinska većina je odmah na taj prvi zahtev opozicije reagovala onako kao što je uvek reagovala u srpskoj skupštini , rekla je da ona nije nadležna, da ministar ne treba da odgovara, i da to, ako hoće, može da raspravi sud. U tim analizama koje je u pravnom smislu radila Olga Popović Obradović, ona je pokazala šta je već značilo to prvo odbijanje skupštine da se o tome raspravlja. Ona je pokazala da je time skupština poništila instituciju interpelacije koja je glavno sredstvo borbe poslanika sa vladom. Dakle, skupština je prosto prešla preko jedne dokazane interpelacije, u kojoj je dokazano da je ministar bio na licu mesta, pa da je već samim tim odgovoran. Olga Popović je dalje pokazala da je ovim potpuno poništena svaka uloga skupštine, iako je, recimo, u tom liberalnom ustavu pisalo da je ona centar tog sistema i da je Srbija parlamentarna monarhija. Ovim, kao i svim drugim postupcima vlasti, pokazalo se da je ta skupština samo zbir fikusa, kako su govorili tadašnji poslanici, koji izglasavaju ono što vlada traži, odnosno što traži ta grupica koja čak nije ni vlada nego se nalazi na nekom četvrtom mestu, za koje niko tačno ne zna gde je.

Posle ove odluke skupštine da ona nema šta o tome da raspravlja, ministar policije je, naravno, ostao ministar policije. E, sada se tu pojavila zanimljiva uloga suda koji je tada izgleda zaista bio nezavistan, taj sud je 1908. godine pokrenuo istragu koja je pokazala bez ikakve rezerve da se na braću Novaković nije pucalo ni u kakvoj samoodbrani, da oni nisu ubili jedan drugoga, već je jasno dokazano da je ministar policije Nastas Petrović dao naređenje da se ubiju dva ugledna opoziciona prvaka. Samim tim sud je tražio da skupština ili vlada podnesu tužbu državnom sudu, na kome je sada taj ministar trebalo da odgovara po nekom načelu ministarske odgovornosti. Na osnovu te odluke suda, 1910. godine opozicioni poslanik Stojan Ribarac ponovo pokreće interpelaciju i traži da vlada odluči pred kojim sudom ministar policije, čija je odgovornost već dokazana na nižem nivou suda, treba da odgovara. Vlada je rekla da ona uopšte ne vidi nikakvu vrstu odgovornosti. Jedan od ključnih ljudi Radikalne stranke Stojan Protić rekao je da je ministar policije morao da naredi da se puca jer je to bilo u samoodbrani. Dakle, vlada je ostala pri toj priči, suprotno onome što je dokazao sud.

