Ovaj članak Lure Limani je prvobitno nastao za potrebe K2.0, koji ga je prvi objavio. Ovde je ponovo objavljen uz dozvolu.
Odrastajući u posleratnoj Jugoslaviji, moja baka je sebe smatrala sastavnim delom socijalističkog društva. Kako danas da razumem njen tadašnji svet? Kada sam je upoznala, moja baka je već bila teška žena. Delovala je strogo: imala je ozbiljan pogled, kao neko s kime ne biste hteli da se kačite. U albanskom jeziku imamo izraz „zonjë e randë“, čiji bi krnji prevod bio „teška dama“, ali bi bliža odrednica glasila otmena dama. Takva je bila moja baka: teška, dostojanstvena, ponosna žena; uglađena i uredno frizirana, čak i kad je prestala da izlazi i živela izolovano.
U mojim je očima bila veća od samog života. Izgleda da ima pomalo istine u tvrdnji o njenoj mladalačkoj korpulentnosti, jer njena odeća danas visi sa mog tela zbog triput većeg broja. Bila je takva da je njeno prisustvo iziskivalo pažnju i poštovanje kad god bi ušla u sobu. Uvek nam je naređivala po kući da radimo ovo ili ono. Povremeno bi sišla iz svoje spavaće sobe rano ujutru, širom otvorila prozore i vrata, a potom nas pozvala na „radnu akciju“ – prolećno čišćenje sa komunističkim prizvukom.
U kasnijim životnim fazama, kada joj se telo prepustilo starosti i savilo iznutra, ona je i dalje obavljala svoj jutarnji obred, pažljivo češljajući srebrnastu kosu koja je glatko, u talasima, padala na njena ramena, nakon čega bi iza levog uva stavljala šnalu da joj drži kosu na mestu. Svakih nekoliko meseci doterivala je frizuru na istoj lokaciji – u maloj radnji tik uz Trg Zahir Pajaziti, frizerskom salonu Ardhmëria (Budućnost), ostatku jugoslovenske ere. Čim siđem sa trga preko stepenica i potrčim ka žici za veš punoj obezbojenih peškira koje frizerke stavljaju napolje da se suše, setim se bake dok se vraća kući od frizerke, sa daškom amonijaka koji prati njen lagani gegajući hod.
Živim u blizini salona Ardhmëria, pa tako često razmišljam o svojoj baki.
1. Jučerašnji svet
Na današnjem Kosovu svet koji je generacija moje bake izgradila i nastanjivala samo je avet. Za razliku od Sarajeva, gde možete da popijete kafu u kafiću Tito, ili Skoplja, gde je moguće kupiti značku sa Maršalovim likom na pijaci, Priština je pustinja kada je u pitanju jugonostalgični turizam.
Prolongirana segregacija na Kosovu devedesetih godina i brutalni rat sa Srbijom 1998-99. odsekli su svaku realnu i umišljenu vezu sa Jugoslavijom, i to jednom za svagda. Rat je poslužio i kao epistemički prekid. Svi naši životi su, prema tome, prepolovljeni na period pre i posle rata; posekotina liči na otvorenu ranu koja se dve decenije kasnije i dalje gnoji. Uprkos ovom odsecanju i homogenizaciji javnog diskursa kroz posleratni „master-narativ“ u službi kulta Adema Jasharija (Adem Jašari), kolektivno sećanje je i dalje predmet razdora. Ova potmula borba umnogome se odnosi na to koga i šta pamtimo i komemorišemo; čiju smrt treba oplakati, a čiju žrtvu uvažiti.
Od završetka rata na Kosovu, kao što je o tome pisala Stephanie Schwandner-Sievers (Stefani Švandner-Sivers), sećanje javnosti na Jugoslaviju je nevidljivo i nečujno. U retkim izuzecima kada umetnici i intelektualci – članovi „kosmopolitske elite“, kako ih Schwandner-Sievers naziva – stavljaju naglasak na ovaj period, oni to čine sa izvesnom gorčinom.
U privatnim razgovorima, ipak, Schwandner-Sievers nailazi na titovsku nostalgiju sličnu onoj koja se vidi kod drugih bivših jugoslovenskih naroda i narodnosti. Pojedine žene se prisećaju Titovog vremena sa velikim entuzijazmom – bile su prve devojčice u svojoj porodici koje su pohađale školu; oni koji su odrasli krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih smatraju socijalistički period „formativnim“ vremenom koje je uobličilo njihove buduće snove. Ipak, sećanje na to doba neraskidivo je vezano za nade i težnje tih generacija naspram budućnosti i traumatičnim dešavanjima kojima su Albanci bili podvrgnuti osamdesetih i devedesetih godina. Ova „ranjivost“ sećanja, kako o tome piše autorka Schwandner-Sievers, možda je doprinela tome da Albanci prestanu javno govoriti o svojim sećanjima na Jugoslaviju nakon raspada federacije.
Moja baka je preminula pre pet godina. Živela je dovoljno dugo da vidi imploziju Jugoslavije i oživljavanje unutrašnjih sukoba koji su prethodili osamdesetim godinama, ali koji su u doba socijalizma bilo minimizovani, ignorisani ili nasilno gušeni. Osamdesete godine su i za nju označile poniranje: prema njenoj biografiji objavljenoj u sažetom pregledu sredinom devedesetih godina, „usled aktuelnih socio-političkih pritisaka, ona je primorana da se prevremeno penzioniše“ 1986, pritom napustivši izuzetno uspešnu karijeru u prosveti, ali i svoj politički angažman.
Dok je bila mala, moja baka je izigravala kurirku u službi komunističkih partizana Đakovice, a njena tri brata i sestra su se svi pridružili pokretu pre ili kasnije. Bila je mlada, pa je rat na njoj ostavio veliki ožiljak; dok je odrastala, živela je u senci slave svoje braće (njena sestra se retko kada spominje u porodičnim pričama). Do dana današnjeg, stara drvena ulazna vrata u porodičnu kuću u Đakovici nose spomen ploču kojom se odaje pošta Fahri Hoxhi (Fahri Hodži), njenom bratu koga su nacisti obesili u avgustu 1944. Međutim, najčešće se sećaju jednog od preživele braće, Fadila – komandanta kosovskih partizana koji je kasnije postao visokorangirani političar u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji – i predmet spora do dana današnjeg.
