- Peščanik - https://pescanik.net -

Memorijal za pogubnu politiku

Fotografije čitateljki, Alisa Koljenšić Radić

Vest od 30.07.2015. kaže da Beograd treba da dobije „spomenik srpskim žrtvama i građanima Srbije stradalim tokom ratova devedesetih godina“. U vesti se taj spomenik poredi sa „kamenom spoticanja“ kao opomeni na holokaust, dakle sa obeležjem koje u više gradova Nemačke današnje građane te države podseća na zločine koji su u Drugom svetskom ratu počinili njihova država i njihovi tadašnji sunarodnici. Iako je to očigledno, hajde ipak da objasnimo zašto paralela između potencijalnog beogradskog spomenika i realizovanih nemačkih obeležja koja opominju na holokaust nikako ne stoji. O niz nausmično podignutih kocki na nemačkim trotoarima, na kojima stoje imena žrtava holokausta, pešaci se neće saplitati samo ako obrate pažnju i pažljivo gaze između njih. Simbolika je jasna: građani Nemačke ne smeju zaboraviti zločine svojih sunarodnika, jer ako to učine saplešće se i ponovo pasti, kao što su moralno posrnuli i pali njihovi prethodnici.

„Kamen spoticanja“ tako nije samo odavanje pošte žrtvi i obeležje koje nas seća na nju, to je pre svega opominjuće sećanje na zločin i njegove izvršioce. To sećanje upućeno je pre svega građanima države koja je odgovorna za zločin i služi kao upozorenje da se zločin ne ponovi. Po analogiji sa „kamenom spoticanja“, ako se već poseže za njom, u Beogradu bi trebalo podići spomenik žrtvama genocida u Srebrenici, kao opomenu građanima Srbije da vode računa da država u kojoj žive više nikada ne dođe u situaciju da bude optužena da nije učinila sve da spreči jedan takav gnusan zločin.

Da „kamen spoticanja“ nikako ne može biti uzor za beogradski spomenik, jasno je i iz izjave „gradskog menadžera“ Beograda. On naime ovako vidi svrhu domaćeg spomenika: „Odluka je da sva imena budu upisana, jer spomenik srpskim žrtvama i građanima Srbije stradalim za Srbiju u ratovima 90-ih treba da ima ta imena, da se zna ko je sve stradao.“ Razume se, ovde je najblaže rečeno nejasna formulacija „građani Srbije stradali za Srbiju“. Na koga je „gradski menadžer“ tu mislio, ako je uopšte išta mislio dok je to izgovarao? Da li se to bivši demokrata dodvorava naprednjacima i obećava spomenik za članove njihovih ozloglašenih dobrovoljačkih jedinica koje su oni, dok su sebe zvali radikalima, regrutovali po Srbiji i potom slali preko granice, gde su neki od tih dobrovoljaca počinili niz zločina? I da li posle dvadeset godina (a trebalo je to da učini već 2000), ovaj bivši demokrata bez ustezanja priznaje da Srbija jeste bila u ratu i da jeste imala teritorijalne pretenzije prema susednim državama? Jer, ne vidim kako bi se drugačije mogla shvatiti fraza „građani Srbije stradali za Srbiju“.

Međutim, bez te dimenzije autoviktimizacije, na kojoj i dalje tvrdoglavo insistiraju višedecenijski dizajneri „srpskog naroda“, i jedan spomenik „srpskim žrtvama i građanima Srbije stradalim za Srbiju“ u ratovima iz devedesetih svakako bi imalo smisla podići u Beogradu. Ali, umesto „kamena spoticanja“, prikladniji uzor za takav spomenik možda bi bio Memorijal veteranima iz Vijetnamskog rata podignut u Vašingtonu 1982. godine. Iako je vojska Sjedinjenih Država iz tog rata izašla okaljana neizbrisivom moralnom mrljom masovnih zločina koje je počinila, postojala je potreba da se ne zaborave imena američkih vojnika koji su poginuli u tom ratu. Do danas, taj spomenik u Vašingtonu predmet je sporenja. S jedne strane su oni koji opravdavaju taj rat i američke vojnike u njemu vide kao heroje; na drugoj strani su oni koji smatraju da je taj rat bio neopravdan, a uloga američke vojske u njemu zločinačka. Tako je Memorijal postao stalni povod za debatu o opravdanosti američke intervencionističke politike.

Autorka Memorijala veteranima Vijetnamskog rata pokušala je, pak, da svojim rešenjem izbegne bilo kakvu raspravu. Kako sama kaže, ona se nije previše zanimala za podatke o Vijetnamskom ratu. Nju je više zanimalo kako da spomenički obeleži izgubljene živote. Kasnije je i sama bila iznenađena raspravama koje je pokrenuo spomenik koji je oblikovala. A posebno su je razočarale političke intervencije, to jest spomenički dodaci Memorijalu, koje ona nije projektovala, a koje je videla kao odraz težnje da se izglade politička neslaganja i oko samog rata i oko njenog dela, te da se izađe u susret raznim stranama. To ju je dovelo do zaključka da ne može biti neutralnih spomenika, bar ne kada je reč o Vijetnamskom ratu. Ali, od tog krajnjeg zaključka, nama bi mogla biti zanimljivija njena početna ideja: u oblikovanju Memorijala ona je pošla od jednog francuskog spomenika učesnicima Bitke na Somi, u Prvom svetskom ratu. Spomenik se sastoji iz spiska imena 100.000 nestalih vojnika, koji nisu mogli biti identifikovani i sahranjeni pod svojim imenom. „Hodati pored svih tih imena i shvatiti koliko je to izgubljenih života – to je utisak koji treba da napravi spomenik.“ Od te početne ideje, autorka je stigla do rešenja za Memorijal u Vašingtonu.

Spisak imena – „gradski menadžer“ kaže da ih za sada ima 26.000 – „srpskih žrtava i građana Srbije koji su stradali za Srbiju“ imao bi smisla samo ako postigne isti učinak: da posetilac tog beogradskog memorijala, kada prođe pored svih tih imena, shvati koliko je to izgubljenih života. Takav spomenik bi, paradoksalno, mogao da ide i protiv autoviktimizacije (koja se ne može videti ni u vašingtonskom Memorijalu): jer svi ti „Srbi“ bili su žrtve jedne pogrešne politike koju je u devedesetima vodila upravo država Srbija. Zajedno sa spomenikom žrtvama genocida u Srebrenici (ako je nekome ovde zaista stalo do analogije sa „kamenom spoticanja“ ), takav bi memorijal ispunio svrhu o kojoj sada i ne razmišljaju njegovi zagovornici: služio bi kao opomena da se slična politika više nikada ne ponovi.

Peščanik.net, 31.07.2015.


The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)