- Peščanik - https://pescanik.net -

Ministarkin direktivni apel

Foto: Slavica Miletić

Sve je više predstavnika izvršne vlasti u Srbiji koji svakim danom sve bezočnije pokazuju da gaje najdublji prezir prema institucijama i principima demokratskog društva. Najnovija manifestacija bahatog odnosa prema institucijama došla je sa adrese odakle je ponajmanje smela da dođe – od ministarke pravde. Ministarku Nelu Kuburović je intervjuisao novinar jedne televizije, koji je u sluzavom uvodnom monologu objasnio da su se poslednjih dana u medijima mogle videti “razne uvrede i verbalno nasilje na račun žena, ali i predsednika Srbije Aleksandra Vučića od strane opozicionih lidera, među kojima je prednjačio glumac Sergej Trifunović”.

Pošto sadržaj tog istupanja koje novinar ima u vidu nije u središtu pažnje u ovom tekstu, reći ću samo toliko da su izrečene teške i uvredljive reči o nekim državnim zvaničnicima, novinarkama, funkcionerkama i o Nepomeniku lično. Sa tim u vezi novinar je pitao ministarku: “Šta mi kao društvo i vi kao država možemo da učinimo da sprečimo verbalno nasilje koje posle toga može da preraste i u zaista fizičko nasilje?” Na ovo, malo je reći – tendenciozno uokvireno pitanje usledio je odgovor ministarke Kuburović, koji zaslužuje da bude prenet u širem izvodu, kao skica za političko-profesionalni profil gospođe ministarke:

“Iz dana u dan svedoci smo različitih vrsta i verbalnih uvreda i nasilničkog ponašanja predstavnika Saveza za Srbiju… Srbija mora da pokaže da je odgovorna i da nije zemlja nasilja i ženomrzaca. Dosta toga smo mi uradili u prethodnom periodu, naročito Ministarstvo pravde, koje se zalagalo da kroz različite vidove pravne zaštite obezbedi zaštitu i ženama i deci od svakog vida nasilja, pa i verbalnog nasilja koje smo imali prilike da slušamo prethodnih dana. Od toga da se upućuju najbrutalnije uvrede na račun predsednice vlade, predsednice skupštine, drugih visokih funkcionerki u vladi Republike Srbije, do poslednjih uvreda koje su bile izrečene na račun novinarki. Kao ministar pravde pre svega mogu da apelujem na sve državne organe da preispitaju da li ovakvo ponašanje ima elemente krivičnih dela, jer podsetiću vas da smo mi različitim izmenama krivičnog zakonodavstva do sada upravo uvođenjem novih krivičnih dela kao što je polno uznemiravanje i proganjanje omogućili da ovakvo ponašanje bude sankcionisano i da pružimo odgovarajuću zaštitu žrtvama. I svakako na tome ne stajemo. I dalje ćemo raditi na unapređenju zaštite svih žrtava, pre svega žena, zato što smo imali prilike da se u poslednjim danima suočimo najviše sa tim. Krivično zakonodavstvo treba da prati društvene okolnosti.”

Naravno, ministarka u vladi će najveći pa i jedini problem videti u opozicionim političarima. Ta kompromitujuća pojava političkog života (da vlast kinji opoziciju) u manjoj ili većoj meri problem je svakog višepartijskog sistema. Ali nije svejedno da li sve ostaje na nivou sitnih političkih podbadanja ili, kao kod nas, doseže razmere najtežeg oblika politikantske patologije. U tom malignom ozračju koje emituje vlast, pokazna vežba da “Srbija nije zemlja nasilja i ženomrzaca”, kako tvrdi ministarka, izgleda ovako: Kada ministar odbrane kaže da voli novinarke koje kleče, onda se mesecima čeka na njegovu smenu, posle koje usledi njegovo imenovanje za direktora bezbednosne agencije. Kada, pak, opozicione ličnosti prospu neke nepotrebne i uvredljive reči o državnim funkcionerkama ili novinarkama, uzbune se svi predstavnici vlasti, angažuju se svi resursi za političke diskvalifikacije, sva slugeranjska medijska artiljerija raspali po čitavoj opoziciji, a ministarka pravosuđa, kršeći svaki mogući princip demokratije i podele vlasti, poziva sve državne organe da reaguju! To je nenasilna Srbija po meri bulumente na vlasti, sa sve ministarkom Kuburović.

