Kada su oficiri srpske vojske – “pionira modernog srpskog nacionalizma”, kako je vojsku Kraljevine Srbije okvalifikovao Nikola Stojanović – ubili poslednjeg vladara dinastije Obrenović i doveli na presto Petra Karađorđevića, nastupilo je doba koje je u istorijskom pamćenju Srba zapisano kao “zlatno doba” srpske demokratije. Činjenica je da je u Srbiji posle majskog prevrata 1903. otpočelo razdoblje vladavine većine. Međutim, pobeda većine značila je, između ostalog, i pobedu velikodržavnog srpskog nacionalizma, što je vojsci u Srbiji dalo dotad nepoznatu ulogu kreatora i vrhovnog arbitra spoljne, a posredno i unutrašnje politike. Ukratko, mnogo pre nego “zlatno doba” demokratije, razdoblje 1903-1914 moglo bi se odrediti kao “zlatno doba” srpskog nacionalizma i ratništva, kao i “zlatno doba” srpskog militarizma.  Svoje “zlatno doba” Srbija je provela ili u ratu ili pripremajući se za rat.

Nastupanjem dinastije Karađorđević i vladavine većine napravljen je radikalan politički obrt u Srbiji. Težište politike premešteno je sa unutrašnjih na pitanja spoljne politike, čija je sama srž bila proširenje države teritorijama koje su smatrane srpskim bilo po etničkom, bilo po istorijskom pravu, bilo, pak, po geostrateškom interesu. Srbija se 1903. opredelila da vodi “srpsku”, a ne više “srbijansku” politiku, kao u doba Obrenovića. Ističući da je zadatak i program RS uvek bio da vodi “srpsku” nacionalnu politiku, čuveni radikal Laza Paču svedočio je u skupštini 1908. da je kralj Milan, preživevši atentat koji je bio pripisan radikalima, izjavio: “Neće mene nikad moći nagnati Radikalna stranka da Obrenovići vode srpsku politiku, ne- Obrenovići će voditi srbijansku politiku.” Posle 1903, ovakva politika smatrana je izdajničkom, jednako kao i kralj Milan i svi oni koji su takvu politiku podržavali. Jedan od ovih poslednjih bio je konzervativac, član Napredne stranke i ugledni profesor prava Živojin Perić, koji je 1909. upozoravao: “To nije tako sigurno da politika do plota ne valja odnosno da politika preko plota valja. Jer se može i u politici, kao u običnom životu, destiti da se izgubi i do plota, kada se gleda preko plota. Ovakva upozorenja bila su takoreći bez ikakvog odjeka u srpskoj političkoj javnosti. Kada je Vojislav Marinković, takođe naprednjak, 1911. rekao u skupštini: Srbija mora da se opredeli: ili će biti Turska i Pijemont, ili Švedska, Danska i Norveška. Ako hoćemo norveške škole, danske institute, onda treba da izbegnemo vojne troškove; ako hoćemo da vodimo nekakvu nacionalnu politiku, da napravimo Veliku Srbiju, onda treba da gradimo od ove zemlje vojnički logor …” – Srbija je već bila napravila izbor. Ona se opredelila za Pijemont. “Italia armata – Oružana Srbija”, uzvikivali su samostalni radikali 1908, u svom glasilu “Odjek”. A pred prvi svetski rat, 1914. godine, Alber Muse će zabeležiti: “u bednim kafeima, uz šljivovicu”,okuplja se čitava jedna klijentelai (studenti, bivše komite, izbeglice iz Bosne) da za stolom prekroje i preurede Evropu”. “To nije nevina igra”. I doista, ona će nedugo nakon ovog zapisa povući obarač za izbijanje Velikog rata.

