- Peščanik - https://pescanik.net -

Ljulja se

Protest ispred skupštine 7. jula 2020, foto: Peščanik

Da je sinoć na ulici i u parku ispred parlamenta bilo par stotina hiljada besnih demonstranata, opet bi bilo dovoljno policije da ih efikasno rastera bez prekomerne upotrebe suzavca, sile i životinja (mislim na pse i konje). Ali, nije ih bilo. Zapravo, kada se jednom svi prebroje i podvuče crta, ne bi me iznenadilo da je juče u centru Beograda bilo više policajaca nego pobunjenih žitelja Srbije. Pa to onda nisu ni bile demonstracije protiv režima (čitaj Vučića, jer on je režim), nego upravo demonstracija sile režima nad podanicima koji su na trenutak pomislili da su slobodni da (po)kažu šta misle.

Sve je počelo kao i obično, miran svet okupio se da krene u kratku šetnju, jer je samo još šetnja javnim prostorom preostala (do juče) kao način da se javno izrazi stav o odlukama vlasti (čitaj Vučića, jer on je jedina vlast). I kao i obično, šetnja od Filozofskog fakulteta završila se kod parlamenta (drugo uobičajeno odredište je zgrada RTS-a), gde je nastala ona standardna nelagoda – šta sad i kako dalje. Ovaj put, za nastavak se pobrinuo glavni scenarista i reditelj, jedini koji na raspolaganju ima resurse da na scenu grada postavi ovo svojevrsno pozorište surovosti.

Držati ljude satima ispred parlamenta nema nikakvog smisla. Samo još Stefanović, Vulin, Obradović… mogu da izgovore tu svemirsku glupost da se stajanjem ispred parlamenta osvaja vlast. Dobro, ne kažu oni baš stajanjem, nego nasilnim ulaskom u parlament. Zastanimo malo kod te tvrdnje. Uđete na silu u parlament – i? Šta se dogodi? Kako ste time uzeli vlast? Treba biti neizmerni idiot pa poverovati da se vlast osvaja nasilnim ulaskom u parlament. Niko ko je sinoć stajao ispred skupštine, uključujući i čelnike opozicionih stranaka, nije toliki idiot.

Kratka digresija: vlast u Srbiji od 2012. više nije u parlamentu nego u sedištu (srcu tame – ako hoćete) SNS-a. To je opšte mesto domaće politike. Parlament nasilno ne preuzimaju nikakvi demonstranti na ulici. Taj parlament je silom otela upravo stranka sa Vučićem na čelu, pokravši više puta izbore. Kao ustanovu, SNS je potpuno obesmislio parlament i nema nijednog razloga da se on sada na silu osvaja, jer naprosto to ne znači ništa. Kada se demonstranti okupljaju ispred parlamenta, to je tek svojevrsni obred žaljenja. Samo još stranci na vlasti taj parlament nešto znači i samo u glavama njenih čelnika može imati smisla da neko na silu hoće da uzme parlament. Otevši parlament, ta stranka je prigrabila za sebe nekontrolisanu moć. Kada se plaše da bi neko drugi hteo da uradi isto, oni se u stvari plaše samih sebe.

U svojoj nemoći, a ne moći, stajali su ljudi ispred parlamenta da Vučiću pošalju poruku da ne pristaju na njegove mere. To je bilo sve. I kao takvo, nedovoljno da se kriminalizuju demonstranti. Pa je pušten u pogon pakleni scenario pokušaja nasilnog ulaska u parlament, što bi gledalac bez pameti trebalo da gleda kao film o pokušaju da se preotme vlast. Ali, iako je scenario jeftin, produkcija je bila skupa u svakom smislu. Pošto nije bilo dovoljno statista na strani demonstranata trebalo je izvesti što više policajaca i životinja (da, da, pasa i konja) i baciti što više suzavca, da se prikriju rupe u priči.

Iznova i iznova vraća mi se scena polugolog mladića koji posrće pod blokom od par kila, sasvim sam, prilazi na korak od kordona i baca taj blok na najbližeg policajca. I niko, apsolutno niko iz kordona ne izlazi da ga spreči, uhvati i odvede. Grupa demonstranata stoji podalje od mladića, on se pod teškim teretom kreće poput puža, ali ugroženi policajci nemo ga posmatraju i stoički trpe udar betonskog bloka. Tek nešto ranije, isti ti ili neki drugi policajci, svejedno (i sve jadno), divljački su pretukli prestrašene ljude popadale u begu od suzavca. Ne samo da ti ljudi nisu imali kamenje u rukama, nego su ostali i bez patika, u paničnom strahu za vlastiti život.

Tako je loš i slab taj film o nasilnom preuzimanju vlasti. To jest, tačno je onakav kakav mu je scenarista i reditelj. I isto toliko je krvav. Skupa produkcija i realizacija za očajnu priču. Ali, sve to već znamo. Pitanje je: možemo li prestati da budemo statisti u tuđem filmu strave i užasa? Posle prvog, neuspelog pokušaja da diskvalifikuje demonstrante uveče 7. jula, režim je sebe poslao na popravni ispit uveče 8. jula. Sve što je izgledalo slabo i neuverljivo 7. jula, režim je scenaristički naglasio i specijalnim efektima pojačao 8. jula. Organizatori protesta od 8. jula bez svoje volje izašli su režimu u susret obezbedivši mu statiste.

Ko god da poželi da ponovo izvede ljude na ulicu, to jest ko god pokuša da artikuliše nagomilani bes žitelja Srbije, mora da izvuče pouke iz krvavo lošeg filma koji smo sinoć odgledali. Prvo, mora postojati jaka organizacija protesta, sposobna da prepozna, izoluje i identifikuje ubačene režimske glumce. Zapravo, bilo bi dobro da se već sada izađe sa nekim takvim spiskom, kao što je to, recimo, uradio Sergej Trifunović identifikovanjem članova Levijatana. Drugo, nema razloga da se ljudi drže predugo na ulici, na jednom mestu, a bez jasnog cilja. Demonstrirate da ne pristajete i odete kući, ako se više od toga ne može. Ako se potrošenim vremenom želi ostaviti utisak posvećenosti, onda je hodanje bolje i bezbednije od stajanja.

Ako bi se čitalac sad pozvao na 5. oktobar i rekao da je tada nasilje dalo rezultat, mislim da je to pogrešan argument. S vremenom se pokazalo da je ondašnji režim već bio pao kada su demonstranti prodrli u parlament. Ulazak u parlament bio je tada tek simbolična potvrda smene vlasti koja se ranije već dogodila. I to je važna pouka, ali nema razloga da je ovde dalje elaboriramo. Sve u svemu, odgovornost opozicije nadalje će se sastojati u tome da se protesti na ulicama organizuju tako da se pošalje jasna poruka o nepristanku na diktaturu, a da se pri tom pobunjeni žitelji Srbije ne izlože masakru. Odavno znamo da ovaj režim nema skrupula, pogotovo kada oseti da se ljulja. Vreme je da počnemo da se ponašamo u skladu sa tim, jer – ljulja se.

 

Peščanik.net, 09.07.2020.

KORONA

The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)