- Peščanik - https://pescanik.net -

Mentalne mape i šta sve mogu protesti

Protesti u Beogradu, foto: Andrej Isaković/AFP/Getty Images

Tekst Aurelije Đan objavljen na Peščaniku govori o konceptu mentalnih mapa, koje prema Robinu Skineru predstavljaju merilo mentalnog zdravlja. Što su mentalne mape usklađenije sa činjenicama i realnošću, to bolje za mentalno zdravlje. I suprotno, što su udaljenije od činjenica i suočavanja sa realnošću, to je mentalno zdravlje u lošijem stanju. Kakve su nam mentalne mape zavisi od toga koliko ćemo prihvatati ili iskrivljavati realnost. Moja je teza da u Srbiji domira anti-realna mentalna mapa. Ako bi se po tome merilo naše mentalno zdravlje, moglo bi se ustvrditi da u Srbiji vlada kontrafaktualno ludilo. Gaženje činjenica je namerno, jer je ono glavno oružje apsolutne dominacije Vučićeve vlasti. To se sada, u situaciji građanskih protesta, vidi ko na dlanu. Vlast se brani iskrivljavanjem realnosti opsesivnim futurizmom kojim se povoljnije stanje društva pomera u neodređenu budućnost. Vučićeva mentalna mapa od početka je otvorena za fake news, fabrikovanje laži o opoziciji ili bilo kome drugom, izmišljanje i režiranje događaja i pretnje njemu lično (famozna fake vešala su namenjena njemu), za botove, skupove pod pritiskom i fantazmagorije o spoljnim prijateljima i neprijateljima Srbije. Ne postoji stvarnost, sem one koju on konstruiše. Sada je konstruiše radi odbrane od građanskih protesta koji su ga naterali da im parira kontra-kampanjom kojom se još više izmestio iz realnosti. Ja sam tako razumela naziv njegove kampanje: „Budućnost Srbije“. Ih, gde je čak odleteo. Činjenice sadašnjosti su prilično neprijatne, ali zato je budućnost mnogo komotnija za izmišljotine. Pritom se računa da je sirotinja lakoverna i sklona lažnim obećanjima. Ona prosto ne može da ne poveruje u njih, jer nema ništa drugo.

Dobro, a kako stoji stvar sa realnošću mentalnih mapa građanskih protesta koji traže smenu autokratske vlasti Vučića i slobodu da olovkom smenjuju bilo koju sličnu vlast koja bi došla umesto njega. Bez obzira na ideološku orijentaciju pojedinaca i stranaka koji u protestima učestvuju, njihov zajednički stav je da Srbija mora biti demokratska zemlja, da vlast treba da bude u službi naroda, a zalažu se i za neophodnost vladavine prava i još neke lepe stvari (prilično nerealne). Zahtevi su potekli iz realnog stanja i zato su po Skineru „mentalno zdravi“. Činjenica je da Vučić uništava sve institucije, gazi prava i slobode građana i medija, da diskriminiše građane po partijskoj pripadnosti, podržava nekompetentnost, plagijatorstvo i pokornost njemu lično, da sklapa netransparentne ugovore i provizije, dok korupcija cveta i stvara bogatu vrhušku iza paravana laži. Za to vreme zemlja je postala treći svet, a građani su drastično osiromašili i izlaz traže u odlasku u druge zemlje. Koliko god da zahtevi opozicije proizlaze iz realnog stanja, oni bi visili u vazduhu da nema neprekidnih protesta koji im daju težinu i utemeljenje.

Dosadašnje mentalno mapiranje vlasti i opozicije nije potpuno ako se preskoči jedno važno pitanje bez kojeg slika mentalnih mapa koju smo opisali nije kompletna. Obe strane u sukobu – i vlast i protestanti – imaju jedno zatamnjeno zajedničko polje na kome njihov sukob postaje nejasan. Razrešenje na tom polju je uslov svih uslova da se demokratske vrednosti, koje su po svom poreklu i praksi evropske, ikada susretnu sa srpskim nacionalnim pitanjem. Ti susreti se dosad nisu dobro završavali. To objašnjava zašto smo se opet našli na istom mestu na kojem smo već bili pre skoro dvadeset godina: na mestu sudara demokratskog i autokratskog. Petog oktobra 2000. pobedila je demokratija i oteran je Miloševićev režim. U našem slučaju to se pokazalo nedovoljnim da demokratija, prosperitet i evropsko opredeljenje postpetooktobarske Srbije postanu njeni glavni ciljevi i glavni drum kojim ona ide. Politička elita koja je tada preuzela vlast, sem što nije uspela da pod vladavinom prava sprovede tranziciju, izbegla je i suočavanje sa realnošću devedesetih koje nisu bile najpoznatije po borbi za demokratiju, već po raspadu zemlje, ekstremnom nacionalizmu, mržnji, ratovima i najstrašnijim ratnim zločinima. Posle ubistva Zorana Đinđića izgledalo je da se stabilizovala tanka nacionalna demokratija po receptu Koštunice i njegovog Mitrovdanskog (oktroisanog) Ustava zarad fiktivnog spasavanja Kosova. Politika srpskog ujedinjenja i Kosovo nisu zatvorena knjiga, a ta su pitanja uvek bila smrtonosna za demokratiju i modernu, evropsku Srbiju.