Svesrpsko ujedinjenje i stvaranje Velike Srbije proglašeno je na svim nivoima prvorazrednim ciljem novog režima, “svetim zadatkom” novog kralja i vladajuće većine. Predsednik privremene vlade obrazovane po majskom prevratu, general Jovan Avakumović, pozdravljajući kralja Petra pri njegovom dolasku u Beograd, rekao je: “Svi smo mi tvrdo uvereni da će Vaše Veličanstvo osloboditi i ujediniti raskomadane delove Srpstva koji sada cvile pod tuđinskim vladavinama”. Avgusta 1903. u Nišu, Kralj Petar je obznanio: “Ja se … javno zavetujem da ću se sav založiti za svetu ideju srpskog narodnog oslobođenja u ujedinjenja… kad bude kucnuo čas srpskog vaskolikog oslobođenja … da ću smatrati ta moju najveću sreću da tada sa vama, sa srpskim narodom, pođem u boj za našu svetu ideju”. Na ove reči kralja Petra usledilo je oduševljeno klicanje skorom ujedinjenju “u veliku Kraljevinu Srbiju”. Sa svoje strane, političke stranke su, sa izuzetkom sasvim malobrojnih srpskh socijalista i donekle naprednjaka, i same bez rezerve stajale na pozicijama ove politike. Personifikacija ove politike bio je neprikosnoveni vođ radikala, Nikola Pašić. “Ja sam sva pitanja unutrašnja, pa i samo rešenje ustavnog pitanja … uvek podčinjavao ideji skorog oslobođenja”. Ta ideja “odvela me je i u politiku i u radikalizam – reći će Pašić u skupštini1905. godine, uzvikujući: “ostavljajte sve drugo pa rešavajte ono od čega život Srbije zavisi. Glas Srpstva i glas srpskog Pijemonta poziva Vas”.

Između političara i naučnika, odnosno pojedinaca koji su imali ulogu intelektualaca, vladala je u ovom pogledu potpuna zajednica mišljenja. Jovan Cvijić je 1907. pisao: “Srbija zaslužuje veću teritoriju … Svet treba da zna i da se uveri da Srbija može da operiše s mnogo večom celinom, no što je njena teritorija. Od Srbije mogu da pođu najveće tertorijalne transformacije na Balkankskom Poluostrvu. Ne treba prezati od toga da se taj strah ulije svetu .. mi moramo biti zemlja koja je za rat spremna”. Kosta Stojanović, pak, podsećao je da srpska velikodržavna politika računa sa svojim sunarodnicima van Srbije i upozoravao da će Srbija zajedno sa njima ugroziti sveopšti mir ukoliko Evropa ne bude udovoljila njenim teritorijalnim zahtevima. Srbija se ne sme zadovoljiti, niti pak tražiti, ekonomske koncesije od Austro Ugarske. Naprotiv, ona od Evrope mora tražiti obezbeđenje izlaza na Egejsko i Jadransko more. U protivnom, Evropa mora da računa da rat “neminovno mora planuti. Kada Srbija, koja sa Srbima van Srbije čini narod od 10 miliona duša”, “bude povela rat da brani svoju egzistenciju, dovešće u pitanje mir ne samo na Balkanu već i u Evropi …” – upozoravao je Evropu Kosta Stojanović 1908. godine.

Prva etapa: osvajanje tzv. Stare Srbije i Makedonije

“Srbija se budi, ona se sprema za krvavi rat i sveti čin Narodnog Oslobođenja i Ujedinjenja”, pisao je list organizacije “Ujedinjenje ili smrt”, “Pijemont”, aprila 1912. U savezu sa Crnom Gorom, Grčkom i Bugarskom, Srbija je 1912. povela rat protiv Turske za osvanje tzv. Stare Srbije i Makedonije, a nakon proterivanja Turske sa Balkana, novi rat protiv Bugarske zbog nesporazuma oko podele Makedonije. Kao rezultat ovih ratova, poznatih pod nazivom balkanski ratovi, Srbiji je prisajedinjeno Kosovo i najveći deo Makedonije, čime je ostvarena prva etapa u projektu stvaranje velike Srbije. Sledeću etapu doneće prvi svetski rat.

Polazeći od uverenja da onaj ko drži Makedoniju predstavlja vodeću silu na Balkanu, Pašić je širenje ka jugu, odnosno osvajanje tzv. Stare Srbije i Makedonije smatrao najvažnijim pravcem teritorijalnog širenja Srbije i u “Poslanici radikalima” objavljenoj avgusta 1903, on je kao prvorazredni cilj istakao “rešenje sudbe naše braće u Staroj Srbiji i Makedoniji”. Radikalski poslanici u skupštini imali su zadatak da taj cilj neprekidno ponavljaju.

“Daj Bože da mi pravimo budžet u najkraćem vremenu u Prizrenu i da budemo najjača sila na Balanskom. Poluostrvu, a Srbija da bude Pijemont celoga Srpstva, te da tamo oslobodimo Srpstvo.” (Aleksa Marković, 1905. godine).

Zadatak je učitelja u Srbiji uvek bio “da vaspitava decu, da znaju zavetnu misao, kosovske junake… da vasptaivaju podmaldak kako će kao budući građani pokajati Kosovo”. Mi moramo “… da pokajemo Kosovo i stvorimo Veliku Srbiju” (prota Milan Đurić 1903).

