Jugoslovensko dramsko pozorište, foto: Predrag Trokicić u Beogradu

Jugoslovensko dramsko pozorište, foto: Predrag Trokicić u Beogradu

Autor idejnog rešenja za spomenik Zoranu Đinđiću, Mrđan Bajić, kaže: „Od kada sam čuo za raspisivanje konkursa, preslišavao sam se na koji bi način trebalo evocirati pre svega Đinđićevu političku i filozofsku misao, ali i njegovu životnu putanju između vizionarstva i tragedije“. Da li ovo idejno rešenje zaista evocira Đinđićevu političku i filozofsku misao?

Ovako Biljana Srbljanović, autorka zvučne komponente idejnog rešenja, u istom intervjuu: „Moja ideja je od početka bila da moramo da ga čujemo, da moramo da čujemo taj glas i te reči, koje nismo, onda kad je trebalo, ni znali ni hteli da slušamo, da razumemo. Od te ideje, od ideje buke misli i kakofonije uzvika, glasova, prazne priče, od zvučne polucije kojoj smo izloženi, krenula sam ka tome šta nam je suštinski bilo potrebno da umemo da saslušamo tog čoveka dok je bio živ. Došla sam do zaključka da je to samo jedno: da naučimo da utišamo sami sebe. Tako smo došli do te ideje o buci koju proizvodimo mi, šetači, posmatrači, slučajni prolaznici, namerni vandali, studenti koji protestuju, nezainteresovani apatični ljudi, čak i samo vreme i meteo okolnosti. Dakle, da svu tu buku skupljaju mikrofoni, da se taj zvuk u realnom vremenu obrađuje i emituje nama nazad, da čujemo ono što sami pravimo a što nas sprečava da saslušamo drugo, mnogo bitnije. Zatim se, kada se sasvim približite skulpturi, razaznaje poznati Zoranov glas – najpre ne možete da locirate odakle dolazi, on je isprekidan, ima pauze, veoma je utišan, ima iscepkane delove rečenica i reči i da biste ga čuli, potrebno je samo da konačno ućutite.“

A ovako Zoran Đinđić, u svom predavanju „Od nacionalizma do patriotizma“: „Mora se priznati činjenica da su u modernim društvima političke institucije jedini instrument koji može da posluži za obavljanje velikih društvenih projekata. Društvo mora da kontroliše taj instrument i svaki pojedinac mora da bude zainteresovan za kvalitet tog instrumenta, jer od kvaliteta politike zavisi njegova bezbednost, njegov život i njegova budućnost. Najbolji način je uključiti se u to, jer je participacija takođe megatrend prelaska od reprezentativne demokratije ka participativnoj demokratiji, znači od toga da glasate jednom u četiri godine do toga da svakoga dana u svojoj lokalnoj zajednici ili kroz različite građanske inicijative vršite pritisak i utičete na dnevno donošenje odluka koje su važne za vas. To je nešto što daje kvalitet jednom društvu. Ne znam koliko ste vi zainteresovani i motivisani za to, ali ako niste, onda nemojte posle da se ljutite što će u vaše ime biti donošene odluke koje će biti na vašu štetu.“

Šta nam poručuje Đinđić, a šta Srbljanović? Đinđić kaže – nije dovoljno samo glasati, neophodno je učestvovati u politici, politika je stvar koja se tiče svakoga od nas i ona zahteva naše aktivno učešće, zahteva da se čuje svačiji glas. Srbljanović, međutim, kaže – građani, potrebno je da konačno ućutite, da biste čuli – šta? Propoved, proročki glas sa one strane groba. (Ovaj glas govori: „Život je čudo jedno dato nama… Spavaćete kad budete u penziji…I vi ste mlad čovek, ja vam kažem, gledajte u budućnost. Gledajte u budućnost i tamo ćemo se sastati vi i ja…”) Na drugom mestu, Srbljanović dodaje: „Odabir reči i misli Zorana Đinđića obuhvata ono što je govorio kada nije bio uronjen u dnevnopolitičke izazove, svedoči o ovom čoveku kao o velikom misliocu i analitičaru svog vremena, kao o divnom govorniku i nepogrešivom posmatraču ljudske prirode, ljudi sa kojima je živeo. Reči su poetične, koliko i metaforične, ali i precizne i svevremene, one režu duboko u tkivo ljudske prirode, suštinski, u svoj svojoj jednostavnosti, obuhvataju sva obeležja naše kulture, mentaliteta, našeg društva u celini.”

