- Peščanik - https://pescanik.net -

Ljapis Trubeckoj

Foto: Predrag Trokicić

On je rođen pod punim imenom Nikifor Ljapis Trubeckoj kao epizodni lik u satiričnom romanu Dvanaest stolica (1928) spisateljskog dvojca iz Odese – Ilje Iljfa i Jevgenija Petrova. Zamišljen je kao tip sovjetskog pesnika koji obija pragove redakcija, specijalizovanih za različite sfere društvenog i privrednog života, od kulture, preko poljoprivrede, pekarstva i lova do šumarstva, u potrazi za zaradom. Ljapis Turbeckoj, koga jedan od urednika oslovljava i kao Lapsus, nudi jedino što ima: pesmu o jednom te istom junaku Gavrilu koji se, u zavisnosti od tematskog profila časopisa, transformiše od orača u pekara, od poštara u lovca, i tako u nedogled. Njegove transformacije su bezbrojne, samo su stihovi pisani uvek u istom metru, pri čemu se ne vodi računa o logici i materijalnoj osnovi pesničkih slika, već vrlo često dolazi do apsurdnih iskliznuća. Ona pritom nastaju kao rezultat jedne isto tako apsurdne medijske infrastrukture koja traga za narativima koji bi joj u tom trenutku najviše odgovarali. Ljapis je lik koji je shvatio kako taj sistem funkcioniše pa se stoga i ne trudi da napiše nešto inovativno, već nudi ono što jedino ima, pri čemu samo menja ruho svog junaka Gavrila. Iljf i Petrov ovom satiričnom pričom, koja dubinski replicira i osnovnu temu romana o potrazi za blagom skrivenim u jednoj od dvanaest stolica, ismevaju prigodnu umetničku proizvodnju toga doba, zbog čega njihov roman stiče veliku popularnost još dok izlazi u nastavcima na stranicama moskovskog ilustrovanog časopisa Trideset dana.

Niko nije ni slutio da će Ljapis Trubeckoj jednog dana uznemiriti i čuvare ruskog poretka u Srbiji, oličene u dušebrižnicima iz Dveri i Srpske radikalne stranke, koji su bez previše truda uspeli da spreče Ljapisov dolazak u redakciju Doma omladine u Beogradu, ne bi li dobio još neki dinar za stvar koju zastupa poslednjih godinu dana – otpor ruskoj invaziji na Ukrajinu. Naime, Ljapis Trubeckoj (Ляпис Трубецкой) je pronašao svoj novi neočekivani život u beloruskom pank-rok bendu koji je pod tim imenom osnovan 1989. godine. Njegov osnivač i frontmen zove se Sergej Mihalok (Сяргей Уладзіміравіч Міхалок). Budući da mu je otac bio oficir koji je išao za službom diljem Istočnog bloka, Mihalok je rođen u Drezdenu 1972. (DDR) ali se kasnije sa porodicom preselio u Minsk gde je odrastao i završio studije umetnosti. Njegov muzički i scenski rad obeležen je sklonošću ka satiri, političkoj i umetničkoj subverziji. Otuda i odluka da ime svog benda preuzme iz poznatog romana Iljfa i Petrova. U skladu sa njegovim poetičkim svetonazorom, Mihalok je neprestano angažovan kao muzičar i čovek u javnosti. Suprotstavlja se diktaturi Aleksandra Lukašenka u Belorusiji, tokom septembra 2013. učestvuje u kampanji Alekseja Navaljnog za gradonačelnika Moskve, dok u zimu 2014. nastupa na kijevskom Majdanu. Sve tri direkcije rada Sergeja Mihaloka usmerene su zapravo ka epicentru diktature – Vladimiru Vladimiroviču Putinu. Od početka njegove invazije na Ukrajinu 24. februara 2022, Mihalok je na turneji kojom želi da podrži otpor Ukrajine. Jedna od tih destinacija bio je i Beograd, gde je trebalo da održi koncert 12. februara, a potom i Budva dva dana kasnije. Koncerti su otkazani u oba grada. Zvanično obaveštenje koje je stiglo medijima kaže da je to učinjeno zbog bolesti frontmena grupe Ljapis Trubeckoj, no upućeni u domaće prilike veoma dobro znaju kako se to dogodilo.

