- Peščanik - https://pescanik.net -

Mnogo smo jaki

Foto: Predrag Trokicić

Najugledniji vojni diletant režima, Miroslav Lazanski, sažeto je objasnio mitomansku suštinu disperzirane pobedničke vojne vežbe u Srbiji: da svima pokažemo šta imamo. Muška stvar, muški lek.

I vežbe, kao i parade, ili egzaltirani istupi važnih državnih glava, imaju smisao pokazivačkog egzibicionizma. Eto, to smo mi, samo pogledajte koliko smo jaki. Hoćete li da se pokačite sa nama?

Javne vežbe, koje u svojoj biti sadrže slabo maskirane poruke o poželjnoj snazi režima, a ne državne vojske, uglavnom nemaju praktični značaj. Ali dobra obuka ima, operativno sadejstvo ima. Kao i ono što profesionalci umeju, ali to pokazuju samo onima kojima valja pokazati.

U suštini „velika vežba na deset lokacija“ je malo bogatiji tehnički zbor, sa ukupnim brojnim stanjem jedne ojačane brigade. Njena dinamika je bila marketinški, ali ne i operativno taktički usaglašena. Vojnici su na svojim „tačkama“ korektno odradili posao, ali smisao celine tog poduhvata, osim neubedljivog šepurenja manekena državnog vrha, nije poznat. Ako je to poligonska parada pobednika, možda je snagu valjalo pokazivati dodatnom pacifikacijom temeljno očerupanih jastrebova (Vulina, na primer).

Nije poznato je li postojala jedinstvena komandna i operativna usaglašenost smisaono potpuno razuđenih segmenata kao što su: „Borbena grupa u napadu, uz učešće više od 1.200 vojnika i (simboličnih) 100 sredstava ratne tehnike – borbenih vozila, aviona i protivoklopnih helikoptera“. Sve to na Pasuljanskim livadama. Slična stvar je izvedena na Pešteru, sa srodnim sredstvima i oko 2.000 vojnika i oko 100 borbenih vozila, takođe.

Ako nema čvrste teritorijalne konotacije između ova dva segmenta, može se pojmiti da je supoziciona pretpostavka slična, uz nedoumicu o prirodi hipotetičkog neprijatelja. Osim ako takvu opasnost država ne prepoznaje u sebi samoj.

Zato su segmenti vežbe kod Titela (ušće Begeja u Tisu), ili tenkovski marš kod Sremske Mitrovice (30 tenkova i 100 vojnika), ili stanica za dekontaminaciju čak negde na Jastrepcu, u prilično nelogičnoj disperziji i neskladu sa težištem i ciljevima dejstava (ako je to neko uopšte odredio) na Pasuljanskim livadama i Pešteru (ukupno 3.200 vojnika). Tamo je naime bilo gro ljudstva, hodajuće i leteće tehnike, i modernih borbenih sistema. I naravno, sve komandne bojeve glave.

Bilo je i nekih naznaka protivterorističke borbe, koja je ostala u senci onih delova vežbe koji su obuhvatali najmasovnija dejstva i prisustvo „vrhovnog komandanta“.

On je sa svoje strane pokazao uobičajeno laičko oduševljenje, čak zaprepašćen notornim principima dejstva artiljerije „zamislite, naši topovi gađaju preko naših tenkova“. Neko je morao da pripremi vrhovnog za važne izjave i da ga upozna sa vekovnom praksom da artiljerija redovno dejstvuje „preko glava“ sopstvenih jedinica. On je objasnio da su sve rakete pogodile, a „samo dve nisu“, pokušavši da objasni zašto su baš te dve omašile, ali mu se nije dalo da bude ubedljiv. Promašile, eto…

Ako bismo pokušali da definišemo prirodu osobenih manevara pod nazivom „Vek pobednika“, mora se reći da to nije bila homogena vežba, jer nije imala jedinstvenu zamisao, konzistentnost, logiku izvođenja po vremenu, mestu i prostoru, i jedinstveni cilj. Bio je to heterogeni skup pokaznih vežbi, u kojima su dejstvovale samo „ad hok“ formirane borbene grupe, uz istrgnute delove matičnih formacijskih jedinica.

Šta se događa sa neprijateljem i kome su upućene krajnje nejasne poruke konfuznih manevara? Izgleda svima oko nas, pa i članicama NATO-a. Vojnom vrhu godi što je vrhovni, koji nimalo ne razume stvari, očaran vežbama, koje su već na prvi pogled neusklađene sa bilo kojom istinskom ratnom hipotezom. Ali je zato proizvedena nadmena (i rekao bih sporna) teza koja, nevezana za pobednički povod od pre 100 godina glasi: U regionu niko (nije) ravan Vojsci Srbije. Osim Rumunije, koja nam je dobar komšija. Ostali bi, na osnovu te neskromne procene odnosa snaga, morali da strepe od nas, sve sa Alijansom kojoj pripadaju.

Zašto bi iko strepeo, ako vrhovni tvrdi da nećemo ratovati. Osim ako nas neko napadne, što nije isključeno. Naprotiv, stalno je uključeno. A onda moramo pokazati da smo najjači, isključujući Rumuniju, pa bi nas ponovo smirivao neko mnogo jači od nas.

Da li nam je takav rasplet već odnekud poznat? Jeste, ali postoji jedno više puta ponovljeno pravilo: pametni se samo jednom nauče na tuđem iskustvu. A budale bezbroj puta na svom.

Sve mi se čini da je vežba koncipirana tako da režim sam sebe ohrabri za prinudno zbacivanje teškog bremena s leđa. Za takve, neprijatelja ima na sve strane, a čega nema može se izmisliti.

Zbog toga predsednik sve češće gađa preko glava sopstvenih snaga, ne libeći se da potrefi i glavu, tragajući za silom koja bi rešila sve njegove strahove. Ali takve sile nema. Ako se mogu izmišljati dušmani, može i sila koja će ih satrti. Mnogo smo jaki, brate (navijačka).

I zbog toga se jasno videlo kako ovaj tužni skup na vrhu vidi sebe sa silom i silu oko sebe. Rukuju opasnom igračkom koju ne razumeju, ali se dive i sebi i njoj. Ona je oštećena, nesolidna, prilično zastarela, ali je opasna i za njih i za nas. Vidite šta smo sve doživeli u veku iza nas. Da li vam bilo ko od onih provincijskih nesrećnika, koji se sa Tačijem ćuškaju oko mesta za sedenje iza Putina, izgleda kao pobednik?

Peščanik.net, 12.11.2018.


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)