U retkom snimku na kom govori moja baka, snimljenom 2012, ona deluje uzrujano i drhti dok se obraća kameri. Obučena je u crno, boju koju je stalno nosila nakon smrti svoga sina 1993; prosti šal krasi njenu tamnu odeću. To je trebalo da bude srećan dan, ali se ona našla među dvadesetak osoba uguranih u slabo osvetljenu sobu, kancelariju Udruženja veterana antifašističke narodnooslobodilačke borbe (NOB) – kako su u Jugoslaviji nazivali Drugi svetski rat. Svi su došli na otkrivanje statue u čast Fadila Hoxhe, narodnog heroja Jugoslavije, nekoliko dana pre proslave stogodišnjice albanske Deklaracije o nezavisnosti – to je, bez ikakve sumnje, trebalo da posluži da se istorijska ličnost kakva je Hoxhina zauvek uvede u istoriju albanskog naroda.
Svečanost je proslava puna ogorčenja: Nakon višegodišnjeg cenkanja sa državnim vlastima oko javnih površina, trgova i ulica gde bi se statua podigla, udruženje je primorano da je smesti u zaboravljenu prostoriju na Trgu bratstva i jedinstva, koji sada nosi ime Adema Jasharija.
Sedeći pored svog mlađeg brata Skendera, koji je danas jedan od retkih članova predsedništva udruženja veterana, ona nije štedljiva na rečima. „Ovo je sramota. Fadil nije bio osoba koja zaslužuje sobnu bistu“, kaže i odmahuje glavom u neverici.
Gotovo 10 godina kasnije, nakon pregršti obećanja da će je postaviti u centru Đakovice, i usled velikog otpora skupštine opštine, bronzana statua i dalje je zaboravljena u ćošku kancelarije udruženja veterana, gde skuplja prašinu.
2. Jugonostalgija
Ceo svoj životni vek moja baka je bila mala sestra Fadila Hoxhe, a ja sam celi svoj životni vek bila njena unuka.
Počela sam da pišem ovaj esej sa namerom da mapiram sećanja nekoliko živih osoba koje su učestvovale u izgradnji socijalističke Jugoslavije i onih koje su jedva preživele represiju, ali sam od samoga početka shvatila da je porodična storija moje bake uticala na svaki susret, na svaki intervju.
Ime moje porodice svuda mi je otvaralo vrata, ali ih je i zatvaralo. Ljudi su mi pripovedali priče za koje su mislili da želim da čujem, smatrajući da sam vodila bitku da sačuvam čast porodice ili da spasim ostatke „boljeg jugoslovenskog života“.
Oni nisu sasvim pogrešili. Jugoslovenska istorija me je privlačila kao što amatera arheologa privlači kopanje po dvorištu u potrazi za artefaktima.
Rođena sam 1988. i ne sećam se Tita, a ne znam ništa ni o blaženom jugoslovenskom konzumerizmu iz sedamdesetih. Da li sam ja onda jugonostalgična i zar to nije samo po sebi loša stvar? Na kraju krajeva, nostalgičari se smatraju sentimentalcima, naivnima i pomalo budalastima. Glaziranim očima sa setom se prisećaju prošlosti, sa divljenjem promatrajući svako sećanje kao jedinstveni kliker sa kog je vreme izbrisalo svaku nesavršenost. Ali, kao što je to Svetlana Boym (Bojm) pokazala u svojoj knjizi „The Future of Nostalgia“ (Budućnost nostalgije), ovo krajne savremeno stanje sadrži brojne nijanse koje potiču iz naše potrebe da zaustavimo vreme i napredak.
Nostalgija je suštinski dvosmislena i može da se odnosi na žudnju za prostorom i vremenom. Što je još bitnije, za razliku od melanholije, koja je individualne prirode, nostalgija se vrti oko odnosa između ličnog i kolektivnog sećanja. Svetlana Boym u svojoj knjizi opisuje dve vrste nostalgije: restorativnu i reflektivnu. Prva sebe ne smatra nostalgijom, već se predstavlja kao istina i tradicija, ispoljavajući se u nacionalnom i nacionalističkom buđenju i upuštajući se u antimoderno kreiranje mitova. Dok se restorativna nostalgija diči obnovom „spomenika iz prošlosti“, reflektivna nostalgija se „zadržava na ruševinama, patini vremena i istorije“. Prema tome, reflektivna nostalgija se bavi čežnjom, gubitkom i nemogućnošću da se pokrpe pukotine u sećanju, nešto za čime restorativni nostalgičari toliko žude.
Po rečima Svetlane Boym, na jednoj strani imamo restorativnu nostalgiju, koja ojačava homogenu „nacionalnu fabulu“, kolektivno sećanje zasnovano na narativima koji nameću „apsolutnu istinu“. Istovremeno, sa druge strane imamo reflektivnu nostalgiju koja naglašava odnos između individualnog i kolektivnog identiteta, ali ne tako što pokušava da ponovo stvori sjedinjene narative, već negovanjem praznina i razlika proisteklih iz suprotstavljenih gledišta.
Boym zaključuje da „nereflektivna nostalgija rađa čudovišta“.
Moja težnja je bila nostalgične prirode, ali je bila reflektivna. Pokušala sam da sakupim nepovezana sećanja o mojoj baki, ne da bih izgradila dosledan narativ o njoj ili njenoj generaciji, već da rekonstruišem privid drugačije temporalnosti: one u kojoj je moja baka nekada bila mlada i srećna, uvažavana članica društva. Na kraju krajeva, upustila sam se u potragu za privremenim stanjem u kom je moja baka, u stvari, kao osoba imala smisla.
3. Istaknuta žena
Kao nekadašnja nastavnica istorije i geografije, moja baka je volela da čita dokumentarnu literaturu, posebno savremene biografije poznatih ličnosti. Pronalazila je utehu čitajući o famoznim muškarcima i ženama, o međusobnoj igri ličnog i istorijskog u nečijem životnom veku, a mislim da je uživala i u tračarenju.
U starosti je čitala memoare američkih predsednika, prvih dama i evropskih političara, posebno ceneći stil u kojem su pomenute knjige isprepletale istinu i iskustvo, činjenice i fikciju. Ove knjige su sasvim protivrečile načinu na koji su nas u školi učili da pišemo biografije, bilo da su njihov predmet poznate ili istorijske ličnosti, a posebno mučenici.
U privatnoj biblioteci moje bake prašinu su skupljale desetine ovakvih monografija u kojima se hronološki opisuju prvi nastavnici na Kosovu; u pitanju su knjige o istorijskim ličnostima koje su ovako ili onako doprinele napretku albanskog naroda. Tu su, svakako, i knjige o njenom bratu Fadilu.