Osim toga, kako drugačije ako ne kao ogoljenu diktaturu razumeti najavu ministarke pravde da će se vlast ubuduće pozabaviti naročito određenom vrstom krivično-pravne problematike, zato što je među predstavncima opozicije, o kojima govori, učestalo ponašanje kakvo treba da bude sankcionisano? Konkretno, da nisu izvređane neke funkcionerke i novinarke prorežimskih medija od strane opozicionih ličnosti, vlast bi se manje bavila problematikom neprimerenog odnosa prema ženama, ali “zato što smo imali prilike da se u poslednjim danima suočimo najviše sa tim”, onda će to biti u fokusu, jer, kako cinično poentira ministarka, “krivično zakonodavstvo treba da prati društvene okolnosti” koje su takve da zahtevaju krivičnopravnu zaštitu vlasti od opozicije!

“Apel” ministarke pravde je najdirektniji pritisak na sve državne organe (“Apelujem na sve državne organe da preispitaju da li ovakvo ponašanje ima elemente krivičnih dela”, kaže Kuburović). A kome je taj “apel” makar i potencijalno upućen, jer je jasno da o tome ni u teoriji ne mogu da se izjašnjavaju svi državni organi, premda bi vlast upravo to najviše želela? Pod svim neophodnim uslovima, koji u konkretnim slučajevima verbalnih ispada predstavnika opozicije, koliko je poznato, nisu ispunjeni, ocenu da li u nekom ponašanju o kojem govori Kuburović ima elemenata krivičnog dela mogu da daju samo pravosudni organi. U konačnom, zapravo – samo i jedino sud. Bilo kome da se od pravosudnih organa obraća ministarka svojim blentavim “apelom” reč je o pritisku izvršne vlasti na pravosuđe. Ministarka pravde ne samo da ne treba nego ne sme da šalje takve direktivne “apele”, ali koliko ovoj ministarki to nije jasno svedoči i njen eksplicitni stav da “apel” upućuje upravo “kao ministar pravde”!

Nadalje, te iste “državne organe”, koje nipošto ne bi smela da proziva, ministarka upućuje i na neka zakonska rešenja koja organi koje ima u vidu treba da primene na opozicione političare i aktiviste, udovoljavajući njenom direktivnom “apelu” da ocene ima li elemenata krivičnih dela u njihovom ponašanju. Naime, ministarka naročito podseća da su donete izmene u krivičnom zakonodavstvu i ističe dva krivična dela: polno uznemiravanje i proganjanje.1

Budući da proganjanje podrazumeva određeni vremenski kontinuitet, težnju ka fizičkom približavanju, zloupotrebu podataka u cilju nuđenja usluga, pretnju životu, a polno uznemiravanje se tiče povrede dostojanstva “u sferi polnog života”, nije jasno koje od navedenih krivičnih dela ministarka insinuira da je učinjeno u bilo kom konkretnom slučaju delovanja opozicionara, što bi državni organi na koje “apeluje” trebalo da preispitaju? Gde tačno ministarka među opozicionim ličnostima vidi “počinioce” navedenih krivičnih dela? (Da se radi o bilo kome drugom bilo bi neumesno napominjati takve pojedinosti, ali budući da je baš reč o prvoj ličnosti ministarstva pravde neka ipak bude rečeno i to da se u našem krivičnom zakonodavstvu onaj ko izvrši krivično delo naziva učinilac, a ne počinilac krivičnog dela, kako kaže ministarka.)

Na kraju – možda najzabavnije: bez obzira da li u ponašanju nekih od ličnosti iz opozicije ima elemenata krivičnih dela koje navodi ministarka ili nema, bez obzira da li u tom ponašanju ima elemenata krivičnih dela koje ministarka ne pominje ili nema, o svemu tome bi morao odlučivati nadležni organ samo ukoliko oštećene funkcionerke, novinarke i Nepomenik zatraže zaštitu. Umesto da se bruka po medijima dajući sramotne izjave ministarka je mogla, na primer, svoje koleginice iz vlade i skupštine da posavetuje da, ako smatraju da su uvređene ili ugrožene, takvu zaštitu zatraže. Bez toga, organi koje ministarka poziva i proziva u svojoj izjavi ne mogu da utvrđuju ništa, pa ni da li ima elemenata krivičnog dela u bilo čemu što je izgovoreno od strane opozicionih aktivista, sve i kada bi hteli da se odazovu na beslovesni “apel”.

Sve u svemu, kako bi dala svoj mizerni doprinos obračunu sa predstavnicima opozicije, ministarka pravde vrši nedozvoljeni pritisak na “državne organe”, što bi bilo nedopustivo sve i da ovi mogu da učine ono što se od njih traži, pri čemu je reč o pritisku da se izjasne o nečemu po svoj prilici nepostojećem, a o čemu bi, kada bi i postojalo, bilo nemoguće izjasniti se bez inicijative trećih lica, a ne ministarke. Otuda ministarkin direktivni “apel” nije samo nedopustiv, nego i nerazuman!