“Majka čuva ovce ili žanje ječam i pšenicu, ali svome sinčiću peva i sprema ga, da osveti Kosovo, da stvori Veliku Srbiju”.( Isti, 1905. godine)

“… Srpski narod robovao je borio se … samo da osveti Kosovo, i da raskomadano Srpstvo oslobodi … Mi ne smemo stajati skrštenih ruku,…” (Isti, 1908. godine)

Vojni uspesi u prvom balkanskom ratu doveli su srpske političke stranke do pravog nacionalističkog i ekspanzionističkog zanosa. Povodom spora sa Bugarskom oko podele Makedonije, koji će već narednog meseca dovesti do novog rata, samostalac Milorad Drašković maja 1913. uzvikuje u parlamentu: “granica na jugu mora biti sa Grčkom, ni s kim drugim nego s Grčkom” i dodaje: “Nije najveći interes Srbije da osvoji i zadrži simpatije kod tako zvane prosvećene Evrope, nego da zadržimo i očuvamo tekovne rata”. Stojan Ribarac, liberal, na istoj sednici uzvikuje: “To su interesi Srbije, a za te interese lomi se i poslednja kost, proliva se i poslednja kap krvi”.

Fiks ideja srpske nacionalne politike bio je izlazak na more. Zato je stvaranje albanske države (1912) za nju bilo neprihvatljivo. Oni “zasebnu državu nikad nisu imali”, sem toga, “opasno je stvarati državu od plemena, koji su u neprekidnoj borbi između sebe, i koji nemaju nijednog opšeg jezika, ni jedne opše azbuke, a još manje književnog jezika”. Sem toga, severna Albanija je pripadala srpskom carstvu, objašnjavao je Pašič u skupštini maja 1913. godine, tražeći deobu albanske teritorije izmejdu Srbije, Bugarske, Grčke i Crne Gore. A povodom upada srpske vojske na teritoriju Albanije s ciljem izlaska Srbije na more, Jovan Cvijić je podržao ideju o aneksiji kao “anti-etnografsku nužnost”. Za engleskog ministra Greja, Pašićevo zalaganje za izlazak na more u Albaniji bilo je “za žaljenje, budući da je pitanje izlaska Srbije na more isključivo stvar velikih sila.” A engleski poslanik u Beogradu je smatrao da “Srbi sve grade na eventualnosti da će oni kad dovoljno razjape svoja usta na kraju sigurno dobiti ovo ili ono”, te da će Srbi “svojom megalomanijom izgubiti sve simpatije” i da je “njihova arogantnost upravo komična”.

Uprava u anektiranim oblastima

Prisajedinjenje Kosova i Vardarske Makedonije Srbiji proglašeno je kraljevom proklamacijom od 25. VIII 1913. S otvaranjem redovnog skupštinskog saziva za 1913, postavilo se pitanje uređenja prisajedinjenih krajeva osvojenih balkanskim ratovima. U skupštinskoj raspravi, izdvojila su se tri koncepta uređenja novih krajeva. Vlada je predlagala uvođenje civilnog vanrednog režima, koji bi bio ograničenog trajanja, do 10 godina, a koji je za građane prisajedinjenih krajeva podrazumevao samo delimično priznavanje prava i sloboda, bez prava glasa, kao i vladavinu putem uredaba sa zakonskom snagom. Glavni branilac ovog programa, ministar unutrašnjih dela Stojan Protić. Liberali su otvoreno predlagali vojni režim, dok je slaba manjina, koju su činili naprednjaci i socijalisti, bila odlučno za redovni ustavni režim, isti onaj koji postoji u ostalim delovima Kraljevine Srbije.

Ne može se Starom Srbijom i Makedonijom vladati kao kolonijama, jer su to “srpske zemlje i srpski narod” – obrazlagao je stanovište svoje stranke Vojislav Marinković. Kako će se – pitao se njegov brat, Pavle Marinković – stanovništvu koje je pretežno “varoško”, “kulturno i politički prilično razvijeno”, objasniti zašto ono ima manje prava, i to ne samo od ostalih državljana Srbije, nego i od svoje “braće preko plota” – u Bugarskoj i Grčkoj, koje su ustavni režim u celini proširile na krajeve osvojene balkanskim ratovima. Podsećajući na negativan primer Irske, on je upozoravao da se “separatistički pokret” neće moći ugušiti “nikakvim pritiscima i nikakvim izuzetnim režimom”. Ali, Marinković je razmišljao i dalje od toga: ravnopravan tretman građana novoosvojenih krajeva – verovao je – postao bi “nada svim neoslobođenim Jugoslovenima”.