Sve ove knjige prate određeni obrazac i ponavljaju neke trope. Na osnovu mog književnog ukusa, suvoparni narativ koji je pratio ove životne priče vredne zapisivanja učinio je da mi oni liče na živote koji nisu bili vredni življenja. Ti muškarci, a ređe i žene, rođeni su određenog dana i na određenom mestu, ali su nekako svi potekli iz rodoljubivih porodica, što ih je opredelilo da kasnije počine herojska dela. Ove porodice su se mogle nazvati feudalnim, intelektualnim, imućnim ili siromašnim. Neki su poticali iz starograđanskih porodica; poneki su bili iz zemljoposedničkih plemićkih porodica (familje bujare); a još ređi su bili oni iz radničke klase ili iz zemljoradničkih porodica. Međutim, zajedničko svim ovim subjektima biografija jeste da su odnekud došli, da je rodoljublje njihovih porodica utrlo put njihovoj slavi, što je prethodilo njihovom nastupu na životnoj sceni, tako zauvek utiskujući pečat na njihova kasnija dela – ili makar na ono kako ih mi tumačimo.
Što se tiče ove tradicije, morali bismo da ustanovimo da je moja baka, Myrveta Limani, devojačko Hoxha (1930), rođena u rodoljubivoj porodici koja je volela svoju domovinu, koja je cenila obrazovanje više od svega. Pohađala je osnovnu i srednju školu u Đakovici, bila aktivna članica antifašističke narodnooslobodilačke borbe od 1942 – dok je još bila dete – a Komunističkoj partiji je pristupila poprilično rano, 1948.
Spada u prvu grupu nastavnika koji su diplomirali na Učiteljskoj školi Normalja u Đakovici i nastavili studije istorije i geografije na Višoj pedagoškoj školi u Beogradu. Između 1948. i 1949. godine učestvovala je u omladinskoj radnoj akciji za izgradnju Novog Beograda. Po završetku studija vratila se u Đakovicu da drži nastavu u Gimnaziji, nakon čega je bila nastavnica u prizrenskoj Gimnaziji. Godine 1957. preselila se u Prištinu, gde je držala nastavu u Osnovnoj školi „Aca Marović“ (danas „Faik Konica“).
Myrveta je u celom ovom periodu bila aktivna članica raznih partijskih komiteta i sekretarijata u Đakovici, Prizrenu i Prištini. Usled zapaženog aktivizma, imenovana je za članicu Pokrajinskog predsedništva Socijalističkog saveza radnog naroda (Lidhja Socialiste e Popullit Punonjës, LSPP). Između 1974. i 1986. vršila je funkciju direktorke svih predškolskih ustanova u Prištini, aktivno učestvujući u izgradnji obdaništa i poboljšanju uslova u objektima pod njenom upravom. Usled političkog pritiska, bila je primorana da ode u prevremenu penziju, ali pre toga bila je odlikovana sa dva ordena zasluge za narod i plaketom „Ganimete Tërbeshi za izvanredan doprinos socijalističkoj prosveti“. Gledajući tako, lako bismo mogli zaključiti, kao što je to primećeno u jednom tekstu Rilindje o njoj iz 1974, da je Myrveta Hoxha Limani bila „aktivna od detinjstva“ (Aktive Ç’Prej Fëmijënisë).
Međutim, u skladu sa drugačijom tradicijom sastavljanja biografije, prema kojoj se portreti ljudi pojavljuju u skupovima apokrifnih priča i raznih sećanja, život moje bake je mogao da se opiše izrazom „postignuti uspesi“ (sukseset e korrura) prosvetnog radnika u socijalističkoj Jugoslaviji.
Da bismo je razumeli, morali bismo prvo da razumemo priče koje je volela da pripoveda, one kojima nije bila naklonjena i one koje je smatrala vrednim zapisivanja.
4. Odsecanja
U pokušaju da snimim pregršt bakinih priča, u svakom slučaju iz sebičnih razloga koliko i za dobrobit istorije, godine 2015. konačno sam uspela da je ubedim da uradimo intervju za Inicijativu za usmenu istoriju, projekat u čijem sam radu tada učestvovala.
Moja baka, koja je bila vrlo oštroumna celog mog života, počela je da ponavlja priče, posežući za stvarima koje je zaboravila, ali je znala da su nekad bile tamo. Smetalo joj je što se nije svega sećala ili što su je neka sećanja nadvladavala onda kada im se najmanje nadala, ali se i mnogo brinula da mora da zapamti sve dok još može. Rezultat svega toga je bio nesavršeni intervju u kom je njen najveći bol ipak isplivao na površinu.
Tom prilikom sam shvatila da, uprkos celom izobilju života moje bake – jer je imala brojnu braću i sestre, rođake, unuke; mnoge šanse, prilike i iskustva – sve je to bilo usidreno potonjim nesrećama. Prvo je izgubila svoju kuću u Drugom svetskom ratu, zatim i brata; kasnije je ostala bez najmlađeg sina, a ubrzo nakon toga i bez supruga. Kada smo je intervjuisali u našoj gostinskoj sobi – redovno održavanoj za goste koji su retko kada svraćali – ona je bila najstarija osoba u svojoj porodici i među svojim vršnjacima; skoro da više nije imala šta da izgubi.
5. Osnovne lekcije
Kad je Myrveta rođena kao ćerka Nakije i Halim Hoxhe 22. marta 1930, Đakovica je bila mali prometni grad u Kraljevini Jugoslaviji kojom je vladala dinastija Karađorđevića. Porodica Hoxha je bila feudalna porodica kojoj je početak 20. veka teško pao, pa su, kao i ostale zemljoposedničke porodice u Đakovici, mrzeli poreznike – porezgjitë, kako su ih zvali. „Naša porodica je bila vrlo bogata, svi Đakovčani to znaju, ali tada nije bilo gotovine“, moja baka je uzaludno pričala. „Glavni koljači koji su maltretirali narod bili su oni pod imenom porezgjitë, oni koji su prikupljali porez od kuće do kuće. Kada niste mogli da platite, oni bi uzimali stvari iz kuće jer ste morali nekako da platite.“
Myrvetin deda, Haxhi (Hadži) Emin Efendiu, koji je postao hadžija nakon što je otišao na hodočašće u Meku, bio je obrazovan i dobro obavešten čovek, a poznavao je i arapski, persijski i turski. Radio je kao nastavnik i bio na čelu đakovičke ruždije, verske srednje škole. Myrvetin otac, Halim, takođe obrazovan čovek, bio je trgovac. U delu „Fadil Hoxha Siç e Njoha Unë“ (Fadil Hoxha kakvog sam poznavao), Ekrem Murtezai piše da je Halim rukovodio nekolicinom prodavnica, posedovao zemlju, nadgledao rad zemljoradnika i držao nastavu u mejtefu, osmanskoj verskoj školi. Triput se ženio, što moja baka ne pominje u našem intervjuu; niti mi je bilo kada spominjala, ni privatno ni javno, da su Fahri i Fadil rođeni u braku Halima Hoxhee sa njegove prve dve žene, koje su obe umrle dok su deca bila još vrlo mala.