Na kraju je još jedino ostala mogućnost da sama skupština podnese tužbu tom državnom sudu i traži odgovornost ministra, ta ideja se na skupštini pojavila 1911. godine, i to je bilo treći put da se u skupštini to pitanje pokreće. Cela javnost, svi mediji koje sam mogla da analiziram, sva štampa, sva opozicija, pa čak i delovi vlade koji su dolazili od samostalnih radikala, svi su smatrali da skupština mora da izglasa zahtev državnom sudu da pokrene taj postupak. Međutim, kao ključni argument na kraju je prihvaćen argument samog ministra policije Nastasa Petrovića, koji je u svoju odbranu rekao nešto što je, s jedne strane legendarna rečenica, ali koja u pravom smislu pokazuje to razumevanje institucija. Nastas Petrović je rekao: „Znate šta? Sud je dokazao moju krivicu, ali posle te sudske odluke narod na izborima je mene ponovo izabrao, a narod ovde ima prednost.“ E, upravo to pokazuje položaj institucije suda. Dakle, narod ili većina to preglasa, i time se odmah sruši ceo poredak, i ceo ustav, i sve institucije, i sve procedure, i sva nezavisnost, i svi lepi zakoni itd, jer je ovde dominantno to – pa kako narod izglasa. Naravno, narod će da izglasa onako kako mu sugeriše vlast. Dakle, to se završilo tako, to nikada nije otišlo na državni sud, Nastas Petrović je zauvek ostao ministar policije. Svi su znali da je on dao naredbu da se ubiju braća Novaković, svi su ga zvali ubicom i cela ta stvar ostala je nerešena kao što se sva pitanja kod nas zauvek i ostavljaju nerešenima.To je jedan od velikih problema ove države, ni na jednu stvar se ne stavlja tačka, i čim imate tako napravljen sistem, vi neprestano idete u rušenje sopstvenih institucija, i to je nešto što radi ova vlast, kao što je radila i ona vlast. Nedavno ste imali onaj primer kada je ustavni sud rekao da je protivustavno da neko ima više funkcija, a ovi su rekli – nema veze, promenićemo zakon. Dakle, sama vlast ruši sopstvene institucije i sopstvene zakone. Naravno, to je nešto što je krajnje pogubno i krajnje opasno za bilo koje društvo, a pogotovo za društvo koje inače nema sasvim jasne koordinate, kao što je to srpsko društvo. To je ono osećanje o kojem smo često govorili u Peščaniku, koje ima veliki broj građana Srbije, a to je da se vlast nalazi negde drugde, da vlast nije u skupštini, da vlast nije ni u vladi. Da li neko stvarno misli da vlada Mirko Cvetković, postavimo to pitanje, da li građani to misle? Postoji to neko mesto koje svi stalno osećamo, stalno osećamo delovanje toga mesta u našoj svakodnevici, ali ga osećamo i prilikom donošenja nekih ključnih odluka – da li će se ići sa ovakvom ili onakvom rezolucijom o Kosovu u UN-u, gde se to na kraju odlučuje, to mi ne znamo, kako je ubijen Zoran Đinđić, šta stoji iza pobune Crvenih beretki, i konačno, šta je Peti oktobar?

Dakle, građani osećaju da negde postoji još neka grupa ljudi koja, u stvari, možda donosi te ključne odluke, i taj osećaj jeste nešto što su i opozicioni ljudi s početka veka uočili i formulisali. Ja sam našla mnogo tekstova o tome, ali recimo jedan je najbolji, gde oni govore o jednom hibridnom režimu, u kojem ljudi formalno uživaju sva prava, ali je taj režim zapravo negacija svake slobode, jer nema slobode bez, za početak, te pravne sigurnosti. Dakle, mi imamo državu i pravosudni sistem koji ne pokreću ili ne rešavaju mnoga najvažnija pitanja… Pa šta je sad bilo sa tim navijačima? Pa je l’ to bilo pre mesec dana? Pa jesmo li to potpuno zaboravili? Dakle, ako nijedna institucija, koja mora time da se bavi, ne podvuče crtu, pa makar pod jedno od tih pitanja, vi ne možete da idete dalje. Vi zaista onda ostajete ukotvljeni u jednom stalno istom vremenu o kojem smo govorili kad smo govorili o istoriji, i vi ne možete da napredujete zato što niste rešili nijednu stvar. Postavlja se pitanje zašto niste rešili, i onda ponovo dolazimo do tih, kako su govorili početkom veka, nekontrolisanih činilaca. Mi uvek imamo te nekontrolisane činioce, koji nisu deo institucija, nisu deo ustavnog poretka, ali koji zapravo vuku glavne konce. I zato uvek treba, kada Srđa Popović s pravom govori o oružanoj pobuni Crvenih beretki, uvek treba, što on naravno i čini, govoriti i o Petom oktobru. Dakle, koja je bila uloga tih zaverenika? Šta se desilo Petog oktobra? Da li je Peti oktobar bio revolucija, slobodna volja građana ili je on bio puč kojim je spasen program, a sklonjen onaj koji je tom programu počeo da smeta, Slobodan Milošević? Da li su onda dovedeni oni ljudi koji mogu taj program da nastave ali pre svega da očuvaju kontinuitet tih nekontrolisanih činilaca? Strašno je živeti u jednom takvom društvu, strašno je osećati stalnu pravnu nesigurnost, strašno je nemati poverenja u svoju državu, u njene institucije i njene zakone, ali ono što je takođe neporecivo iskustvo naše istorije, to je da takvi sistemi vode u nove revolucionarne promene.