A sad poslušajmo Đinđića, ne isprekidanog, ne utišanog, ne pretvorenog u proroka ili zen-mudraca, nego Đinđića njim samim, dakle Đinđića-političara: „Najbolji stručnjaci za jezik, kulturu, veru – pisci, pesnici, popovi – nisu baš najbolji predstavnici jednog modernog identiteta. Zašto? Zato što oni teže preterivanjima, teže isključivosti, teže poeziji, mitovima, jer je to njihov posao. I ako pogledate našu politiku u poslednjih sto-dvesta godina, vi ćete videti da u njoj ima više propovedi nego političkih programa. To se prikazuje kao politički program.“

Đinđić, dakle, pravi jasnu razliku između politike sa jedne, i poezije, mitova i religije s druge strane, i pritom sebe jasno vidi na strani politike, kao svoj zadatak vidi upravo afirmaciju politike. Srbljanović, međutim, beži od politike, njen Đinđić mora biti odvojen od „dnevnopolitičkih izazova“, mora govoriti „poetično, metaforično“. Ishod su banalnosti – „život je čudo dato nama“. Kad govori o politici Đinđić govori o nečemu što je „fleksibilno, pokretno i što počiva na komunikaciji, na brzini, na snalaženju, nečemu što bismo mogli da nazovemo procedura umesto supstance”. Srbljanović, upravo suprotno, govori o njemu kao o nekome ko se bavi „svevremenskim“ i „suštinskim“.

I u već pomenutom intervjuu za Vice Srbljanović podvlači ovu odbojnost prema „dnevnoj politici“ i potrebi da se Đinđić izdvoji iz dnevnopolitičkog konteksta: „Đinđić je, nažalost, tema za otimačinu dnevne politike. Mene je toga sram. Neću da učestvujem u tome… Đinđić je preveliki i preozbiljni političar i filozof da bi mogao da se ponovo, 15 godina posle smrti, valja u tom blatu naše bedne dnevne politike.“

Sam Đinđić, međutim, insistira upravo na značaju politike kao (svako)dnevne aktivnosti, pokušavajući da je odbrani od negativnih predrasuda. On kaže: „Ali mislim da ne treba biti pesimista, jer je politika ipak nešto plemenito. Najveća opasnost od pesimističkog opisivanja politike je u tome da pošteni i časni ljudi ne žele da se bave politikom, jer je politika nešto loše i kroz medije je prikazana kao nešto loše u svakoj zemlji, ne samo u našoj. Onda se događa jedna dobrovoljna negativna selekcija i oni koji imaju dobro mišljenje o sebi i o svom moralu kažu – neću da se bavim politikom, jer su političari korumpirani, političari su lopovi, političari su prevaranti. Onda na kraju zaista nema dovoljno dobrih ljudi koji bi preuzeli odgovornost za nešto što je najvažnije, a to je opšte dobro. Tako da se može desiti da kroz tu kampanju koja se spontano vodi, na kraju politika zaista postane ono za šta važi u medijima, a to je – delatnost koja prlja ljude. Mislim da je potrebno i u nacionalnom interesu da se rehabilituje pozitivan pojam politike i da se shvati da ne možete dopustiti lošim ljudima da vode državu u kojoj živite vi i u kojoj će da žive vaša deca… Znači, politika je instrument za obavljanje velikih poslova u jednom društvu, bez koga ne može ništa da se uradi. Danas nema nijednog društva bez politike i oni koji pričaju o tome da je potrebno da te poslove obavljaju eksperti, hoće da vas prevare.“

Nakon svega rečenog, ne treba da čudi što Srbljanović vidi „dnevnopolitičko“ pitanje o tome ko naručuje i izvodi radove na spomeniku, kao efemerno, nebitno – spomenik je za večnost, dnevnopolitički kontekst je prolazan: „Meni je to potpuno svejedno. Ironično mi je, ali to je stanje ovog društva. Nije ta vlast sletela iz svemira. Ona je izglasana od većine u ovom društvu. Ja odavno više nemam iluzije da ću ikada biti u bilo kojoj većini. Bukvalno mi je svejedno ko izvodi radove na spomeniku. Važno mi je samo ono što ostaje.“