Porodica je bila ogromna: Halim Hoxha je imao osmoro dece, od kojih su sva, pa i devojčice, išle u školu. Kao prvo, moja baka i njena sestra Nexhmije pohađale su nastavu u mejtefu pre nego što su krenule u školu sa nastavom na srpskom (takozvana građanska škola), kao što su tamo, pre njih, išli i njena braća Fadil i Fahri. „Koga je tada bilo briga [za jezik], sve dok smo mogli da idemo u školu“, govorila je moja baka, ali je ljudima zapravo to ipak bilo bitno, pa većina nije pohađala školu. Moja baka je celi život zbijala šale na račun Đakovčana, od kojih je retko ko umeo da gukne srpski.
Sama činjenica da je porodica insistirala na obrazovanju izazivala je ponos moje bake dok je bila živa, premda je to možda pre bila povlastica. Od formiranja 1918. godine, jugoslovenska kraljevina je negirala Albancima pravo da se obrazuju na svom maternjem jeziku – dok je pre toga samo šačica škola imala nastavu na albanskom – pa je tako lokalno stanovništvo uglavnom bilo nepismeno. Prema popisu iz 1931, tri teritorijalne jedinice, banovine, na koje je današnja kosovska teritorija tada bila podeljena, imale su jednu od najnižih stopa pismenosti u Kraljevini Jugoslaviji. U Đakovici je 84,2% stanovništva bilo nepismeno – a tek 5% žena svih uzrasta moglo je da čita i piše. Brojke su bile još sumornije za drenički kraj, gde je 86,4% muškaraca i 98,6% žena bilo nepismeno.
Ove brojke su bile u oštroj suprotnosti sa beogradskim okrugom, gde je gotovo sasvim naglavce obrnuto stanje, sa samo 10,9% nepismenih.
Čim je fašistička Italija 1941. sebi pripojila delove Kosova za vreme invazije Jugoslavije od strane sila Osovine, podvela ih je pod Kraljevinu Albanije, koju je okupirala dve godine ranije. Za razliku od Nemačke i Bugarske, koje su okupirale ostale delove Kosova, italijanski protektorat je otvorio škole na albanskom jeziku u brojnim gradovima i selima sa albanskim stanovništvom. Nastavnici iz uže Albanije i stanovnici Kosova koji su školu učili na albanskim licejima masovno su došli da drže nastavu na maternjem jeziku. Tako se i Fadil Hoxha, nakon završetka studija u Elbasanu, vratio u Đakovicu kao nastavnik 1941. Moja baka i njena sestra Nexhmija, koja je bila tri godine starija od nje, odmah su upisale albansku školu u Đakovici.
Dok je bila devojčica, moja baka, velika ljubiteljka škole, bila je uzorna učenica. Ona je sva radosna odlazila u školu sa svojom sestrom i njihovim drugarima i drugaricama; dečaci i devojčice su zajedno koračali u grupi: „Čuvali smo jedni druge.“
Fadil, koji se tek nedavno bio vratio iz Albanije, postao je buntovnik, kako ga je moja baka nazivala. Pridružio se komunističkim grupama u Elbasanu, pa je nakon dolaska na Kosovo počeo da organizuje antifašističke aktivnosti. Propagiranje protiv Italijana na Kosovu bilo je zahtevno i teško. Fašistički režim je Albancima omogućio uživanje mnogih prava koja im je Kraljevina Jugoslavija uskratila; najzapaženije je davanje dozvola za držanje nastave na albanskom jeziku i korišćenje nacionalne zastave.
Na fotografijama iz 1941. ili 1942, đakovički prefekt Sylejman Beg Kryeziu se vidi sasvim obučen u nacionalnoj nošnji dok prati konvoj italijanskih oficira i verskih lidera koji marširaju kroz grad na Dan albanske zastave. Upravo su na Dan zastave – 28. novembra 1941 – Fadil i njegovi drugovi organizovali antifašistički protest dok su se ljudi okupljali da proslave nacionalni praznik prvi put u životu. Nakon držanja živopisnoga govora koji je navodno „razotkrio politiku okupatora koji se izdaje za spasioca Albanaca“, Fadil je u paramparčad pocepao albansku zastavu italijanskog protektorata. Posle ovih zbivanja, Fadil je nakratko uhapšen, a zatim i pušten, nakon čega se konačno upustio u odvažnije gerilske akcije.
Rat koji je trajao u svetu odraslih, osenčio je i dečiji svet. Jednog dana, nakon oglašavanja zvona, deca su se postrojila ispred škole, kao što se to redovno radilo, čekajući nastavnike da ih pozovu da uđu. Međutim, toga dana, dok je moja baka čekala u redu sa drugovima, primetila je da je jedan nastavnik nosio plis, tradicionalnu albansku belu kapu od filca. Iako nije mogla imati više od 10 ili 11 godina, znala je da plis nose simpatizeri Narodnog fronta (Balli Kombëtar), za koje je govorila da su „veći nacionalisti nego što su to današnji Albanci“ i da su hteli ujedinjenje cele albanske nacije. Znala je i da su balisti bili „u službi“ Nemaca i Italijana, okupacije, i da su bili protiv partizana, u koje se ubrajao, naravno, i njen brat. Ona je mislila da su partizani više nego samo puki albanski nacionalisti koji su se borili protiv Srba, jer su oni hteli da se oslobode od svih – pa i od Italijana i Nemaca. Dok je još bila mala, moja baka je shvatila da su ona i nastavnik zagovarali različite ideološke „struje“. Jednom prilikom se pobunila tako što je opsovala nastavnika.
Skoro 75 godina kasnije, kada smo je intervjuisali, i dalje se stidela da nam kaže kojim rečima ga je uvredila.
„Ne mogu da ti kažem jer ćeš to da snimiš… ukratko sam mu pojasnila da je on u službi osvajača“, rekla nam je smejući se gromoglasno i crveneći.
