- Peščanik - https://pescanik.net -

Lutajući metak

Fotomontaža: Peščanik

U svom tekstu na Peščaniku, Biljana Srbljanović je reagovala na negativne komentare o idejnom rešenju za spomenik Zoranu Đinđiću. Pošto je, zajedno sa Mrđanom Bajićem, autorka tog rešenja, njena je reakcija i očekivana i dobrodošla. Međutim, u reakciji su izostali odgovori na ključne primedbe. Srbljanović je samo napravila istorijsku paralelu, verovatno verujući da je to dovoljno, sa otkrivanjem spomenika Pobedniku na Kalemegdanu. Podsetila nas je da je ondašnji gradonačelnik Beograda, deklarisani fašista, Pobednika izvukao iz jedne senjačke šupe, u nameri da ga postavi na Terazijama. Ali beogradska čaršija se pobunila i sprečila da obnažena muška figura, u neskladu sa srpskom tradicijom i kulturom završi na Terazijama. I tako smo dobili Pobednika na Kalemegdanu, gde neće, verovalo se, smetati čaršiji. Na kraju, Srbljanović zaključuje – do neke srećnije prilike, može i strela posvećena Đinđiću da završi u nekoj sličnoj šupi.

Ostalo je ipak nejasno šta je osnova za paralelu između Pobednika i Strele – sem činjenice da i jedan i drugi spomenik promovišu ljudi sličnih političkih pogleda. Komentari o spomeniku Đinđiću bitno se razlikuju od nekadašnjih uskogrudih komentara o Meštrovićevoj skulpturi. Tu nije reč o neprimerenoj golotinji ili o manjku patriotizma rešenja koje treba da simbolizuje stremljenja Zorana Đinđića. U žiži tekuće polemike našla su se druga pitanja. Recimo, da li je prikladno da Srpska napredna stranka stoji iza podizanja spomenika Đinđiću? Prvaci te stranke bili su u martu 2003. radikalski funkcioneri, a radikali su, setićemo se, najavljivali „krvavo proleće“ i „narodni sud za izdajnike“, te poručivali da je „i Tito pred smrt imao problema sa nogom“. A onda su i proslavili uspeh atentatora (Šešelj se i dan danas ovim ponosi), sa kojima su neki od funkcionera stranke bili u kontaktu (što je utvrđeno tokom suđenja izvršiocima). Radikali su jedini odbili i da prisustvuju komemorativnoj sednici Skupštine Srbije, nakon atentata. Dakle, prvo i sasvim legitimno pitanje glasi – da li treba podržati podizanje spomenika iza koga stoje i njime se diče gorepomenuti stranački čelnici i njihovi politički sledbenici? (Gradski menadžer Goran Vesić čak će se i zahvaliti Aleksandru Vučiću što je „inicirao podizanje spomenika“. To je „hrabar iskorak u političkoj kulturi Srbije“, misli Vesić.)

Drugo pitanje tiče se samog spomenika. Spomenik Đinđiću je zamišljen kao prekinuta strela, koja ipak nastavlja svoj zacrtani put. Da li 2017. godine možemo tvrditi da smo i dalje na putu koji je obeležio Zoran Đinđić? Ili je, naprotiv, u martu 2003. godine došlo do zaokreta i vraćanja negativnim karakteristikama starog režima – neslobodnim izborima, razvlašćenim institucijama, autokratskom načinu vladanja, sveopštem nadzoru građana? Utisak je da upravo politika diskontinuiteta sa političkim nasleđem Vlade Zorana Đinđića sada dostiže vrhunac. Patetično predstavljanje današnjeg političkog trenutka kao „nastavljene vizije“ u stvari je uvreda za demokratski nastrojene građane. To je temeljna intervencija i revidiranje simbolične predstave o Đinđićevoj političkoj ostavštini – današnji režim ga vidi kao samo još jednog političara kontinuiteta, koji je ubijen nesrećnim spletom okolnosti.