Videvši da ovakav bend dolazi u Beograd, ljudi zaduženi za trasiranje kulture u Srbiji pokrenuli su kratku i efikasnu kampanju protiv „ukronacizma“. Zato su se Dveri i SRS obratili naprednjačkoj javnosti, apostrofirajući pre svega ministarku kulture Maju Gojković, gradonačelnika Beograda Aleksandra Šapića kao i predsednika Skupštine grada Nikolu Nikodijevića da kako znaju i umeju spreče apokalipsu zvanu Ljapis Trubeckoj u Beogradu. Istakli su pritom da se radi o grupi čiji je „frontmen Sergej Mihalok prepoznatljiv kao neprijatelj Rusije i pristalica kijevskog Majdana, poznat takođe i po pesmi Ratnici svetlosti koja je praktično bila himna prevrata u Ukrajini 2014. godine“. Osetljivi na politički angažman, dverjani i radikali su osudili „zloupotrebu muzike i kulture u ratne svrhe“. Posebno su istakli da „ukronaciste ne bi trebalo nigde propagirati, pogotovo ne u Srbiji u kojoj većina naroda podržava specijalnu vojnu operaciju Rusije u Ukrajini“. Napisan rečnikom i sintaksom ruske oficijelne ratne retorike, ovaj dopis predstavlja apologiju ruske invazije na Ukrajinu, pri čemu se podmeće radikalsko-naprednjački proruski stav kao zajednička platforma svih građana Srbije.

Ljapis Trubeckoj ni u Budvi nije prošao bolje. Tamo su grupe uplašenih građana izašle na ulicu da bi sprečile nastup ovog „ekstremističkog rok benda“, čiji koncert je na koncu održan u Kotoru. Po svemu sudeći, stolice se lome iz grada u grad, ali se ništa ne pronalazi. U celoj ovoj priči oko benda Ljapis Trubeckoj, Putin najviše podseća na Ipolita Matvejeviča koji je na kraju priče zaklao svog ortaka Ostapa Bendera, u nameri da poslednju stolicu, za koju se pretpostavljalo da krije drago kamenje madam Pjetuhove, prigrabi za sebe. Spomenik toj stolici davno je postavljen u Deribasovskoj ulici u Odesi, koja se danas nalazi pod paskom ruskih bombardera. On je tu da podseća na veliko delo Iljfa i Petrova, ali i na to šta se događa u čoveku kada njime ovladaju pohlepa i ludilo. Tako će i Putin, pred velikim auditorijumom svojih saradnika diljem Evroazije, pa prema tome dverjana i radikala iz Beograda, iz slomljene ukrajinske stolice naposletku moći da izvadi samo isplažene engleske opruge i pokidani tapacirung. Razlika između književnosti i života, odnosno Ipolita Matvejeviča i Putina, u tome je što život ne poznaje kategoriju poetske pravde. Pa tako u romanu skriveno blago biva transformisano u Klub železničara koji ostaje društvenoj zajednici, dok se decenije rada i investiranja građana Ukrajine iz dana u dan pretvaraju u minsko polje ruskog diktatora.

Post festum

Lomljenje stolice u Domu omladine Beograd / strofa iz pesme „Kapital“ grupe Ljapis Trubeckoj:

U levoj ruci Snikers, u desnoj Mars
Moj PR menadžer – Karl Marx
U levoj ruci Snikers, u desnoj Mars
Moj PR menadžer – Karl Marx
Kapital! Kapital! Kapital! Kapital!

Peščanik.net, 18.02.2023.

UKRAJINA

The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)