Nakon upotrebe profanog izraza, nastavnik ju je izvukao iz reda učenika i stavio je u „zatvor“, improvizovanu ostavu ispod stepenica koju su koristili za skladištenje drva za ogrev. „Bila sam tek dete, bre, dete… Plašila sam se da će ispod stepenica biti pacova“, pričala nam je baka. Učitelj se smilovao i nije je dugo držao u „zatvoru“, ali je moja baka do kraja života žalila što je tada opsovala. „Sećam se jer sam pogrešila. Pogrešila sam što sam to izgovorila“, rekla je pokajnički.
6. Contorno
Moja baka je bila čudno biće sa zanimljivim osobinama. Retko kad bi se opustila i uzela gutljaj rakije iz čokanjčeta – „da srce ostane zdravo“. Obožavala je mušt i ispijala bi ga u maloj vinskoj čaši uz čorbu od bamije. Pravila je najbolju krelanë (tradicionalna pita na Kosovu), rukom lomeći komade čim je izvadi iz rerne. Duboko u sebi bila je romantična duša: zajedno smo išle da gledamo film „Pearl Harbor“ u renoviranom Kinu ABC, a ona je neizmerno uživala prateći ljubavni trougao između Bena Afflecka, Josha Hartnetta i Kate Beckinsale. I dan-danas se smejem kad se setim glupe i anahrone rečenice Josha Hartnetta, koju ovaj uzvikuje u presudnom trenutku u filmu, dok japanske bombe padaju na Pearl Harbor: „Mislim da je Drugi svetski rat upravo počeo!“
7. O pticama i požarima
Jedne prolećne večeri 1943, dok se smrkavalo a porodica Hoxha se pripremala za počinak, jedan kos se zaleteo u prozor dnevne sobe dvospratne gradske kuće u osmanskom stilu. „To je loš znak“, govorila je moja baka svaki put kada bi vrana sela na našu prozorsku dasku, duboko uverena u ispravnost svog sujeverja.
Bilo je to krajem marta ili početkom aprila – svedočenja se razlikuju – i tek nekoliko ulica dalje, Fadil Hoxha, koji je lutao kosovskim planinama kao partizan, okupio je malu grupu svojih najbližih pristalica s namerom da ubije italijanskog kolaboracionistu koji je ugrožavao njihove baze. Zvao se Ali Bokshi (Alji Bekši), a on i još 30 ostalih bili su „banda koja služi fašizmu“, ispričao je Fadil u intervjuu sa Vetonom Suroijem objavljenom 2010. u knjizi „Fadil Hoxha në Vetën e Parë“ (Fadil Hodža u prvom licu). Bokshijevi ljudi su izlazili svake noći sa karabinjerima i napadali partizane. Mora da je bio na vrlo lošem glasu, toliko lošem da je moja baka u jednom trenutku prezrivo rekla: „Čak su i bebe u đakovičkim kolevkama znale Ali Bokshija, špijuna.“
Partizani – i to Fadil, Boro Vukmirović, Ramiz Sadiku i Ymer Pula (Imer Pulja) – nakon procene da je Bokshi „najveća“ pretnja, odlučili su da ga ubiju „po svaku cenu“. Desetoro partizana zauzelo je položaje preko puta Bokshijeve kuće; počela je pucnjava iz pušaka i bacanje granata, ali je akcija na kraju pošla po zlu. „Mal (Malj) Sadiku je bacio granatu, ali je pala na krov i nije eksplodirala u kući [već napolju]“, Fadil je kasnije prepričao Surroju. Prilikom eksplozije, bomba je osvetlila partizane, pa su Bokshijevi ljudi prepoznali napadače. Sama meta je uspela da pobegne bez ogrebotine, a u akciji je povređen samo njegov brat Gani. Nakon neuspele akcije, partizani su se povukli, ostavljajući grad na milost i nemilost razjarenom Bokshiju koji je kasnije sproveo odmazdu, spalivši brojne kuće i ubijajući muškarce iz porodice Grezda, pa tako i Ferida Grezdu, koji je tada bio dete.
„Naša kuća je prva bila na meti. Osuta je paljba oružjem; mi smo bili u sobi i spremali se za spavanje [kada se začulo] bum-bum-bum. Otac je mom starijem bratu rekao, ’Fahri, beži!’“, prisećala se moja baka. Fahri je pobegao, a prema Fadilovom svedočenju, naposletku je otišao u Prištinu i tamo se ponovo udružio sa partizanima.
Ostatak porodice, uveren da nema čega da se plaši, odlučuje da ostane. Deca su odvedena kod prvog komšije, dok su otac i majka ostali kod kuće. Čak su planirali da izađu, otvore kapiju i kažu italijanskim vojnicima: „Izvolite pogledajte, ovde nema ničeg.“ Držeći uljanicu, Halim i Nakija bili su na pola puta do kapije kada se Nakija predomislila. „Ne možemo da se suočimo sa ovim ljudima, izgledaju vrlo ljuto“, priseća se moja baka onog što joj je majka ispričala. Tako su njih dvoje ostavili uljanicu usred bašte i otrčali do suseda kod kojih su se deca krila.
Nedugo zatim Hoxhina kuća je zapaljena, a plamen je zahvatio i komšijin dom. U panici, dok su obe porodice pokušavale da spasu nameštaj i odeću od požara, Halim se zaputio kod drugog komšije, tražeći utočište. Ta porodica ih je odbila. „Kako možete da nas odbijete?“, preklinjao je Halim. „Nemamo kuda da odemo, vojska mi je u dvorištu.“ Ali komšije nisu popuštale, u strahu da će se i oni naći u unakrsnoj vatri. Dok je Halim pokušavao da preskoči baštenski zid, komšije su ga gurnule preko ivice. Pao je i slomio nogu, priča nam moja baka, smejući se zbog tragikomične situacije. Dakle, sada je porodica Hoxha prepuštena sama sebi i napuštena, a Myrvetina starija sestra, koja je bila „snažna, mlada i oštroumna“, bila je primorana da nosi svoga oca i izađe u sokak, na ulicu.