Taj toksični zaplet prožima i ove proteste. I već sutra će se otvoriti taj kufer sa prljavim vešom. Koliko tu ima različitih mentalnih mapa tek ćemo videti. To potvrđuju reči jednog entuzijastičnog i uglednog protestanta, govornika sa protestanskog kamiona, inače profesora prava i bivšeg sudije Vrhovnog suda Srbije Zorana Ivoševića. Ovaj učesnik Petog oktobra je u razgovoru za Vreme priznao da ni tada nismo uspeli da uspostavimo vladavinu prava. A nismo uspeli, jer nas je u tome omela EU zato što ni sama ne drži do vladavine prava i nije poštovala naš Ustav u kome piše da je Kosovo deo Srbije. On smatra da po Ustavu Srbija ima sva prava na Kosovu i kritikuje Vučićeve reči da na Kosovu nemamo ništa i da tek kompromisom možemo nešto dobiti. Po Ustavu imamo sva prava, ali nemamo državinu tih prava (podvlačenje moje). Kad nemamo državinu tih prava, ona su fikcija, što i sam profesor kaže kad tvrdi da je „državina prava posed prava“. Ali, ustav je ustav i tačka. Gledajući iz perspektive našeg Ustava, u Srbiji postoji NATO vojna baza, jer je Uroševac u Srbiji i mi tu imamo američku bazu. Ako već imamo američku bazu na našoj teritoriji, a Srbija je neutralna zemlja, onda bi bilo bolje da imamo i rusku bazu, mada je profesor lično protiv obe baze, ali je to manje zlo od samo američke baze. Kada već toliko ne voli vojne baze, kako profesoru na pamet nije pala ideja da u skladu sa Ustavom Srbija ukine američku bazu na našoj teritoriji u Uroševcu. Samim tim otpala bi i ruska baza. Ili da i Rusiji u skladu sa našim Ustavom dozvolimo da i ona na Kosovu postavi svoju bazu.

Kako vam se ove mogućnosti čine kad jednom pobedimo Vučića i kad opozicione stranke i mnogi drugi progovore? Blesavo, nerealno, demokratski ili glupo? Onaj Robin Skiner bio je u pravu kada je izmislio mentalne mape od čije prilagođenosti realnosti zavisi da li smo mentalno zdravi ili ćaknuti u sopstvenoj iskrivljenoj stvarnosti. Da li ćemo opet dati primat našoj mentalnoj mapi uprkos celom svetu, ili će nas ovi protesti stalno podsećati da je svima koji bi da iskrivljavaju stvarnost na našu štetu vreme isteklo?

Peščanik.net, 11.02.2019.

Srodni linkovi:

Ognjen Radonjić – Država, to sam ja

Ljubodrag Stojadinović – Samo ga vi opipajte

Nadežda Milenković – Jedan marš i jedno marš

Saša Ilić – Budućnost bez kompasa

PROTESTI 2018/19.

The following two tabs change content below.

Vesna Pešić, političarka, borkinja za ljudska prava i antiratna aktivistkinja, sociološkinja. Diplomirala na Filozofskom fakultetu u Beogradu, doktorirala na Pravnom, radila u Institutu za društvene nauke i Institutu za filozofiju i društvenu teoriju, bila profesorka sociologije. Od 70-ih pripada peticionaškom pokretu, 1982. bila zatvarana sa grupom disidenata. 1985. osnivačica Jugoslovenskog helsinškog komiteta. 1989. članica Udruženja za jugoslovensku demokratsku inicijativu. 1991. članica Evropskog pokreta u Jugoslaviji. 1991. osniva Centar za antiratnu akciju, prvu mirovnu organizaciju u Srbiji. 1992-1999. osnivačica i predsednica Građanskog saveza Srbije (GSS), nastalog ujedinjenjem Republikanskog kluba i Reformske stranke, sukcesora Saveza reformskih snaga Jugoslavije Ante Markovića. 1993-1997. jedna od vođa Koalicije Zajedno (sa Zoranom Đinđićem i Vukom Draškovićem). 2001-2005. ambasadorka SR Jugoslavije, pa SCG u Meksiku. Posle gašenja GSS 2007, njegovim prelaskom u Liberalno-demokratsku partiju (LDP), do 2011. predsednica Političkog saveta LDP-a, kada napušta ovu partiju. Narodna poslanica (1993-1997, 2007-2012).

Latest posts by Vesna Pešić (see all)