- Peščanik - https://pescanik.net -

Masna gasna podvala

Foto: Predrag Trokicić

„Ovo je od presudnog značaja za dalji razvoj Srbije. Ovo je za nas od ogromnog značaja, za industriju i napredak srpske privrede i za sve stanovnike naše zemlje“. Ne, nisu to reči Aleksandra Vučića nakon sastanka sa Vladimirom Putinom 25. novembra. Tako je predsednik Srbije govorio pre manje od godinu dana, tačnije 1. januara 2021. na otvaranju gasovoda Balkanski tok.

Zašto je Vučić bio tako egzaltiran? Zato što će ubuduće, objasnio je, gas Srbiju koštati gotovo upola jeftinije nego do tada. Jer, gas preko Ukrajine i Mađarske Srbija je plaćala 270 dolara za 1.000 kubnih metara a sada će je, novom trasom, preko Turske i Bugarske, gas koštati 155 dolara.

Tako da, u stvari, ova nova/stara slavodobitno objavljena cena od 270 dolara predstavlja, kao što rekoh, gotovo stopostotno poskupljenje. Ili predsednik nije govorio istinu, da ne upotrebim pravu reč, kada je navodio cenu od 155 dolara.

Ali – zašto je uopšte Vučić išao u Rusiju da pregovara o ceni gasa od 1. januara 2022. kada Srbija ima ugovor koji važi do 1. januara 2023. godine. Naime, Srbija je 2013. sa Rusijom zaključila desetogodišnji kupoprodajni ugovor o gasu kojim je, razume se, određena i cena. Zašto je, postavlja se sad pitanje, rok važenja ugovora skraćen za godinu dana? To jest, da li je uopšte skraćen? I nije li, možda, sva ova priča o novom ugovoru, ceni i velikom ustupku kojeg je Putin, zahvaljujući Vučiću naravno, učinio Srbiji, zapravo jedna velika predizborno-marketinška farsa.

Podvala svakako jeste, ali to nije najgore što nam se dešava. Jer, zapravo, gas je tu najmanje bitan. Mnogo su važnije druge stvari koje su ovde u igri. Počev od oružja, preko atomske tehnologije, do geostrateške pozicije.

Vučićev put u Soči, to prosto bode oči, zapravo je još jedan korak bliže Rusije a dalje od Evropske unije. Jedan korak – ali od sedam milja. I nikakve gasne magle to više ne mogu da sakriju.

Peščanik.net, 26.11.2021.


The following two tabs change content below.
Mijat Lakićević, rođen 1953. u Zaječaru, završio Pravni fakultet u Beogradu 1975, od 1977. novinar Ekonomske politike (EP). 90-ih saradnik mesečnika Demokratija danas (ur. Zoran Gavrilović). Kada je sredinom 90-ih poništena privatizacija EP, sa delom redakcije stupa u štrajk. Krajem 1998. svi dobijaju otkaz. 1999. sa kolegama osniva Ekonomist magazin (EM), gde je direktor i zam. gl. i odg. ur, a od 2001. gl. i odg. ur. 2003. priređuje knjigu „Prelom 72“ o padu srpskih liberala 1972. 2006. priređuje knjigu „Kolumna Karikatura“ sa kolumnama Vladimira Gligorova i karikaturama Coraxa. Zbog sukoba sa novom upravom 2008. napušta EM (to čine i Vladimir Gligorov, Predrag Koraksić, Srđan Bogosavljević…), prelazi u Blic, gde pokreće dodatak Novac. Krajem 2009. prelazi u NIN na mesto ur. ekonomske rubrike. U aprilu 2011. daje otkaz i sa grupom kolega osniva nedeljnik Novi magazin, gde je zam. gl. ur. Dobitnik nagrade Zlatno pero Kluba privrednih novinara. Bio je član IO NUNS-a. Sa Mišom Brkićem ur. TV serije od 12 debata „Kad kažete…“. Novije knjige: 2011. „Ispred vremena“ o nedeljniku EP i reformskoj deceniji u SFRJ (1963-73); 2013. sa Dimitrijem Boarovim „Kako smo izgubili (Našu) Borbu“; 2020. „Desimir Tošić: Između ekstrema“; 2022. „Zoran Đinđić: prosvet(l)itelj“.