„Izlazimo na ulicu i pratimo [moju sestru i moga oca]. Naš ujak po majci bio je u blizini, brat moje majke; dosta je vodio računa o nama dok je trajao rat. Otišli smo u njegovu kuću i ostali tamo“, često se prisećala moja baka. „Najveća nesreća tada desila se pošto je naša kuća spaljena [dok] smo tražili da iznajmimo kuću. Kuda god smo pošli po komšiluku, svi su govorili ’ ne možete ovde da ostanete’. – Zašto? ’Jer će doći po vas, pa ćemo i mi da trpimo, ceo naš komšiluk biće spaljen.’“
Naposletku, ostali delovi komšiluka, kojima porodica partizana nije bila toliko odbojna, a koji su već ranije radili kao jataci za ilegalne naoružane pobunjenike, primili su porodicu kod sebe. Porodica Hoxha je konačno našla utočište u komšiluku Mullah Jusufi (Mulah Jusufi).
Situacija je bila izuzetno traumatična za moju baku; iako su posle rata obnovili kuću, ona njoj više nikada nije bila ista. Često bi pričala o staroj kući sa velikim drvenim policama u dnevnoj sobi, ispunjenim knjigama u tvrdom, kožnom povezu. Do naredne godine, izdržljivost porodice Hoxha je opet stavljena na probu. Dvojica starije braće, Fahri i Sani – koji su neko vreme bili povezani sa antifašističkim pokretom – preselili su se u Tiranu da rade, u nadi da će pobeći od potencijalnog progona. Kika, kako je moja baka čitavog života zvala svoju majku, ostala je sa Halimom i mlađom decom u Đakovici. Jedne večeri, pošto su Nemci preuzeli kontrolu nad Kosovom posle italijanske kapitulacije, a okršaji između sila Osovine i partizana izbijali sve češće, Halim, koji nije bio komunista, uhapšen je i poslat na prinudni rad u Austriju.
Po završetku rata vratio se u novu stvarnost: nacisti su njegovog prvorođenog sina Fahrija obesili na glavnom gradskom trgu, zajedno sa još desetoro njegovih drugova, među kojima je bila i sedamnaestogodišnja Ganimeta Terbeshi. Njegov drugi sin, Fadil, izašao je iz rata kao pobednik i imenovan je za zamenika komandanta Kosovskog operativnog štaba na teritoriji koja će uskoro postati pokrajina Federativne Narodne Republike Jugoslavije.
8. Kraj rata
Kada su Italijani ušli u Đakovicu 1941, moja baka i ostala deca su izašla da se pridruže masi koja je pozdravljala vojnike u maršu, dočekujući ih uz pesmu i aplauz. Brojni ljudi narodnoj nošnji mahali su albanskom crveno-crnom zastavom; gradski centar se tresao od povika „Živela Albanija“, „Dole Jugoslavija“, „Živeo otac Hitler“ i „Živeo Musolini“.
Kada su partizani oslobodili Đakovicu od nacističkih snaga novembra 1944, opet su usledili povici i slavlje. Međutim, moja baka nije bila prisutna da bi videla sve to, jer se krila sa svojom porodicom u Đakovičkom gorju u Albaniji (Malësi të Gjakovës). Početkom 1944, nakon Halimovog hapšenja, moja baka nam je rekla da je Fadil napisao pismo svojoj maćehi Kiki u kom je otprilike rekao „Ne mogu ništa da preduzmem. Vi ste taoci, ubiće vas“, pa ih je savetovao da se sakriju sa malom decom. Brat i sestra, Sani i Nexhmija, pridružili su se partizanima. „Nisam mogla da odem jer sam bila premlada, nisu hteli da me uzmu sa sobom“, govorila mi je baka. Partizani su u tajnosti ispratili Kiku i njenu najmlađu decu preko granice sa Albanijom, prolazeći kroz Tropoju i našavši im utočište u Dušaju, u kući čoveka po imenu Zenel Ahmeti. Partizani su u planinama imali utvrđene baze, gde su brojna domaćinstva primala partizanske porodice kada su bežale iz grada, prisećao se Fadil. „Seljani su po celu noć dolazili u [Ahmetovu] kuću da nas brane“, pričala je moja baka kasnije.
Porodica se vratila u grad čim je oslobođen od nacista koji su se povlačili, a nakon pobede komunističkih partizana. Što se moje bake tiče, rat se tu i tada završio, iako su borbe nastavljene širom Kosova, dok su partizani pokušavali da uguše antikomunistički nacionalni otpor. U decembru je grupa od nekoliko stotina Albanaca pokušala da preuzme kontrolu nad Uroševcem, ali neuspešno; oko mesec dana kasnije, slična akcija je organizovana u Gnjilanu. U znak odmazde, „srpska partizanska brigada“, kasnije je priznao Fadil Hoxha, ušla je u Gnjilane i pobila brojne civile, „mnoge nevine ljude koji nisu imali nikakve veze sa balistima“.
Istovremeno, borbe su nastavljene i na severu, na Sremskom frontu, severozapadno od Beograda, gde su vojni odredi Osovine u povlačenju uspostavili odbrambenu liniju protiv udruženih jugoslovenskih partizana, sovjetskih i bugarskih snaga, potpomognutih savezničkim avionima. Na Kosovu, koje je podvedeno pod komandu jugoslovenskih komunista, partizani su pokušali da mobilišu što više punoletnih muškaraca da bi ih slali na front, ali su naišli na pobunu. Uprkos velikim naporima partizana, uključujući i samog Fadila Hoxhu, da ubede Shabana Polluzhu (Šaban Poluž) i njegov odred od oko 8.000 vojnika da se pridruže partizanima u borbi protiv Nemaca, Poluzha je odlučio da ostane gde jeste i da brani svoj drenički zavičaj. Usledile su borbe između partizana i Poluzhinih snaga, a prema rečima istoričara Noela Malcolma, pobunjenicima se pridružilo oko 20.000 Albanaca. Pobuna je do marta sasvim ugušena, a 44 okolnih sela je potpuno uništeno.
U međuvremenu, Sremski front je konačno probijen sredinom aprila, a sovjetske snage su do 9. maja proglasile pobedu u Berlinu, posle nemačke predaje. Svetski rat je stvarno bio završen.
9. Odrastanje
Tokom većeg dela rata, pitanje kosovskog statusa nije razjašnjeno. Uprkos potpisivanju Bujanske rezolucije 1943-44, na kojoj se Narodnooslobodilački savet Kosova i Metohije izjasnio da je većina kosovskog stanovništva albanskog porekla i da žele ujedinjenje sa Albanijom, ova pokrajina je ostala pod upravom Srbije nakon završetka rata. Isprva, za kosovske Albance, koji su ponovo ostali van okvira albanske države, granica je bila zanemarljiva. Odmah po završetku rata, Jugoslavija i Albanija uspostavile su odlične odnose i Enver Hoxha je srdačno podržao ideju o spajanju dveju država. Godine 1945, kada su novoosnovane institucije pokušavale da prošire prosvetni sistem na Kosovo, Albanija je poslala 50 učitelja i nastavnika.