Ovakvo stanje ili ono stanje iz 1910. ne može dugo ostati, mi ne možemo imati i ove fikuse od poslanika, ove institucije i zakone, i tu nekontrolisanu grupu ljudi. Oni nužno moraju doći u sukob. Ta nekontrolisana grupa ljudi u nekom trenutku dolazi do odluke da ipak otvoreno preuzme vlast. To je ono što najviše plaši u ovim situacijama. S početka veka to se rešilo solunskim procesom, koji je bio namešten politički sudski proces, u kojem se regent Aleksandar rešio Apisa i njegovih drugova, osudio ih na smrt i na taj način se rešio tih nekontrolisanih revolucionarnih činilaca. Solunski proces se dovodi u vezu s tim što je tada izbila ruska revolucija i Rusija više nije imala uticaja u Srbiji, pa je Aleksandar imao mogućnost da se reši ovih faktora koji su se često dovodili u vezu sa ruskim interesima itd. Dakle, to je bio jedan specijalan trenutak koji je omogućio Aleksandru da se njih reši, naravno radi očuvanja sopstvene vlasti, a ne radi spasavanja demokratije u Srbiji, ali hoću da kažem da to ne može dugo trajati. To je kao neka crkotina od životinje, gde se stepen truljenja ne može zaustaviti, ne može ona sad ostati na 20 posto truljenja. To je stvar koja napreduje, to je kancer koji nagriza sve institucije, sve građane, koji naravno gube svaku veru u poredak i u državu. Ako država misli da nešto dobija time što o nečemu ćuti ili što ne pokreće neku tužbu koja je neophodna, ona greši, ona time sebe ne štiti, naprotiv, ona sebe time ozbiljno ugrožava.

Svetlana Lukić: Bila je ovo istroričarka Dubravka Stojanović, govorila je o rezultatima jednog zanimljivog istraživanja i o jednom od paradigmatičnih slučajeva iz naše istorije. A mogli smo i u ovoj a i u sledećim emisijama da pričamo šta hoćete… skoro da više nema veze. Mogli smo da pričamo o rekonstrukciji vlade, ali što? Kakve veze ima to sa životom ili sa racionalnim funkcionisanjem izvršne vlasti? Kao, kad bi bilo petoro ministara lakše i bolje bi se sporazumevali, ne, opet bi jedni druge osuđivali za sve, na primer, zato što nema mleka ili zato što je kurs dinara ovakav a ne onakav. Mogli smo da pričamo o skorom uvođenju vojnog sveštenstva i to u vojsku koju vodi Šutanovac, koji opet svoje momke navodno hoće da uvede u NATO, a znamo da sveštenstvo Srpske pravoslavne crkve mrzi NATO. Mogli smo da pričamo i o Artemiju, koji zajedno sa Milanom Ivanovićem i ostalim Koštuničinim i Nikolićevim ljudima preuzima sever Kosova, i to baš kad treba da počnemo da pregovaramo sa Prištinom.

Mogli smo da pričamo o navodno razumnom patrijarhu, koji ode u Republiku Srpsku i kaže da će, ako bog da, uskoro braća sa jedne i druge strane Drine biti zajedno i formalno, koji je rekao ovih dana da je zemljotres u Kraljevu opomena Kraljevčanima, ali i svima nama, jer smo zaboravili na najvažnije stvari a to je valjda Hristov put. Ta patrijarhova izjava me je posebno iznervirala. Da li su to te poruke utehe onim nesrećnim ljudima u Kraljevu, i da li se patrijarh možda seća da je goreo Hilandar. Da li su možda Srpska pravoslavna crkva i on lično iz te vatre izvukli neke pouke? Da li je to možda opomena njemu i ostalim saobraćajcima na Hristovom putu, da malo povedu računa koje putokaze postavljaju i koje saobraćajne znake podižu svome stadu? Bio je ovo još jedan Peščanik. Doviđenja.

Emisija Peščanik, 19.11.2010.

Peščanik.net, 19.11.2010.

Srodni linkovi:

Dubravka Stojanović – Apis: povratak na mesto zločina

Dubravka Stojanović – Politička ubistva i prevrati u Srbiji 1817 – 2003.

Dubravka Stojanović – U živom blatu

Olga Popović-Obradović – Pogled u ‘Zlatno doba’ srpske demokratije

Olga Popović-Obradović – Lojalnost bez distance

Olga Popović-Obradović – O legitimitetu monarhije

Mirko Đorđević – Majski prevrat 1903-2013.