Na to bi se moglo odgovoriti, sasvim đinđićevski, da to što je autorima kontekst nevažan, ne znači da je on zaista nevažan. Ovako Đinđić: „Ako biste vi planirali tako kao da ne postoji svet nego da postojite samo vi, onda ste vi bog, a ako ste bog, onda nema rasprave. Ali ako niste bog, onda uvek postoji okruženje u kojem morate da planirate svoju strategiju, i ako to okruženje na kraju odbije vašu strategiju i dovede vas do neuspeha, onda ste krivi vi, a nije kriv taj svet… Onaj ko moralizuje tu situaciju, na kraju dobije po glavi. On je ili naivan ili nesposoban. To je, zapravo, karakteristika tih tradicionalnih društava, u kojima se ono što je upravljanje društvom moralizuje ili ideologizuje. I u kojima se kaže – mi želimo nešto, mi imamo dobre namere, mi imamo dobre motive, a da li ćemo uspeti, to ne zavisi od nas, to zavisi od nečega drugog. Pa ako ne uspemo, onda kažemo – verovatno postoji neka svetska zavera, koja je naumila da sve naše namere osujeti. I onda smo mirni, jer smo našli obrazloženje zašto nikada ne uspevamo.“

Mrđan Bajić, pak, saradnju sa aktuelnim režimom oko budućeg spomenika, obrazlaže na sledeći način: „Kao što je davno rekao jedan drugi ovdašnji velikan: ako vam Ajhman kaže da perete zube šta vi radite? Ne perete zube? Ne. Ajhman je Ajhman, a pranje zuba je pranje zuba. Činiti nam je ono što je ispravno.“

Ispravnost je ispravnost, okolnosti su nebitne.

Đinđić, međutim, ovako: „Moral je pitanje namera, da ja kažem – ja mislim da je to dobro i ja ću to da radim, jer su moji motivi dobri. Za to što će se na kraju desiti katastrofa, ja nisam kriv, ja sam to uradio iz dobrih namera. Ja to prezirem. Mislim da je to izgovor slabijih. Mene ne interesuju namere. Mene interesuju posledice. Svako ima dobre namere i mislim da je to stvar pristojnosti. Ja nemam nameru da diskutujem o nečijim namerama. Podrazumevam da svako ima dobre namere. Ali to je toliko trivijalno, da me ne interesuje. Mene interesuje šta sledi iz toga. Ako ne sledi neka posledica koja je korisna za mene, dobre namere me ne interesuju.“

Ukratko, za Đinđića je politika svakodnevna praksa, osetljiva na kontekst, otvorena za sve građane, bez unapred zadatih, „svevremenih“ odgovora.1 Za autore spomenika, međutim, Đinđić je antipoličan i „svevremen“, propovednik, čija se propoved može čuti tek kad građani zaćute. Strela koja ukazuje ka nebesima jasno ukazuje na ovaj transcendentalistički manevar – „gledajte u budućnost, i tamo ćemo se sastati vi i ja…“ Drugim rečima, vaša je plata na nebesima. Nasuprot tome, Đinđić njim samim: „… mi (smo) kao narod često zanemarivali i tražili opravdanje u tome da mi nismo ovde, u ovome svetu, jer smo nebeski narod i za nas pravila ovoga sveta ne važe. I tako smo plaćali ovozemaljsku cenu za teoriju kojom smo želeli da pokažemo da mi nismo ovozemaljski. Uvek je merodavna ona rampa, na kojoj vam naplate cenu. Ako se ona nalazi na zemlji, onda ste vi zemaljski putnik.”

Ako se, kada vam Ajhman kaže da perete zube, pitate o pranju zuba, već ste na pogrešnom putu. Jedino pravo pitanje u tom trenutku jeste – zašto je Ajhman u poziciji da vam govori bilo šta.

Peščanik.net, 26.10.2017.

Srodni linkovi:

Sofija Mandić – Lutajući metak

Biljana Srbljanović – Strela u šupi

TEMA – ATENTAT


________________

  1. Govoreći o značaju pravde, Đinđić će reći: „Čim postavite pitanje pravde, pošto razni ljudi misle da zaslužuju razne stvari, već morate da imate pitanje demokratije, što znači mogućnost da se o tome diskutuje javno i da se utvrde prioriteti u društvu. Pošto ne mogu svi zahtevi svih pojedinca da budu ispunjeni, onda se postavlja pitanje – a šta je za društvo bolje: da li da se izgradi autoput ili da se da kredit seljacima? Pošto su sredstva ograničena, a svi žele nešto, mora da se napravi jedna demokratska struktura, u koju će biti ulagani društveni potencijali i te demokratske strukture treba o tome da odluče. To je jedan uzbuljivi posao, koji je osnovni atribut ljudskih društava – rasprava o tome šta je pravda i pokušaj da svaka generacija definiše svoj način kako da se ostvaruje pravda.“