„Čim su škole na albanskom otvorene, tek smo tada počeli da otvaramo oči; moramo da zahvalimo Albaniji što je odmah poslala učitelje“, objašnjava moja baka, koja je posle rata bila srednjoškolka. „Čim se zahuktalo, više nikad nije prestalo.“
Nakon rata, Komunistička partija Jugoslavije (KPJ) započela je masovnu prosvetnu kampanju za iskorenjivanje nepismenosti. Komunisti su vodili računa o obrazovanju kao oruđu za pospešivanje jugoslovenskog patriotizma, kao i radi borbe protiv „zaostalosti“. Novouspostavljene vlasti organizovale su časove opismenjavanja i proširile svoju mrežu osnovnih i srednjih škola. Učiteljska škola Normalja, koja je časove držala na srpskom, osnovana je u Prištini 1945, dok je njen albanski ekvivalent osnovan godinu dana kasnije u Đakovici, u oktobru 1946. Prema knjizi Qazima Lleshija (Ćazima Lešija) „Normalja e Gjakovës“, đakovička Normalja je organizovana u rekordnom vremenu da bi se pripremili nastavni kadrovi. Prvi časovi su održani u subotu.
Prema popisu iz 1948, 62,5% kosovskog stanovništva bilo je nepismeno. Stopa nepismenosti kod žena iznosila je 78,4% – premda istoričarka Isabel Ströhle (Izabel Štrole) tvrdi da su stvarne brojke verovatno bile još veće. KPJ je tvrdila da je u samo jednoj godini – između 1947. i 1948 – 40.000 ljudi na Kosovu pohađalo časove opismenjavanja, a da je u prvih 10 godina novog socijalističkog poretka, ova brojka skočila na 270.000.
Moja baka se 1947. u školi Normalja pridružila desetinama mladića i devojaka koji su hteli da postanu nastavnici i učitelji. U intervjuu je tvrdila da je bila u prvoj generaciji diplomaca, ali prema svedočanstvu iz knjige o Višoj školi Normalja, koju je 1987. objavio Qazim Lleshi, izgleda da je bila u narednoj generaciji. Sasvim slučajno, moj deda Xhahit Ljimani (Džahit Limani), koji je bio rodom iz Prizrena a moju baku upoznao dok je pohađao nastavu u školi Normalja, bio je učenik prve grupe koja je diplomirala 1948.
Normalja je bila prestižna škola. Moja baka je često stavljala znak jednakosti između diplomiranja na školi Normalja i fakultetske diplome. Sama škola je bila smeštena u Institutu za industriju, koji je bio funkcionalan u međuratnom periodu i pripremao učenike za pedagoški rad. Učenici su pohađali časove iz predmeta poput albanskog jezika i književnosti, srpskohrvatskog, ruskog, matematike, geografije, fizike, istorije, muzike i crtanja. Prva generacija učenika nije imala udžbenike, što znači da je učenje napamet bio jedini način da učenici zadrže znanje. Najbolji učenici su drugima ponavljali lekcije. Moj deda, čija školska evidencija sadrži brojne detalje opisane u knjizi njegovog druga iz školske klupe Leshija, izgleda je bio izvanredan u gimnastici i muzičkom obrazovanju.
Premda su svi diplomci škole Normalja naposletku postali učitelji i imenovani tamo gde su bili potrebni Komunističkoj partiji, neki su, kao moji baka i deda, nastavili da se obrazuju u Beogradu.
„Osećala sam se sjajno [zbog odlaska u Beograd]. To je kao da putujete u neku evropsku zemlju, ogromno životno postignuće. Leteli smo od radosti, mi smo leteli na putu za Beograd“, govorila je moja baka u intervjuu.
Na slici sa drugovima iz razreda na centralnom beogradskom Trgu Terazije, moja baka u tamnoj haljini i sa jaknom preko ramena oduševljeno zuri u kameru dok se priljubljuje uz tri svoje vršnjakinje. Izgleda srećno.
„Dobro su nas primili. Svakako da su kasnije odnosi [sa Srbima] pogoršani, ali su nas oni i cenili“, pričala je u intervjuu.
U tom je vremenskom rasponu moja baka, čija je slaba tačka celog života bila moda, otišla u kupovinu po robnim kućama u centru Beograda. U potrazi za određenom veličinom, okrenula se ka jednoj ženi da zatraži pomoć, obraćajući joj se na prigodan, sestrinski način: drugarice. Verovatno primetivši da joj srpski nije savršen, a i zbog akcenta koji većina Đakovčana nikada nije uspela da prevaziđe, Srpkinja se okrenula oko sebe i bez mnogo premišljanja mojoj baki prezrivo poručila: „Nisam ja tvoja drugarica!“
Bio je to hladan tuš za političku naivnost moje bake, koja je osetila pukotinu u svom partijskom shvatanju bratstva i jedinstva. Da, sve životinje su bile jednake, ali neke su bile jednakije od drugih.
10. Ubrzana emancipacija
Moja baka je bila pionirka na sebi svojstven način: animirana svojom mladalačkom smelošću, često nam je govorila da je obukla kupaći kostim za kupanje u reci Erenik. „Pedesetih godina!“, govorila je, sa žarom u očima. Vremena su se menjala, posebno za žene.
Žene su bile ključni faktor u oslobođenju Jugoslavije, a partija je dosta pažnje posvetila njihovoj emancipaciji. Antifašistički front žena Jugoslavije (AFŽ) osnovan je 1941. sa ciljem da organizuje i mobiliše žene u ratnim operacijama protiv okupatora. Učešće žena u antifašističkim aktivnostima u Jugoslaviji bilo je bez presedana: prema zvaničnim podacima, u ratu se borilo 100.000 žena partizanki, a oko dva miliona je dalo svoj doprinos pokretu otpora na razne načine.
Na Kosovu su ćelije AFŽ-a, pod nazivom aktiva, organizovale žene da prikupljaju oružje, hranu, odeću i sanitetski materijal, uglavnom ih angažujući pri prenošenju vesti i pisama partizana. AFŽ je u ovom delu Jugoslavije posebno narastao po brojnosti nakon rata i bio je integralni deo propagiranja učešća žena u volonterskom radu i organizovanju kurseva opismenjavanja. Lokalni ogranak AFŽ-a je 1947. počeo da izdaje časopis na albanskom Buletini koji je pozivao žene da vode računa o svojim domovima i „dvorištima“ (to jest, o javnim površinama), sa naglaskom na obrazovanje žena, pa samim tim i dece, društva i države. „Svaka majka ima svetu dužnost da šalje decu u školu!“, pisalo je u jednom propagandnom tekstu u drugom broju.