Svako ko ima makar malo političke pameti i svesti o javnom dobru ne bi trebalo da ima ni trunku sumnje oko toga da li veću društvenu opasnost i štetočinstvo čini ovakva ministarka pravde, koja kao nosilac vlasti pritiska državne organe da, protivno svim pravilima, preispituju problematično ponašanje (kao slučajno) isključivo političkih protivnika vlasti ili glumac koji nekog od nosilaca javnih funkcija naziva fuksom ili Hitlerom. Jer jedno je biti nekompetentni uzurpator vlasti, zatucani stranački jurišnik na važnoj državnoj funkciji i rušilac institucija i demokratije, dok je nešto sasvim drugo biti ponešto vulgarni i ozlojeđeni glumac, koji “prednjači” u vređanju takvih funkcionera. Jedno je ponižavajući karakter državne vlasti, protiv koje nam na raspolaganju stoje samo reči (razuma ili besa, argumenata ili ozlojeđenosti) koje ohrabruju aktivnost protiv ovog poganog režima, a drugo je prgavi karakter pojedinaca, protiv čijeg uvredljivog govora i postupanja postoji zaštita suda, naročito sklonog da udovoljava uvređenim funkcionerima. Treba birati reči…

Peščanik.net, 24.01.2019.

PROTESTI 2018/19.

________________

  1. Evo kako glase definicije tih krivičnih dela u Krivičnom zakoniku:
    Proganjanje
    Član 138a
    (1) Ko u toku određenog vremenskog perioda:
    1. drugo lice neovlašćeno prati ili preduzima druge radnje u cilju fizičkog približavanja tom licu protivno njegovoj volji;
    2. protivno volji drugog lica nastoji da sa njim uspostavi kontakt neposredno, preko trećeg lica ili putem sredstava komunikacije;
    3. zloupotrebljava podatke o ličnosti drugog lica ili njemu bliskog lica radi nuđenja robe ili usluga;
    4. preti napadom na život, telo ili slobodu drugog lica ili njemu bliskog lica;
    5. preduzima druge slične radnje na način koji može osetno da ugrozi lični život lica prema kome se radnje preduzimaju,
    kazniće se novčanom kaznom ili zatvorom do tri godine.
    (2) Ako je delom iz stava 1. ovog člana izazvana opasnost po život, zdravlje ili telo lica prema kome je delo izvršeno ili njemu bliskog lica, učinilac će se kazniti zatvorom od tri meseca do pet godina.
    (3) Ako je usled dela iz stava 1. ovog člana nastupila smrt drugog lica ili njemu bliskog lica, učinilac će se kazniti zatvorom od jedne do deset godina.
    Polno uznemiravanje
    Član 182a
    (1) Ko polno uznemirava drugo lice, kazniće se novčanom kaznom ili zatvorom do šest meseci.
    (2) Ako je delo iz stava 1. ovog člana učinjeno prema maloletnom licu, učinilac će se kazniti zatvorom od tri meseca do tri godine.
    (3) Polno uznemiravanje jeste svako verbalno, neverbalno ili fizičko ponašanje koje ima za cilj ili predstavlja povredu dostojanstva lica u sferi polnog života, a koje izaziva strah ili stvara neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje.
    (4) Gonjenje za delo iz stava 1. ovog člana preduzima se po predlogu.
The following two tabs change content below.
Srđan Milošević, istoričar i pravnik. Diplomirao i doktorirao na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu, na Odeljenju za istoriju. Studije prava završio na Pravnom fakultetu Univerziteta UNION u Beogradu. U više navrata boravio na stručnim usavršavanjima u okviru programa Instituta za studije kulture u Lajpcigu kao i Instituta Imre Kertes u Jeni. Bavi se pravno-istorijskim, ekonomsko-istorijskim i socijalno-istorijskim temama, sa fokusom na istoriji Jugoslavije i Srbije u 20. veku. Član je međunarodne Mreže za teoriju istorije, kao i Srpskog udruženja za pravnu teoriju i filozofiju i Centra za ekonomsku istoriju. Jedan je od osnivača i predsednik Centra za istorijske studije i dijalog (CISiD). Član je Skupštine udruženja Peščanik. Pored većeg broja naučnih i stručnih radova autor je knjige Istorija pred sudom: Interpretacija prošlosti i pravni aspekti u rehabilitaciji kneza Pavla Karađorđevića, Fabrika knjiga, 2013.