Ako predloženi spomenik bude postavljen na Studentskom trgu (to jest, privremeno, dok se ne završi još jedna rekonstrukcija tog trga, na pešačkom ostrvu), predlažem njegovo alternativno čitanje. Nije to ni kišobran,1 ni sidro, ni udica, kako ga vide neki Beograđani. Strela bi mogla da glorifikuje ubistvo Zorana Đinđića – on je ustreljen snajperom ispred zgrade Vlade. Ubio ga je pripadnik Jedinice za specijalne operacije. Tako bi Strela zapravo mogla biti spomenik onima koji su ubili Zorana Đinđića. Onima koji do danas nisu rekli uz čiju podršku i podstrek su ovo uradili i ko im je obećao amnestiju (o ovom obećanju su sami govorili, takođe tokom suđenja). Strela koja nastavlja istim putem, sa politikom koju danas gledamo, može biti samo njihova.

Može to biti i spomenik lutajućem metku o kome je i sama Biljana Srbljanović govorila i pisala, recimo, u svojoj drami „Mali mi je ovaj grob“. U jednom intervjuu, govoreći o lutajućem metku pogubnom po srpsku političku istoriju, ona je rekla:

„Čvrsto verujem da Srbijom, od majskog prevrata, upravlja jedna parapolicijska i parapolitička organizacija, koja ima svoje mračne ciljeve i koja ne preza ni od čega. Ta se potreba za vladavinom iz potaje, za ubistvom kao uobičajenim sredstvom političke borbe, prenosi s kolena na koleno i ja sam čvrsto ubeđena da Crna ruka postoji i dalje. Taj plamen održavaju i pojedinci iz Koštuničinog kabineta – ubistvo Đinđića izvela je Crna ruka i svi ovi novi danas, koje nijedna vlast ne može da kontroliše. Crna ruka i njeni derivati doći će glave ovom društvu, ako društvo napokon ne uspe da izađe na kraj sa njom.“

Izgleda da je došlo vreme da lutajućem metku, a ne Zoranu Đinđiću, podignemo spomenik u centru Beograda. Možda je to ono što je uznemirilo građane.

Peščanik.net, 24.10.2017.

Srodni linkovi:

Rastislav Dinić – Svevremenost i depolitizacija

Biljana Srbljanović – Strela u šupi

TEMA – ATENTAT


________________

  1. Mada ni ova asocijacija nije loša. U Pekićevoj knjizi Kako upokojiti vampira, glavnog lika progoni kišobran, kao sećanje na zločine iz mladosti.
The following two tabs change content below.
Sofija Mandić je rođena 1986. u Novom Sadu. Diplomirana je pravnica, posrednica u mirnom rešavanju sporova i aktivistkinja za ljudska prava. Radi u Centru za pravosudna istraživanja (CEPRIS), a prethodno je bila angažovana u Beogradskom centru za bezbednosnu politiku i Nacionalnom demokratskom institutu. Generalna je sekretarka Peščanika, sa kojim sarađuje od 2007, kao učesnica u radijskim emisijama, a zatim i kao autorka tekstova. Autorka, koautorka i urednica je brojnih analiza o vladavini prava, stanju ljudskih prava u Srbiji i njihovoj perspektivi. Neke od skorašnjih su: Izbori pred Upravnim sudom 2022 – pregled postupanja i odluka (ur. CEPRIS, 2022), Izveštaj o javnosti rada Visokog saveta sudstva i Državnog veća tužilaca (CEPRIS, 2022), Sloboda izražavanja pred sudom (ur. SĆF, 2021-2022), Rad sudova tokom epidemije zarazne bolesti COVID-19 (OEBS, 2021), Ljudska prava u Srbiji (BCLJP, 2018-2021), Naša urušena prava (FES, 2019), Uslovi za izbor i napredovanje sudija i tužilaca u pravnom obrazovanju (CEPRIS, 2018), Skorašnji Ustav Srbije – rodna perspektiva (ŽPRS, 2017). Kao predstavnica civilnog društva učestvuje u procesu izrade komentara i mišljenja na izmene Ustava iz 2022, kao i zakona koji proizlaze iz ovih promena.

Latest posts by Sofija Mandić (see all)