Među ključnim aktivnostima AFŽ-a na Kosovu bila je kampanja protiv nošenja marame na glavi, koju je nosila većina odraslih žena na Kosovu. Serija tekstova u časopisu Buletini posvećena je ovoj temi, jasno označavajući maramu kao prepreku na putu ženske emancipacije u javnom domenu, kao nešto što je simbol „zaostalosti“ u regionu. Uklanjanje marame trebalo je da „otvori nove vidike za rad i ekonomsku sigurnost“ i bilo je neophodno to realizovati sada pošto se od žena očekivalo da daju doprinos sveukupnom društvenom razvoju radeći u fabrikama, između ostalog, kako je pisalo u jednom tekstu u broju 5-6. časopisa Buletini.
Moja baka Myrveta, koja se pridružila partiji i propratnim ženskim organizacijama, takođe je bila aktivna u ovoj kampanji.
„Sve Đakovčanke, i ne samo one, nego sve žene Kosova, držane su zatvorene pod maramom na glavi. Devojke, starice – sve zatvorene pod maramom“, pričala je moja baka. Myrveta je, kao devojka, išla od vrata do vrata sa svojim drugaricama po Đakovici i ubeđivala porodice da njihove majke i ćerke treba da skinu maramu. „To je bila naša primarna obaveza: da je uklonimo… Otvoreno smo im govorile: ’Došlo je vreme za skidanje marame.’“
Isprva, kampanja nije bila uspešna, jer je naišla na otpor kod muškaraca i žena podjednako, ali je marama 1951. bila zabranjena zakonom. Svaki član političkih i društvenih organizacija imao je obavezu da vodi kampanju, počev od svoje porodice.
„I moja majka je nosila maramu, dobro se toga sećam. Kad je došlo vreme da se skine marama… organizovali smo skupove, kao što to sada činimo na trgu. Sve žene, imamo te slike“, rekla nam je, „došle su da javno skinu maramu. Neke bi ih besno strgnule, neke skidale polako. Moja majka je osećala sramotu. Govorila bi nam: ’Ja sam stara žena, kako da skinem maramu?’“
Međutim, i Kika je skinula maramu – ili makar onaj čaršaf nalik kaputu. Na njenim poznijim fotografijama sa porodicom, pred kućom i na venčanju moje bake, vidi se kako nosi tradicionalne dimije sa tačkama, šalvare, sa crnom maramom čvrsto omotanom oko glave, blagim licem i čistim sveprisutnim pogledom.
11. Nedovršeni posao
Ne mogu da dovršim priču moje bake. Ima još mnogo toga što treba reći, a ništa ne bi bilo od koristi. Karta je isto što i teritorija. Poput Borhesove (Jorge Luis Borges) „Beskrupulozne karte“, čim bi se poklopila sa celinom svog referenta, priča o životu moje bake postala bi beskorisna u svojoj prostranosti, širini i dužini.
Opraštam se od bake jednog hladnog decembarskog dana. Povorka na dan sahrane mrmlja kroz staro prištinsko groblje, u potrazi za stazama zaraslim u žbunje i korov. Zija Mulhaxha (Muljhadža), osamdesetogodišnjakinja i predsednica udruženja veterana, izustila je nekoliko reči o preminuloj dok su rođaci, članovi porodice i nekolicina njenih vršnjaka okružili njen otvoreni grob.
Ne sećam se govora, ali mora da je počeo nekako ovako: „Myrveta Hoxha Limani nije rođena u plemenitoj, rodoljubivoj porodici…“
Literatura
Akademik Ekrem Murtezai. „Fadil Hoxha Siç e Njoha Unë.“ Prishtinë: Libri Shkollor, 2011.
Anna di Lellio & Stephanie Schwandner Sievers. „The Legendary Commander: The Construction of an Albanian Master-Narrative in Post-War Kosovo.“ Nations and Nationalism 12 nr. 3 (2006): 513-29.
Bonfiglioli. „Revolutionary Networks. Women“s Political and Social Activism in Cold War Italy and Yugoslavia (1945-1957).“ Ph.D. diss., Universiteit Utrecht, 2012.
Definitivni rezultati popisa stanovništva od 31. marta 1931. godine – Knjiga 3. Beograd: Drzavana Stamparija, 1938.
Isabel Ströhle. „Aus den Ruinen der alten erschaffen wir die neue Welt! Herrschaftspraxis und Loyalitäten në Kosovë (1944-1974).“ München: De Gruyter Oldenbourg, 2016.
Mrika Limani & Lura Limani, „Miti i Luftëtares: Analizë diskursive e literaturës mbi kosovarët në Lëvizjen Antifashiste në Kosovë pas LDB-së.“ Në Feminizmat në Kosovë:Alter Habitus, 2018.
Noel Malcolm. „Kosova: Një Histori e Shkurtër.“ Prishtinë: Koha, 2011.
Qazim Lleshi. „Normalja e Gjakovës: Themelimi dhe brezi i saj i parë (1946-1948).“ Gjakovë: Bashkësia e Vetëqevërisë së Interesit të Arsimit dhe Edukimit të Komunës së Gjakovës, 1987.
Stephanie Schwandner Sievers. „Invisible Inaudible – Albanian Memories of Socialism After the War in Kosovo.“ Në Post-Communist Nostalgia, edited by Maria Todorova & Zsuzsa Gille. New York: Berghahn Books, 2012.
Svetlana Boym. „The Future of Nostalgia.“ New York: Basic Books, 2001.
Tahir Z. Berisha. „Emra Që Nuk Harrohen: Arsimtarët Veteranë (1941-1951), II.“ Prishtinë: Enti i teksteve dhe i mjeteve mësimore të Kosovës, 1996.
Veton Surroi. „Fadil Hoxha Në Vetën e Parë.“ Prishtinë: Koha, 2010.
Izradu ove priče podržala je organizacija Rosa-Luxemburg-Stiftung Gesellschaftsanalyse und politische Bildung e.V. – Ured u Bosni i Hercegovini.
Lura Limani, Kosovo 2.0, 15.12.2021.
Peščanik.net, 26.09.2026.
FEMINIZAMJUGOSLAVIJA