Radikali su svoje viđenje uprave u novoosvojenim krajevima zasnivali na pravu jačeg. “Mi nji nismo pitali ni onda kad smo ih oslobađali, i onda će nam sigurno ta naša braća dopustiti da sa njima upravljamo 5-6 godina kako mi za najbolje nađemo…”, odgovorio je Stojan Protić braniocima ideje o uspostavljanju pune ustavnosti u novim krajevima. Suprotno Marinkoviću, Protić je stanovništvo prisajedinjenih oblasti smatrao politički i kulturno inferiornim u odnosu na građane predratne Srbije i upravo tom pretpostavljenom inferiornošću obrazlagao je neadekvatnost režima pune ustavnosti u novoosvojenim oblastima. Ustav Kraljevine Srbije pravljen je za viši “stupanj političke razvijenosti i kulture” od onog koji postoji među stanovništvom novih krajeva – odgovarao je naprednjacima i socijalistima. Mi smo “stariji i zreliji, nemamo, gospodo, nikakvog razloga, i čak bi bilo nepametno, da njih pitamo, kako treba da se oni upravljaju prvih godina njihove narodne slobode.”

Predlog za uvođenje pune ustavnosti u prisajedinjenim krajevima nije, naime, bio realna alternativa radikalskom predlogu o izuzetnom režimu, iz jednostavnog razloga što je politička podrška na koju se oslanjao, ograničena na naprednjake i socijaliste, bila zanemarljiva. Daleko ozbiljnija alternativa bila je “vojni režim”, koji su, kao “dostojan, snažan”, “neprikosnoveno čist i neumitno pravičan”, kao režim koji bi trebalo da “obezbedi i pripremi i ustavnu i zakonsku slobodu ličnosti” – u skupštini branili liberali, a iza koga je stajala vojska.

To je “vojna diktatura” i zato predlog Liberalne stranke treba odbaciti kao “anahron” – bila je ocena Stojana Protića. Prebacujući vladi licemerje, liberali su postavljali pitanje u čemu je prednost vanrednog režima s civilnim vlastima nad vanrednim režimom s vojnim vlastima. Jedina razlika – primećivali su – sastoji se u tome što prvi vlast daje policiji, a drugi vojsci. Ali upravo to – smatrali su oni – predstavlja nesumnjivu prednost njihovog u odnosu na vladin predlog. Kako je “vojska (je) van stranaka, a policija nije”, to nema sumnje da vojni režim ima prednosti u odnosu na režim koji predlaže vlada, bio je osnovni zaključai Liberalne stranke.

Skupštinska rasprava o uređenju novih krajeva, oktobra 1913, pokazala je da je ideja o preuzimanju funkcija državne vlasti od strane vojske življa i realnija nego ikada do tad. Vojni režim, kao vanstranački i zato “neumitno pravičan i neprikosnoveno čist…”, otvoreno je veličan u srpskoj skupštini. Bile su to, faktički, poruke “Crne ruke”, izricane ne više samo preko stranica Pijemonta i drugih sličnih glasila, nego i za skupštinskom govornicom.

U sporu o uređenju prisajedinjenih oblasti pobedu je odneo koncept vladajuće stranke. Na Kosovu i u Makedoniji vladalo se isključivo putem uredaba, a ukazom od 20.XI 1913. delimično je prošireno važenje ustava Kraljevine Srbije, s tim što je izostao deo o državnim vlastima u kome se govori o skupštini, pravu glasa i sl.. Zakon o prisajedinjenju Stare Srbije Kraljevini Srbiji i upravi u njoj, podnet skupštini 16. XII 1913, legalizovao je ovakav režim, uključujući i vladavinu putem uredaba sa zakonskom snagom. Građani Kosova i Makedonije ostali su bez političkih prava, uključujući i pravo glasa.

Helsinška povelja, januar-februar 2005.

Peščanik.net, 01.02.2005.

Srodni linkovi:

RADIO emisija – Lepša istina

Dubravka Stojanović – Apis: povratak na mesto zločina

Dubravka Stojanović – Politička ubistva i prevrati u Srbiji 1817 – 2003.

Dubravka Stojanović – U živom blatu

Olga Popović-Obradović – Lojalnost bez distance

Olga Popović-Obradović – O legitimitetu monarhije

Mirko Đorđević – Majski prevrat 1903-2013.